Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

ponedjeljak, 19. ožujka 2012. Arhiva kolumne

Vrijeme je za priznanje: Crkva je pogriješila

Pedofilija u svećeničkim redovima zasigurno je tema u kojoj moram skinuti zagradu iz imena ove kolumne: šutnja nije zlato. Šutnja o ovoj temi učinila je veliko zlo i sablazan koja sa sobom donosi posljedice zastrašujućih razmjera.

Pedofilija u svećeničkim redovima zasigurno je tema u kojoj moram skinuti zagradu iz imena ove kolumne: šutnja nije zlato. Šutnja o ovoj temi učinila je veliko zlo i sablazan koja sa sobom donosi posljedice zastrašujućih razmjera. Najveća je svakako gubitak vjerodostojnosti Crkve kao navjestiteljice Istine i Ljubavi. Povod ovoj temi od koje se crvene svi koji Crkvu istinski ljube je najnoviji skandal kojega možemo nazvati „bibinjskim slučajem“ – sumnja da je don Nedjeljko Ivanov, svećenik Zadarske nadbiskupije, učinio niz pedofilskih djela za vrijeme svoje pastoralne službe u Bibinju. Dirnuti u ovu temu je kao staviti ruku u osinje gnijezdo. No, veličina Crkve ne mjeri se bijegom od neugodnosti, već upravo suočenjem s istinom. A što je ovdje prava istina? Teško je odmah zaključiti. Pričekat ćemo odluku mjerodavnih tijela. No, ipak, ovaj slučaj puno govori o Crkvi, a više od svega daje joj priliku da se opredjeli za istinu koju želi svjedočiti u svijetu. Papa Benedikt XVI. svjestan je da mediji mogu „uživati“ u „razgolićavanju i ocrnjivanju Crkve“, ali kako kaže, „dok je god u pitanju istina, moramo biti zahvalni za svako izvješćivanje... mediji ne bi mogli izvješćivati na ovaj način da nije u samoj Crkvi postojalo zlo. Samo zbog toga što je u Crkvi postojalo zlo, drugi su ga mogli iskoristiti protiv nje.“

Tema i nije tako nova, samo...    


Sveti Otac priznao je da je, kada je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere (kojoj pripada rješavanje pedofilskih skandala, te teške povrede morala), imao posla s ovakvim slučajevima. Kroz povijest Crkve XX. stoljeća uočio je da je popustilo funkcioniranje crkvenoga kaznenog prava. (Veličina i ovoga Pape je u priznavanju propusta Crkve!) U knjizi „Svjetlo svijeta“ kaže da se „ugasila svijest da kazna može biti izraz ljubavi... a istini pripada i to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv stvarne ljubavi.“ Kodekst kanonskoga prava, koji je na snazi od 1983. godine, pedofilska djela svrstava u skupinu izvanjskih grijeha uz sablazan, grijeha protiv šeste Božje zapovijedi. Ne koristi se izraz pedofilija, već „kažnjivo djelo klerika protiv šeste Božje zapovijedi učinjeno s osobom mlađom od 18 godina.“ Norme koje se primjenjuju na takve slučajeve postrožio je papa Ivan Pavao II. još 2001. godine precizno određujući najteža kažnjiva djela protiv ćudoređa koja su u isključivoj mjerodavnosti Kongregacije za nauk vjere (ona u takvim slučajevima djeluje „u svojstvu Apostolskog suda“), kao i procesne norme za proglašenje ili izricanje kanonskih kaznenih mjera. Novi tekst o ovome objavio je i papa Benedikt XVI. u svibnju 2010. godine. Dakle, pravila su jasna. Što činiti kada se slučaj pojavi? Kada ordinarij sazna za ovakav slučaj, treba ga istražiti i javiti Kongregaciji za nauk vjere. Ona odlučuje hoće li se time baviti zbog nekog posebnog razloga ili će ordinarija uputiti da nastavi na svojem sudištu. Krajnja mjera koja se, ako se okrivljenom dokaže zločin, može izreći je otpuštanje iz kleričkoga staleža. Kako doznajemo, odredbe o postupanjima u ovakvim slučajevima za Crkvu u Hrvatskoj HBK bi trebala donijeti do kraja godine.

Uvijek ima jedno ali... u ovom slučaju dva!

