Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 26. studenog 2012. Arhiva kolumne

Vitezovi (od) svakodnevice

Prije povratka generala našli smo se na pragu jedne ideološke oluje kao neprilike. Daj Bože da nas kršćane njihov povratak učvrsti u vjeri!

Oslobađajuća presuda za hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača istinski je razlog za slavlje. Kršćanski gledano, i u njihovom se povratku u domovinu čitaju znakovi vremena, divni Božji govor u Godini vjere. I dok je, na prvi pogled, Bog dopustio križni put našega naroda i pojedinaca u njemu, učinio je sve da iz kaplji krvi i suza koje su ostajale na tom putu procvate cvijeće ponosa, radosti i zahvalnosti. Ili kako je to na misi u Zagrebačkoj katedrali 16. studenog rekao kardinal Josip Bozanić, „naviknuti na razne udarce, pa i na one koje duša teško podnosi, susreli smo dodir Božje prisutnosti te osjetili dar koji pokreće srce i svaki osjećaj pretvara u radost i oblikuje u riječi: Bože, hvala ti!“  Generali nisu teolozi niti propovjednici, ali su kao vjernici svjedoci, a svijet danas rado sluša upravo svjedoke vjere. Njihovom se svjedočanstvu možemo radovati, no ono nas uvelike obvezuje. Zašto? Oslobađajuća presuda samo je kruna mukotrpnog puta kojega je trebalo izdržati dan po dan, da duh ne klone, da se tijelo ne umori, da neprijatelj ne pobijedi. Ranije s generalom Čermakom, a kasnije sami, našli su se u školi vjere koja je djelovala poput praga preko kojega se dolazi do Istine. Stoga su i jasne riječi zagrebačkog nadbiskupa: „Samo vi i Bog znate što vam je tijekom proteklih godina bilo u srcu. Ali ste kao vjernici znali da je vaš put na tragu onoga puta kojim prolazi pravednik, kojim je prošao Bog u svome Sinu Isusu.“

Iskustvo koje ne može šutjeti

I unatoč pojedinim „padobrancima“ koji ovih dana svojim neoduševljenjem zbog oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču žele više skrenuti pozornost na sebe (ili se nametnuti kao važne osobe koje se, i nakon karijere, valjda ipak treba pitati za mišljenje), Hrvatska ima pravo na slavlje i ponos. Pritom valja naglasati da mi sada ne slavimo samo pojedince, već cijeli projekt kojega su oni nosili i za kojega su žrtvovali svoje najljepše godine. Taj se projekt zove domovina, i to ne bilo kakva. To je hrvatska zemlja kršćanske duše iz koje su rođeni, s kojom su rasli, izdržali lažne optužbe i – pobijedili. Za nas kršćane u ovom trenutku nije najvažnije hoće li i koje političke pozicije zauzeti oslobođeni generali. Važno je pozorno slušati što govore otkako su se vratili. Upravo kada je u našoj zemlji stvorena prilično velika netrpeljivost prema Crkvi i kršćanskim vrednotama, progovorili su generali. A na njihove govore aktualna vlast nije mogla utjecati. Ima nešto jače i neprolazno, iskra koju ni montirani procesi ni medijske hajke ne mogu ugasiti. To je ono Božje u istini! „Istina će vas osloboditi!“ (Iv 8,32), Kristova je poruka za sva vremena. Što im je Gospodin, istinski tješitelj ljudskoga srca, govorio u njihovoj samoći zatvorskih prostora, neka do mjere do koje žele, ostane njihova intimna tajna. No, sigurna sam da će ih upravo ta blizina i dalje nositi, jer kad Gospodin dodirne dušu, to iskustvo ne može šutjeti. Koliko li se ohrabrenja krije u Isusovim riječima: „Ne bojte ih se, dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti“ (Mt 10,26-28). Krista su donijeli na hrvatske ulice i trgove i na tome im iskreno hvala. Donijeli su ga govorom o molitvi, vjeri i praštanju. Ne postoji niti jedan religijski ili ideološki koncept u svijetu koji govori o praštanju. Taj govor objavljen je s Kristom i njegovim križem. On je učio neprijatelju oprostiti, ne uzvratiti zlom na zlo.

