Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 03. ožujka 2014. Arhiva kolumne

Vatikanska dozvola za rastavljene?

Dobro je što se u središtu crkvene uprave otvaraju iskrena i bolna pitanja mnogih vjernika, i što crkveni pastiri više ne zatvaraju oči pred ovim stvarnim problemima. To može biti ohrabrenje mnogim vjernicima - razvedenima i ponovno civilno vjenčanima.
Foto: www.granitwomen.org

U pripremi Biskupske sinode o obitelji krajem veljače članovi redovnog vijeća spomenutog crkvenog tijela komentirali su rezultate istraživanja o obiteljskom i bračnom pastoralu, a tema koja je uzela najviše njihove, kao i pozornosti kardinala uz nedavni konzistorij, je položaj rastavljenih u Crkvi. Najbolnija točka je isključenost rastavljenih (i ponovno civilno vjenčanih) iz sakramentalnog života Katoličke Crkve. To ne znači samo ne primati Pričest, već i nemogućnost sakramenta Pomirenja i Bolesničkog pomazanja. Sudeći po intervjuima i izjavama koje su dali neki od biskupa, ozračje je „za“ i „protiv“ promjene postojeće prakse Crkve. Ali ovo nije stvar „navijanja“, već pastoral braka traži temeljni preokret, dubinsko zahvaćanje, iskrenost svih sudionika, a najviše zaručnika i supružnika. Svjesna sam da je prvi odgovor kojega u ovakvim tekstovima traže rastavljeni onaj koji se odnosi na „popuštanje“ u odnosu na sakramentalnu disciplinu, ili pak „ubrzavanje“ postojećih slučajeva pri crkvenim sudovima. Hoće li Vatikan – ili papa Franjo – nešto promijeniti?

Sigurno je...

Sigurno je da odluka o ovoj temi nije stvar pojedinca. Zbog toga je Sveti Otac želio čuti glas Crkve iz cijeloga svijeta o obitelji i problemima na tom području. I zato se time bavi Biskupska sinoda. Također je sigurno da Crkva nema ovlasti promijeniti sadržaj sakramenta, a to je sklapanje ženidbe koje je u skladu s Božjim naumom o muškarcu i ženi. Od Isusa je, pak, u ženidbu zapisana njezina nerazrješivost: „Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6). I ta nerazrješivost „kamen“ je spoticanja mnogih kojima ženidba, osobito u mladenačkim godinama ili u ozračju nedovoljno zrele crkvenosti i sakramentalnosti, predstavlja samo jedan lijepi obred u crkvi, zbog fotografija, običaja ili da bude „kao i svi.“ U takvim situacijama nema govora o stvarnoj svijesti o značenju ovoga sakramenta koji je – usput spomenimo – jedini sakrament koji se slavi na način da ga jedno drugome podjeljuju. Dakle, dvoje je sudionika ovoga slavlja, a Krist njihov svjedok i pečat ljubavi. Svi ostali sakramenti slave se 1:1 – u odnosu na Boga i Crkvu. Ovdje je 2:1, muško i žensko kao jedno tijelo. I uočimo još nešto. Obred slavlja – ključnih riječi što ih izgovaraju mladenci – pisana je u ja – ti formi (zvanoj privola): „Ja (ime) uzimam tebe (ime) za svoju ženu/svojeg muža...“ Bez te privole, nema valjane crkvene ženidbe! Ako ćemo biti iskreni, onda moramo malo „zaoštriti“ i moralno vrednovanje spomenute ženidbene privole o čijoj valjanosti ovisi i zaključak o ženidbi. Da bi ženidba bila valjana, privola mora biti izrečena slobodnom voljom, bez nasilja ili teške prisile, i ništa tu privolu ne može nadomjestiti. I sad, trenutak iskrenosti. Koliko je slobodne volje u ženidbama zbog trudnoća? Koliko je slobode u nekim alkoholiziranim stanjima? Koliko je slobodne volje ako se uopće ne poznaje ozbiljnost i narav sakramenta koji se sklapa? U pravu je prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Müller koji je nedavno rekao da „ne znači da nauk Crkve o nerazrješivosti braka možemo mijenjati samo zato što postoje katolici koji ga ne razumiju.“ Također je u pravu kada pojašnjava temu precizirajući da „crkveni brak nije tek okupljanje svatova u crkvi, nego zavjetovanje supružnika na zajednički život u Bogu, do kraja.“

