Za laudato.hr piše:

Tanja Popec

srijeda, 29. kolovoza 2012. Arhiva kolumne

Zar je i to moguće?

Kako ćemo očekivati djelovanje političara u prilog hrvatskoga naroda u BiH ako Crkva neće biti predvodnica toga zalaganja?

Protekli vikend obilježile su dvije gromoglasne propovijedi. Jedna na Udbini, u obilježavanju Dana hrvatskih mučenika, a druga na Plehanu, o 20. obljetnici progonstva Hrvata iz velikog dijela Bosanske Posavine. Bila su to dva važna događaja, dan za danom. Ako pratimo s njih upućene poruke, jasno se može uočiti kontinuitet hrvatske duše i težnja za jedinstvom. No, ipak, ima nešto izrečeno, i to ne između redaka, zbog čega je opravdano pitati: Zar je i to moguće?

Ima li Udbina kakve veze s Bosanskom Posavinom?

Mons. Egidije Živković, biskup Željeznog u Austriji, predvodio je misno slavlje na Udbini 25. kolovoza. Uz njega i domaćeg biskupa Milu Bogovića, suslavilo je još 9 biskupa (ukupno 11), a vrhbosanski nadbiskup poslao je svojeg izaslanika. Središnja misao vodilja bila je „raseljenost Hrvata i načini njihova duhovnog objedinjavanja.“ Dok se u užem smislu ovo odnosi na Hrvate u Gradišću čija je povijest duga gotovo 500 godina, pitanje je vrijedi li ovo duhovno objedinjavanje i dan kasnije za Bosansku Posavinu odakle je protjerano oko 50 tisuća Hrvata prije 20 godina? Gradišćanski su Hrvati „početak i simbol hrvatskog iseljavanja“, kako je to u uvodu slavlja spomenuo biskup Bogović. A, što je s Hrvatima u Bosanskoj Posavini? „Udbina je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom narodu, s Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu povijest – ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jednome mjestu. Ovo je mjesto na kojem čuvamo tragove mučeništva i zaboravu otimamo uzore samoodricanja; častimo one koji su se u okruženju mržnje odlučili za ljubav“, poručio je mons. Živković. Bio je izravan i kad se radi o poslanju Crkve: „Crkva, ako želi ostati vjerna svome poslanju, ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti.“

Glas Crkve koja ne šuti i vjerna je svojem poslanju prolomio se na Plehanu dan kasnije, 26. kolovoza, kad je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić izravno istaknuo činjenice koje su dovele do progonstva Hrvata iz Bosanske Posavine. „Ne možemo tu gorku istinu staviti 'pod tepih', a šutnja o toj krutoj stvarnosti bila bi teški grijeh. Previše je onih koji su zakazali da se nepravda ispravi“, rekao je kardinal Puljić i upozorio kako se samo Hrvatima pripisuje kolektivna krivnja iako se uporno govori o osobnoj odgovornosti: „Svi dobro znamo kako su nakon drugog svjetskog rata 'pročešljani' ovi tereni od tadašnje vlasti koja se osvetila nad Hrvatima ako su išta značili: pobijeni su, noć ih je progutala ili su otčamili godine i godine u zatvorima radi te političke osvete kolektivnoj krivnji.“ Kardinal Puljić nije skrivao niti emocije kad je govorio o statistici Bosanske Posavine nekada i danas. Godine 1991. u Derventskom dekanatu bio je 48.481 vjernik, a danas svećenici kontaktiraju s njih 1.072 koji žive na ovom prostoru. Potaknut ohrabrenjem koje je našim biskupima dao papa Ivan Pavao II. kad im je rekao: „Dižite proroki glas i ukazujte na nasilja, raskrinkavajte nepravde, nazovite zlo pravim imenom, svim zakonitim sredstvima branite svoje zajednice“, vrhbosanski nadbiskup je naglasio: „Tako nam Papa daje nalog. Zato mi biskupi dižemo svoj glas u obranu svojih prava. Kako da ne progovorim kad je od pedeset tisuća vjernika spalo na tisuću? Kako da ne progovorim da ti ljudi imaju pravo na svoju grudu? Kako da ne pozovem na odgovornost?“

Samo jedno je nedostajalo...