Važna poruka ukratko

Dinamika događanja od trenutka kako su stigli u Hrvatsku bitno je nacionalna i vjernička. Kada su stigli u Zagreb, nakon što su pozdravili građane na Trgu, generali Gotovina i Markač sudjelovali su na misi u Zagrebačkoj katedrali. Dva dana kasnije, Markač u Vukovaru, Gotovina u Mariji Bistrici – zavjet Gospi za slobodu. I bez obzira tko ih i kojega opredjeljenja pita kako su izdržali, generali ponosno kažu da ih je nosila vjera u pobjedu i
molitva. "Nakon prvostupanjske presude bilo mi je jako teško, ali znao sam da se istina mora otkriti. Zajedno s generalom Gotovinom spas sam tražio u molitvi. Često smo se zajedno molili za slobodu", rekao je general Mladen Markač 24. studenog u Đurđevcu. A svojim Podravcima i Picokima je poručio: „Neka vas čuva dragi Bog, kao što je i mene čuvao u pritvoru.“ General Gotovina svojim posjetom Zadru, susretom sa zadarskim nadbiskupom (i predsjednikom HBK) Želimirom Puljićem i sudjelovanjem na misama samo je potvrdio svoje vjerničko opredjeljenje. U izjavi koju je dao nakon susreta, osvrnuo se na ulogu vjere u uzništvu: „Uvijek sam bio vjernik, tako sam odgojen. Ta me situacija samo možda učinila jačim. Ali, nisam više vjernik, nego što sam bio. Ako sam se nekog uvijek bojao, to je Boga.“ Dirljivo je bilo čuti kako jedan general gradi bliski duhovni odnos sa svecima Franjom i Antom, te s blaženicima Alojzjem Stepincem, Ivanom Merzom i Ivanom Pavlom II. kojemu je imao prilike biti blizu.

Isplivalo na svjetlo dana: veliki general i veliki nadbiskup
Slavljeničko nas ozračje, u kojem smo ponosni na čistu Hrvatsku i njezino oslobađanje, ne smije udaljiti od nekih elemenata koji su se polako slagali u godinama dokazivanja istine. Iz konferencije za novinare koju je povodom oslobađajuće presude naših generala 16. studenog održao mons. Želimir Puljić, hrvatska javnost imala je prilike saznati i tko se javno usudio stati iza generala kada su bili u Haagu. Možda će se netko danas barem malo crvenjeti zbog primjedbi na račun onih koji su branili nevinost generala kada to i nije bilo poželjno, jer se ipak trebala pričekati presuda. Da i osobno nisam doživjela primjedbe na taj račun, iz današnje perspektive teško bih povjerovala da bi netko mogao tražiti distancu od javne podrške generalima. No, kad u takvoj temi imate vlastito iskustvo (upozorenje da mi i nije trebalo javno prikupljanje poruka za generale u Haagu), onda drugačije vrednujete ono na što je mons. Puljić upozorio. Skrenuo je pozornost na odnos koji su imali njegov prethodnik nadbiskup Ivan Prenđa i Ante Gotovina. Koliko je to značilo generalu, i sam je rekao proteklih dana kada je javno spomenuo da ga je mons. Prenđa posjetio u zatvoru: „Nadbiskup Prenđa bio je i u zatvoru. Prošli smo ta tri sata zajedno. Imao sam vremena i da se ispovijedim i da se pomolim s njim. I dva mjeseca poslije toga je umro. Nije mogao dobiti dozvolu za posjet prije, a bila mu je namjera doći odmah. Ali administracija i birokracija nisu dopustili. Ali sam sretan, eto, ipak, što sam ga vidio i slušao ga, prije nego što ga je Bog pozvao sebi. Susret s njim bilo je veselje, događaj za mene.“ Nadbiskup Prenđa 9. kolovoza 2007. godine, kao ordinarij mjesne Crkve kojoj pripada general Gotovina (Pakoštane), dao je „svoje ljudsko i moralno jamstvo – bez obzira na njegovu pravnu snagu – da će general Ante Gotovina ako bude pušten na slobodu, poštivati odredbe Haškog suda o svome boravku i kretanju.“ U izjavi za javnost mons. Prenđa je priznao kako je osjećao svojom dužnošću dati „svoju ljudsku riječ kao podršku generalu u vremenu dok čeka početak suđenja.“ Kasnije, u pismu generalu Gotovini, pojašnjava: "Nisam se nimalo kolebao staviti svoj potpis za Vas s nadom da Vam može koristiti u sadašnjim okolnostima Vašeg života. Sigurno ste informirani kako su bile različite reakcije na tu moju gestu, od omalovažavanja do radosnog odobravanja. Osobno se pak nadam da će biti u datom trenutku od velike koristi. Meni se čini da se okolnosti tako razvijaju da sve više postaje očito da vrijeme radi za Vas. Na tu se nakanu molim svaki dan. Želio bih da Gospodin i u Vašem slučaju bude pokazatelj istine i pravde." Nadbiskup Prenđa javno se izložio za generala, svjestan da ne dijele svi njegovo mišljenje. Ali ovo su trenuci u kojima se ne misli na (ne)simpatije koje dolaze na naš račun, već se sve čini da istina progovori. Da to nisu bile lake godine za crkvene predstavnike koji su govorili o generalima, čitamo iz Gotovininog pisma nadbiskupu Prenđi: „Ipak, Oče nadbiskupe, teško mi pada što su me okolnosti navele da Vam zadajem brigu i da Vas na ovaj način izlažem onima koji će Vaše jamstvo tumačiti kako njima najbolje služi. Sjetim se i donedavnih manipulacija oko crkvenih institucija koje su u javnosti bile tendenciozno plasirane svih godina mog izbivanja s naših prostora. Te insinuacije su me rastužile. Ne bi mi palo na pamet služiti se Kristovom Crkvom, ma kako teška bila vremena koja sam proživio.“ Sada je, uz istinu o generalima, zasvijetlila i istina o velikom pastiru zadarske Crkve, mons. Ivanu Prenđi čijim putem, s jednakim žarom nastavlja i njegov nasljednik Želimir Puljić.