Mogućnosti

Na tragu upornosti oko nauka o braku koji, po mišljenju kardinala Müllera, nije teološka spekulacija, onima kojima ženidba u Crkvi ne podrazumijeva „život u Bogu“ znači da ni sam sakrament ne podrazumijeva doživotno ozbiljan korak. No, ako u njega uđu „nesvijesni“, a za desetak godina ili više shvate tu „pogrešku“ ili dožive „brodolom“ zbog mladenačkog zanosa i zaljubljenosti, eto problema za sve, jer su sklopili nerazrješiv i doživotan način života. Zato bi sa slavljem sakramenta ženidbe trebalo prije svega – ozbiljno, i u pripremi i u sklapanju, a isto tako i u življenju. Ako netko, pak, zbog tradicije i fotografiranja želi „crkveno vjenčanje“, može se ponuditi neki molitveni i blagoslovni obrazac koji neće biti sakrament s tako „ozbiljnom posljedicom“ kao što je nerazrješivost. Ovakva razmišljanja prisutna su kod nekih crkvenih pravnika koji se svakodnevno susreću s mukama i tjeskobama rastavljenih koji godinama čekaju rješavanje svojih postupaka na crkvenim sudovima. Sigurna sam da na ovakva razmišljanja neće blagonaklono gledati vjerni pratitelji statistika i vrlo je vjerojatan pad crkveno sklopljenih ženidbi. No, sakrament nije igračka, zato bi svi u crkvenom sustavu prema njemu trebali biti iskreni i ozbiljni, zar ne? Na drugoj strani, svojevrsno „popuštanje“ u sakramentalnoj disciplini moglo bi „ohrabriti“ i one koji su se već „navikli trpjeti loše brakove“, pa žive dvostruke živote po pravilu: „Sve je u redu dok se javno ne sazna. Preljub ili nasilje se ispovijedi i idemo dalje.“

Ali...

Jedno je sklopiti ženidbu, a drugo je živjeti je u svim godišnjim dobima supružnika, sa svim vremenskim promjenama, suzama i radostima zajedničkog života. Jasno je da, ako Krist stoji na početku kao svjedok i pečat Ženidbe, on će biti i dalje pratnja i snaga supružnika. No, ako ga nema, što će biti zraka svjetla između njih dvoje, osobito u trenucima kad se čini da je ljubav iščezla ili se skrila? Ne možemo zanijekati da postoje komentari kako svećenici mogu „razumijeti“ bračne probleme kad nisu u braku? I kako mogu „suditi“ o savjestima rastavljenih? Sigurno je da im ispovjenička praksa daje argumente da jako dobro poznaju intimnu stranu ove ozbiljne problematike. Primjerice, vatikanski ispovjednici iz dana u dan, osobito u pontifikatu pape Franje, svjedoci su kako sve više rastavljenih skuplja hrabrost i nakon dugo godina dolazi do njihovih ispovjedaonica s potrebom da otvore svoje srce. Neki su svjesni, neki i ne da nemaju pravo na sakrament Pomirenja. No, svi čeznu za Božjim milosrđem. Kako život nije matematika, tako se i, na izgled, „kruta pravila“ ne mogu primjenjivati za sve jednako. Ipak, na sve takve specifične slučajeve potrebno je primjeniti savjet pape Franje: „Kad ta ljubav propadne – jer često ne uspije – moramo zbog toga osjetiti bol i pratiti te osobe, ne osuđivati ih! Treba uz njih hoditi! I od njihova stanja, ne stvarati kazuistiku.“ Sveti Otac u jednoj od svojih propovijedi na jutarnjoj misi u Domu sv. Marte ovih je dana govorio upravo o tome opominjući nas da „ne poprimimo kazuističko ponašanje farizeja i poznavatelja Zakona.“ To, međutim, ne znači odbacivanje Zakona, niti postavljanje isključivih pitanja „za“ i „protiv“, već cjelovito gledanje ženidbe kao svjesnog sjedinjenja muškarca i žene, i svjesnog nošenja njezinih posljedica. Ali, ne zaboravimo i cjelovito gledanje glavnih likova nesretnih bračnih priča! Ako se papa ne boji spomenuti situacija u kojima „ljubav propadne – jer često ne uspije“, imajmo hrabrosti i mi u Crkvi otvoreno o tome govoriti, ne osuđujući niti isključujući bilo koga, već tražeći načina da sačuvamo otvorenim put do Krista i onima koje je već sam život dovoljno „kaznio“ neuspjehom. Priprema Biskupske sinode svakako je prilika da i mi u Hrvatskoj otvoreno priznamo da je malo dobrih primjera rada s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima, unatoč njihovoj isključenosti iz slavlja sakramenata.