Dok je za progonstvo i nemogućnost povratka „zaslužna“ vlast Republike Srpske, na žalost, ni „naši ljudi“ nisu stali na stranu svog naroda: „Naši ljudi, koji su se busali da zastupaju svoj narod, zatrovani su interesom i, umjesto da podupru povratak, ganjali su interes koji nas je trovao u nemiloj neslozi i razilaženju.“ I novac koji je bio namjenjen povratnicima, nije stizao do njih jer je prolazio kroz previše ruku. Prvi koji su vratili nadu Bosanskoj Posavini bili su svećenici. Oni su bili prvi povratnici. Proteklih dana mogla su se, istina tek u nekim medijima, čuti njihova svjedočanstva o tome. Sada, kad su se u trodnevnom programu pod geslom „Dani molitve i nade“ prisjetili progonstva, Crkva ih poziva na „buđenje ljubavi prema svojim korijenima“, na „obranu istine i čuvanje svojih korijena.“ No, o kojoj se točno Crkvi ovdje radi? Ako je jedan narod hrvatski i jedna Katolička Crkva u tom hrvatskom narodu, Crkva u Hrvata, bez obzira što se radi o dvije zemlje – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovoni – koliko je Hrvatske bilo na Plehanu? To se vrlo jasno moglo čuti u propovijedi kardinala Vinka Puljića koja je bila u izravnom prijenosu na HTV-u (što zaslužuje pohvalu). Naime, u pisanom i objavljenom tekstu propovijedi nedostaje jedan, ne nevažan, a na samoj misi izgovoren odlomak upravo o toj temi. Vrlo vješto ga je uklopio u podsjetnik na ono što je papa Ivan Pavao II. poručio biskupima iz BiH: „Časna braćo, budite revni u očuvanju zajedništva s biskupima cijeloga svijeta, počevši od biskupa s ovog područja, i to navlastito s biskupima iz Hrvatske. Budite postojani u uzajamnoj ljubavi, u otvorenom i srdačnom dijalogu, u međusobnoj pomoći.“ Kardinal je otvoreno rekao da je, upravo radi te solidarnosti, pozvao biskupe iz Hrvatske da toga dana, 26. kolovoza, dođu na Plehan. Srdačno je zahvalio varaždinskom biskupu Josipu Mrzljaku, ujedno i predsjedniku Hrvatskoga Caritasa, koji je bio jedini biskup iz Hrvatske na ovom događaju (a, Hrvatska ima 22 biskupa). Iako nije uobičajeno da se u propovijedi ide u detalje, osobito ne u televizijskom prijenosu, je li slučajno dao javno objašnjenje: „Većina biskupa poslala je pismenu ispriku, a jedan je u velikoj zauzetosti poslao SMS poruku da ne može doći.“  Bilo kako bilo, istina je da se ne može ne vidjeti da nema biskupa iz Hrvatske, osim jednoga. A, to ne može ne biti važno budući da znamo da je oko 50 tisuća Hrvata iz Bosanske Posavine preko Hrvatske i u Hrvatskoj 1992. godine potražilo svoj spas, velik dio njih u Slavonskom Brodu, ali i šire. A, važno je i zbog obveze koju su dvojica papa dala biskupima dviju zemalja.