Prvo ali odnosi se na zastaru zločina. Stručnjaci kanonskoga prava upozoravaju da je i danas diskutabilna odredba da kažnjivo djelo pedofilije zastarjeva nakon deset godina. Mons. dr. Tomo Vukšić nedavno je u Zadru napomenuo da se „treba nadati da će se to izmijeniti, jer takvi zločini ne smiju prijeći u zastaru.“ Drugo ali tiče se odnosa pojedinih biskupa prema ovakvim slučajevima. Vidljivo je, dakle, da su poznata pravila. No, kako upozorava prof. kanonskog prava dr. Josip Šalković, kada piše o „Kažnjivim djelima protiv posebnih obveza (kann. 1392-1396)“, „nažalost, treba reći da su u nekim partikularnim Crkvama pojedini ordinariji (usp. kan. 134, p.1) pogriješili kad su se, podcjenjujući ozbiljnost činjenica, ograničili na premještaj klerika (usp. kann. 190-191) iz jedne crkvene službe na drugu službu (ili iz jedne župe na drugu). Takvi postupci nisu bili ispravan put u ostvarenju pravednosti, pa je Sveta Stolica 2001., zbog težine kažnjivoga djela, odlučila prisvojiti pravo odlučivanja za ova kaznena djela.“

I da je jedan ovakav slučaj, puno je!

Radi istine, potrebno je navesti i neke statističke podatke. Promicatelj pravde u sudištu Kongregacije za nauk vjere, mons. Charles J. Scicluna, za talijanski dnevnik Avvenire 2010. godine govorio je jasno i konkretno o slučajevima svećenika optuženih zbog pedofilskih zločina i skandala, kao i drugih seksualnih prekršaja. Napominje kako ne postoji zabrana da se prekršitelje prijavljuje civilnim vlastima! Također spominje da su u Kongregaciju tijekom 2003. i 2004. godine stizali brojni slučajevi iz SAD-a i odnosili su se na prošlost. Između 2001. i 2010. godine Kongregacija se bavila s oko 3000 slučajeva svećenika iz cijeloga svijeta koji su optuženi za ovakve zločine počinjene tijekom posljednjih 50 godina. Od toga je bilo 300 slušajeva pedofilije. Za 20% njih vođen je pravi proces, za 60% nije bilo procesa zbog poodmakle dobi, već su izrečene disciplinske mjere, u 10% slučajeva izdan je dekret o otpuštanju iz svećeničke službe, a u ostalih 10% svećenici su sami tražili oprost od obveza koje imaju po Sakramentu reda. Mons. Scicluna navodi da je od 2007. do 2009. godine prosječno godišnje prijavljeno 250 slučajeva iz cijeloga svijeta. Povećava se broj zemalja, iako se kod mnogih radi o jednom ili dva slučaja. Ako se taj podatak usporedi s brojem od 400 tisuća svećenika u svijetu, razmjeri prijavljenih i procesuiranih slučajeva statistički nisu onakvi kakvima ih mediji prikazuju. (Budimo svjesni činjenice da se pedofilski zločini događaju i na drugim područjima, no mediji o njima šute.) Ipak, da je i jedan svećenik od njih 400 tisuća u svijetu učinio ovakav zločin, previše je!

Nadbiskup koji je osvijetlio obraz Crkve

Tema redovitog mjesečnog susreta svećenika Zadarske nadbiskupije za 14. ožujka ove godine dogovorena je mjesecima ranije, "Najnoviji disciplinski dokumenti Svete Stolice o svećeničkom životu" u čemu se spominje i zločin pedofilije. Sudionicima je o tome govorio vojni biskup iz BiH mons. dr. Tomo Vukšić, profesor na KBF-u u Sarajevu. (Tko je još prošle godine mogao znati da će se upravo uoči ovoga susreta u javnosti pojaviti takav „bibinjski slučaj“ upravo iz ove mjesne Crkve?!) Nadbiskup Želimir Puljić svećenicima nije sakrio bol zbog potresnog primjera iz Zadarske crkve, te ih zamolio da budu blizu onima koji se tuže da još pate od zadobivenih trauma iz djetinjstva. Oštro je osudio svaki slučaj pedofilije u bilo kojoj skupini se dogodio, te je izrazio „duboko žaljenje zbog patnje onih koji su pretrpjeli takva nasilja, posebice za one slučajeve koje su počinili svećenici.“ Podržava „beskompromisno nastojanje da se rasvijetle takvi slučajevi, kako zbog žrtava nasilja, tako i zbog dobra i ugleda same Crkve.“ Kako doznajemo iz dnevnih novina, nadbiskup Puljić prošloga se mjeseca suočio s ovom temom „oči u oči“ i bez odgode reagirao. Naime, za vrijeme svojega pohoda SAD-u susreo se s jednom od žrtava. To je dr. Nenad Bugarija, liječnik iz Pittsburga. On tvrdi da je seksualno zlostavljanje proživio u Bibinjama gdje je proveo djetinjstvo, kao i Josip Lisica koji je o tome govorio u HTV-ovoj emisiji „8. kat“ početkom veljače. Upravo dr. Bugarija istaknuo je da je „nadbiskup najsvjetlija točka u cijeloj priči i cijeloj nadbiskupiji.“ Dok postoje oni koji su sve znali i godinama o tome šutjeli, nadbiskup Puljić je, nakon što je ostao zatečen i žalostan svjedočanstvom koje je čuo, obećao rješavanje situacije. I to se uistinu dogodilo. Dostavio je mjerodavnoj Kongregaciji za nauk vjere svjedočanstva, upozorio je stranke na „težinu i odgovornost njihovoga svjedočenja“, o postupku je upoznao i svećenika don Nedjeljka Ivanova i 20. veljače izdao mu dekret kojim mu „zabranjuje ispovijedati i odlaziti u župe“ dok proces traje.