Sve više „za“ promjene

Nadbiskup Lyona kardinal Philippe Barbarin nedavno je za Radio Vatikan otvoreno priznao da su kardinali, na Konzistoriju, govorili više o ovoj temi nego o tradicionalnoj obitelji. Po njegovim riječima, „80 ili čak 90% istupa kardinala bilo je na temu razvedenih katolika koji su u novoj vezi” i o njihovom sakramentalnom životu. Očito je, dakle, da u praksi postoji puno razloga da se o razvedenima u Crkvi ne šuti. Barbarin je izričit: „Treba jasno naglasiti kako su u svemu tome sigurne dvije stvari – riječ istine koju nam daje Biblija i ljubav Boga prema svim ljudima, bez obzira na njhovu situaciju. Ako se budemo bavili samo propisima i kažemo da je ono što je dosad bilo zabranjeno sada dopušteno, upast ćemo u apsurd. Crkva može mijenjati neke stvari koje nisu utemeljene na temeljima vjere. Ako je pak nešto utemeljeno na Riječi Božjoj, to mijenjati ne možemo. Zato se prema cijelom tom problemu trebamo postaviti u širini i pokazati ljudima da nije riječ o nametanju pravila, nego da ih se poziva na istinsku slobodu. I ako na slobodan način odgovaraju na taj poziv Riječi Božje, to će biti prekrasno svjedočanstvo koje će ojačati njihovu ljubav.” I njemački kardinal Walter Kasper, u nedavnom razgovoru za talijanski Il Messaggero, stavio je naglasak na milosrđe Božje koje je po Kristu doneseno svima, a ne samo odabranima. On je mišljenja da bračni neuspjeh zbog krivog izbora supružnika ne može biti izuzet iz osobnog kajanja, a Crkva je pozvana – zbog Krista – donositi oproštenje grijeha: „Tko smo mi da negiramo kajanje zbog grijeha?“ To znači i Kasperovo određeno neslaganje s kardinalom Müllerom, prefektom Kongregacije za nauk vjere. Ali konačnu odluku o ovom pitanju donosi Sveti Otac, nakon što prethodno sasluša mišljenje članova Biskupske sinode.

I što dalje?

Dobro je što se u središtu crkvene uprave otvaraju iskrena i bolna pitanja mnogih vjernika, i što crkveni pastiri više ne zatvaraju oči pred ovim stvarnim problemima. To može biti ohrabrenje mnogim vjernicima - razvedenima i ponovno civilno vjenčanima. Na žalost, ova problematika je toliko kompleksna da se ne može zaokružiti odgovorom na pitanje „za“ ili „protiv“ pričesti za rastavljene. Mnogi vjernici ni ne znaju za svoja prava pri crkvenim sudovima oko pokretanja postupka za proglašenje ništavnosti ženidbe. Nema dovoljno niti crkvenih pravnika koji bi im bili savjetnici, a postojećim (sve mlađim i zauzetijim) snagama zaista treba ostaviti mogućnost predanog rada kako postupci ne bi godinama čekali na svoj red. I svećenici u praksi trebali bi imati više vremena, strpljenja i ljubavi za „slušanje“ ispovijedi rastavljenih kojima – za sada – ne mogu dati odrješenje u ime Crkve, ali mogu pokazati sliku Božjega milosrđa i strpljenja koje ne osuđuje niti ne isključuje. Do odgovornih za pastoral braka sigurno će doprijeti i pokoje „nezadovoljstvo“ zaručničkim tečajevima koji su postali „uvjeti“ za ženidbu. A tako ozbiljan čin kao što je sakrament Ženidbe sigurno se ne može pripremiti kroz 3-4 večeri sastanaka u pojedinoj župi, zar ne? Evo zašto je pristupanje sakramentima rastavljenih kompleksan problem. „Nepravda“ je što – kad malo bolje pogledamo – odgovornost za ozbiljno pristupanje sakramentu Ženidbe ide na više razina, a „kazna“ za neuspjeh pogađa samo rastavljene koje život već sam po sebi ionako nije mazio.
 

Da biste komentirali, prijavite se.