Veza Hrvatske i BiH

Veza s Hrvatskom u ratu i progonstvu bila je vidljiva i prije 20 godina, a i danas među narodom to nije upitno. No, kako godine prolaze, tako toj istini prijeti i zaborav, a ako je nećemo učiniti vidljivom i svojim osobnim sudjelovanjem u događajima poput ovoga u Bosanskoj Posavini, kada su još živi svjedoci najnovije povijesti, onda nam prijeti zaborav nas samih. Kako ćemo očekivati djelovanje političara u prilog hrvatskog naroda u BiH ako Crkva neće biti predvodnica toga zalaganja? O jedinstvu se može govoriti u propovijedima, o njemu se mogu pisati priopćenja i dokumenti. No, potrebni su i vidljivi znaci tog jedinstva, da narod vidi vlastitim očima svoje pastire, jer još uvijek velik dio vjernika u Hrvatskoj gleda i sluša svoje pastire. Osim obveze koju je biskupima obiju zemalja ostavio Ivan Pavao II., i njegov nasljednik nastavlja na isti način. Bilo je to vidljivo u pismu koje je biskupima Hrvatske i BiH povodom zajedničkog zasjedanja u siječnju ove godine uputio kardinal Tarcisio Bertone, državni tajnik Njegove Svetosti. Njegov prvi naglasak odnosio se na zajedničku odgovornost. Gledajući u zajedničkom zasjedanju znak jedinstva Crkve u dvije zemlje, Bertone je istaknuo i jedinstvo u zajedničkoj viziji uloge, odgovornosti i djelovanja Crkve. Situacija u BiH je i više nego zabrinjavajuća s obzirom da je broj katolika prepolovljen u odnosu na prijeratne godine, te se neprestano smanjuje. Štoviše, „posebno u nekim područjima, katolička vjera riskira da posve nestane za koje desetljeće“, stoji u pismu. Zato je i razumljiva sljedeća napomena: „Težina situacije zahtijeva da vi, kao pastiri i prvi odgovorni naroda Božjega u toj regiji, zajedničkim dogovorom intenzivirate svoje zauzimanje za budućnost Crkve u BiH. Mora se boriti protiv malodušnosti i rezignacije i mora se ohrabriti osobno uključivanje u pitanje preživljavanja.“ Kardinal Bertone nije propustio podsjetiti i na važnost kolegijalnog razmišljanja biskupa HBK i BK BiH: „Sveti Otac želi da kolegijalno razmišljanje biskupa dviju Biskupskih konferencija doprinese nadahnjivanju korisnih inicijativa, kako bi se učinilo da hrvatski narod nastavi vršiti svoje crkveno poslanje u BiH i nudi svoj dragocjen doprinos za društveni život zemlje.“ U kontekstu jedinstva Hrvata u Hrvatskoj s onima u BiH nije nevažna ni činjenica da je prethodni apostolski nuncij, nadbiskup Mario Roberto Cassari, u Hrvatsku stigao iz Sarajeva. Isto se dogodilo i njegovom nasljedniku nadbiskupu Alessandru D'Erricu.

Stvarnost ili (samo) želja?

I sada ostaje pitanje jesu li propovijedi odraz stvarnog zajedništva i jedinstva hrvatskog naroda ili tek ideal kojem težimo, jer u stvarnosti smo još uvijek daleko jedni od drugih? To razdvajanje u prilog ide onima koji nas oduvijek dijele. Međutim,  ako Crkva neće i u praksi biti graditeljica jedinstva, tko će? A, na kraju, umjesto da još koju riječ posvetim onima koji ne žele previše redaka o Bosni, sve nas usmjeravam na ono jedno važno na što je podsjetio i mons. Živković na Udbini: „Ovim svijetom nećemo proći drugi put. Nemojmo odgađati ljubav.“ Kako li je ova poruka bliska Isusovim riječima iz Lukinog evanđelja (6,46-49): „Što me zovete 'Gospodine, Gospodine!', a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A, kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A, koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika." Ako hrvatski mučenici na Udbini, oni koji više nisu fizički među nama, traže naše poštovanje, koliko li više naše poštovanje zaslužuju živući „mučenici“ i prognanici iz rodnog kraja čiju smo kalvariju gledali vlastitim očima ne tako davno, prije svega 20 godina? A, svima koji su patili i pate zbog svog hrvatskog imena i katoličke duše ostaje kao trajno ohrabrenje poruka: „Raspeti Kralj je s nama, nikada nas neće ostaviti same ili zaboraviti ili prevariti.“

Da biste komentirali, prijavite se.