Viteštvo svakodnevice

Iako su Hrvatskoj potrebni ovako snažni i karizmatični lideri, generali Gotovina i Markač izjasnili su se protiv aktivnog angažmana u politici. Njihove želje nisu spektakularne, žele živjeti svakodnevicu sa svojom obiteljima i prijateljima. Možda je upravo u tome ekskluzivna poruka koja je potrebna našoj zemlji. Svakodnevicu je potrebno oblikovati vjerom u istinu, dobro, pravdu i poštenje. Kada utihne slavlje na trgovima i ulicama, kada se ugase kamere i isključe fotoaparati, oni će se povući u dnevni ritam. A upravo se u sveopćoj krizi u koju su se vratili, kada obitelji jedva spajaju kraj s krajem, kada je narod upao u depresiju i očaj, traži radikalni preokret svakodnevice. Mons. Puljić generala Gotovinu u šali je nazvao vitezom od Pakistana, misleći na njegov zavičaj, Pakoštane. Ali nije šala da se ipak radi o određenom viteštvu koje nam je sada potrebno. Zadarski je nadbiskup pojasnio da pojam „'vitez' sadrži pozitivne odlike i pravila ponašanja koja pobuđuju divljenje: čast, vjernost, čestitost, odvažnost i hrabrost.“ Podsjetio je na misao Johna od Salisburya kako je zadaća vitezova bila: „štititi Crkvu, boriti se protiv izdaje, poštivati vjerske službenike, otklanjati nepravdu od siromašnih, uvoditi i štiti mir u svom kraju, te proliti krv za svoju braću ako ustreba.“ I zato, kada prođe vrijeme divljenja i euforije, kako to neki opisuju, vratit ćemo se svakodnevici u kojoj će živjeti i naši generali. Vitešku titulu u kršćanskim vrlinama stekli su u Haagu. I upravo su time učinili veliki proboj svjedočanstva za Krista i Božju ljubav. „Ako bismo na kraju mogli zaključiti što nam ostaje nakon ove presude, mogli bismo reći: pouzdanje u Boga, pravednog suca, ali i pouzdanje u Boga milosrdnog Oca koji prije svega želi da njegova djeca budu dobra međusobno, da nauče opraštati kako on njima oprašta i da ovaj svijet ostave boljim i ljepšim onima koji dolaze iza njih“, zaključila je Komisija „Iustitia et pax“ HBK u Izjavi nakon presude potičući „sve žitelje Hrvatske da se ne umore moliti se dobrom Bogu te da nadahnuti molitvom neumorno rade na njezinu napretku, spremni i na žrtve i odricanja, ali u istini i pravednosti.“ Prije povratka generala našli smo se na pragu jedne ideološke oluje kao neprilike. Daj Bože da nas kršćane njihov povratak učvrsti u vjeri! I da njihovo viteštvo u krepostima osvoji i nove generacije.

Da biste komentirali, prijavite se.