I mladi biskup ne boji se istine

Dok nekadašnji dubrovački biskup, a sada već dvije godine zadarski nadbiskup Želimir Puljić, rane zbog pedofilije u svećeničkim redovima proživljava zajedno sa svojom mjesnom Crkvom, njegov nasljednik u Dubrovniku biskup Mate Uzinić također se susreće s ovom temom. Naime, mons. Uzinić bio je jedini sudionik iz Hrvatske na simpoziju u Vatikanu na temu „Prema ozdravljenju i obnovi“. Ovaj se simpozij početkom veljače bavio pedofilskim skandalima u Crkvi, a njegov poseban dio bila su i svjedočanstva žrtava. Za naš portal mons. Uzinić nedavno je rekao: „Bolno je to što su pojedini svećenici seksualno zlostavljali djecu koristeći svoju svećeničku službu kao pravan i sredstvo, ali je još bolnije to što oni koji su to znali i bili dužni reagirati nisu ništa učinili da bi tome stali na kraj.  Umjesto da su se svrstali na stranu žrtve, ispitali stvar, otkrili istinu i po kanonskim propisima kaznili zlostavljače i spriječiti širenje zla, bio im je važniji dobar glasa zlostavljača i lažni ugled Crkve.“ Izravno je, dakle, nazvao svu šutnju koja se proteklih desetljeća događala o ovim slučajevima „čuvanjem dobrog glasa zlostavljača i lažnog ugleda Crkve.“ I ne samo to. Mons. Uzinić ide i korak dalje ističući da je „situacija doista teška, ali moramo se s njom nositi vjerujući da će ova kriza – koja se trebala davno dogoditi i naš problem je što se nije davno dogodila jer bi bilo počinjeno puno manje zla – dovesti do toga da će Katolička Crkva, djelovanjem Duha Svetoga koji je vodi i koji na ovu temu vrlo jasno progovara kroz riječi i odluke pape Benedikta XVI., ali i provođenjem tih odluka na terenu u svim biskupijama i redovničkim zajednicama, ponovo postati vjerodostojan glas i zaštita milijuna ugrožene djece širom svijeta, a osobito one ugrožene u Katoličkoj Crkvi.“ U svemu ovome možemo čestitati dvojici naših crkvenih pastira što ne šute, jer su svjesni posljedica koje šutnja u ovakvim slučajevima može izazvati. Vjerujem da će i to bili mali znak ohrabrenja žrtvama da ne šute.

Zašto šutnja tolike godine?


Crkvi se s pravom može postaviti pitanje zašto se svih ovih godina o ovakvim postupcima šutjelo i zašto su istražni postupci tajni? Kako ističe mons. Vukšić, „tajnost postupka postoji radi zaštite dobra glasa osoba koje su zahvaćene tim radnjama, žrtava i svećenika, jer zakon pretpostavlja svačiju nedužnost dok se ne dokaže krivnja.“ No, i žrtvama se postavlja isto pitanje: zašto šutite desetljećima? Radi se o zločinima koji uništavaju živote, pojedince, obitelji, ali i zajednice vjernika! Ta šutnja nema opravdanja! Žrtve, međutim, kažu da nisu imale povjerenja o tome govoriti, roditelji djece također su prešućivali, a ako bi nekome o tome i govorili, nije bilo reakcije. Osim toga, i poimanje svećenika kao autoriteta i svete službe u našem je narodu još uvijek vrlo jako. I godine su prolazile. Je li vrijeme trebalo „izbrisati“ tragove? Zar je želja da se sačuva „dobar glas zlostavljača i Crkve“ jača od želje za istinom? I kakav je to „dobar glas“ ispod čijeg tepiha se skriva zločin? Kakav je to ugled Crkve koja se pred vlastitim ogledalom ima zbog čega crveniti? Crkva je pogriješila što je godinama štitila zlostavljače, a zanemarivala žrtve. To nije pravo lice Crkve. Šutnja nije zlato u ovom slučaju. A posljedice šutnje razarajuće su i nižu se u lančanu reakciju: žrtva – obitelj – župna zajednica – biskupija. Je li to ugled Crkve? Stvarni dobar glas, pohvalan život i uzoran rad velike većine svećenika i članova Crkve mora se zaštititi od pojedinaca koji su na sablazan. Zato je potrebno suočavanje sa zločinima i nipošto bijeg dok prijete „vukovi iz vlastitih redova.“ Pohvalno je čitati u svjedočanstvu što ga je Zadarskom listu dao dr. Nenad Bugarija, da je on svjestan da zbog zločina kojega je preživio nije kriva cijela Crkva ni nadbiskup, već svećenik koji ima svoje ime i prezime. Osim što je pohvalio reakciju samog nadbiskupa, rekao je da ne želi da „bilo kakav proces ide protiv Zadarske nadbiskupije, nego direktno protiv tog svećenika.“ Pohvalno je što, unatoč svemu, nije izgubio povjerenje u Crkvu, već se smatra njezinim članom: „Ja nisam čovjek koji mrzi Crkvu... Vrlo sam aktivan katolik... Kao član Crkve ne želim dopustiti da se ovakvi ljudi nalaze na ovakvim pozicijama i blate nešto što je sveto.“

Tko je kriv za pedofilske zločine svećenika?


Crkva priznaje da je vrijeme promisliti na koji način se odgaja svećeničke kandidate, kao i to kako se odlučuje o njihovoj prikladnosti za službu. Tajna dobroga odgoja nije u ispunjavanju određenih „točaka“ i polaganju ispita, već je puno dublja, a zahvaća u cijeli život i, nerijetko, rane koje su sami kandidati donijeli sa sobom na svećenički put, a primili su ih možda i u vlastitim obiteljima, sredini koja ih je odgajala, itd. Imati zrele i odgovorne svećenike, koji su istodobno i zrele osobe – to je cilj koji zahtjeva istinske napore teologije i psihologije, ali i duboke duhovnosti i intenzivne molitve. No, jedno je jasno. Za svećenička (ne)djela nisu krivi neki drugi. Svećenici su punoljetne osobe! Prema odredbi pape Benedikta XVI. iz 2009. godine, Kongregacija za kler dobila je posebne ovlasti za ovo područje. Među ostalim, ističu: „Svećenik uživa prostor autonomije, kako u vršenju službe, tako u svom osobnom i privatnom životu. Stoga je on osobno odgovoran za čine koji se odnose na njegov privatan život kao i za čine koje obavlja u vršenju službe. Zato biskup ne može biti smatran pravno odgovornim za čine koje napravi biskupijski svećenik kad krši norme, opće ili posebne.“

Na kraju stid, suosjećanje i nada...


Na kraju ovoga teksta, podvucimo osjećaj stida koji se na licu Crkve polako iščitava posljednjih godina zbog sablazni koju su izazvali pojedinci. S tim ide i istinsko suosjećanje sa žrtvama koje godinama nisu nalazile sugovornika da ih sasluša, čuje njihov vapaj i reagira. A zbog nekih ohrabrujućih poteza na koje sam ukazala u ovoj kolumni, ostaje nada da se Crkva ima hrabrosti suočiti s ovom neugodnom temom. I da je zaista shvatila da šutnja nije zlato kada se radi o zločinima. Sve ovo papa Benedikt XVI. sažima u nekoliko redaka: „Posebno je težak grijeh kada netko tko zapravo ljudima treba pomoći da dođu do Boga, komu se povjeri dijete, mlad čovjek, da bi našli Gospodina, takve osobe zlorabi i odvodi od Gospodina. Time vjera kao takva postaje nevjerodostojna, Crkva se više ne može uvjerljivo predstavljati kao Gospodinova najvestiteljica. Sve nas je to zaprepastilo i mene potresa kao i prije u dubini bića. No, Gospodin nam je također rekao da će u pšenici biti i kukolja – ali da će sjeme, njegovo sjeme, i dalje rasti. U to se uzdamo.“

Da biste komentirali, prijavite se.