Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

ponedjeljak, 17. listopada 2016. Arhiva kolumne

Napade na Crkvu u Hrvatskoj više olako ne prihvaćaju ni nevjernici

U Hrvatskoj je u zadnje vrijeme primjetna zrela i ohrabrujuća pojava kako se napadi na različita očitovanja Crkve u društvu od strane moćnog medijskog 'establishmenta' u javnosti više ne uzimaju zdravo za gotovo.
Foto: freephoto.com

Ne prolaze više olako kao slasna ponuda jednom dijelu građana u želji da omalovažavaju svoje sugrađane katolike. Niz primjera koji su, željom pojedinih medija i naručitelja trebali postati slučajevi, gotovo do krivičnog i kaznenog postupka, u toj razmjeni (i pokušaju paljbe) pokazali su staloženu pobjedu razuma i (kontra) argumenata. Vjerujem i iznenađenost prosvijetljenih visokih krugova kako je oštro bačenu udicu neizmanipulirani dio naroda ipak prozreo.

Vidjelo se to u nizu komentara na forumima i reakcijama na objavljene članke, gdje je česta rečenica bila: 'Nisam vjernik, ne volim popove, ali…', pa odobravanje postupaka Crkve, uvid u meritum stvari, priznavanje prava, pozivanje na racionalno i korektno sagledavanje predmeta.

Reakcije koje se mogu smatrati 'u prilog Crkvi'. Nepotrebno je takvo svrstavanje, mjerilo je dobro čovjeka, ali tako stvorena klima izaziva takav odgovor. Brojnim neostrašćenim i ideološki nezadojenim pojedincima, ljudima među nama, ne pripadaju veliki naslovi niti glasni zastupnici, ali je izvrsna i relaksirajuća spoznaja vidjeti da postoje. I to je glavno. Život se odvija u odnosima među konkretnim ljudima, a to pokazuje da tu situacija i nije tako ratoborna ni uzurpirajuća.

Većina jakih medija i protucrkvenih lobija nije reprezentativni primjer niti u korelaciji sa stvarnim bilom naroda, što je potvrđeno i za neke/mnoge iznenađujuće, i na zadnjim parlamentarnim izborima. Primjer kad virtualno surfanje i apetiti pred ekranom računala zamijene realnost, bez stvarnog životnog obzora, susreta i kontakta. I kad profesori poučavaju kako je opasnost za modernu Hrvatsku konzervativizam.

Dok su visoki crkveni hijerarhijski i akademski krugovi svečanim programima i intelektualno (pedagoški, sociološki) obilježavali prisutnost vjeronauka 25 godina u hrvatskim školama, a laicistički, sekularni krugovi nalazili razloga za dovoditi u pitanje taj izborni školski predmet, istovremeno se najbolji i praktičan odgovor na pitanje o svrsi vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu dogodio po djelovanju više tisuća vjernika laika u inicijativama '40 dana za život' i '72 sata bez kompromisa'.

Njihovi sudionici, vjerojatno tj. većina, nisu bili sudionici okruglih stolova, za govornicama niti pod svjetlima kazališnih reflektora, ali oni su se za sadržaj tih stručnih i znanstvenih elaborata izlagatelja (također potrebnih), zlopatili na ulicama, javno se izložili i oživotvorili ga među ljudima hrvatske svakodnevice. Nekima na trenutke, a nekima trajno, na najpozitivniji način obilježili su živote.

Uputno je ukazati onima koji se smatraju zagovarateljima i žučnom branom zapadnoeuropskog načina djelovanja i demokratskog ozračja, da baš te inicijative dolaze upravo iz zemalja liberalne demokracije: Njemačke (72 sata) i SAD-a (40 dana). Na njihove pravne sustave, društvene norme i tamošnju uređenost civilnog sektora hrvatski sekularisti često se pozivaju. U ta inozemna dvorišta rado svrate i kao poželjan primjer funkcioniranja društva ih spominju.

Ipak, napredna elita hrvatske civilne scene za selekciju je inozemnog uvoza. Može javna parada podrške homoseksualnosti, u znaku borbe za prava manjina, ali ne može tiha (tjelesna) statika osoba koje se također bore za jednu drugu manjinu, nerođenu djecu (ako ćemo na manjinski teren 'argumenata'). S tom (velikom) razlikom što su te homoseksualne osobe dobile priliku za život i glas, a djeca ubijena u majčinoj utrobi nisu niti dobila mogućnost postati ikojom živućom manjinom ili većinom, nemaju ni glasa. Njima se u startu određuje status, ništica.

Zanimljivo je kako su te dvije inicijative vjernika laika naišle na suprotne reakcije. '40 dana za život' je po svojim moliteljima tiša, tj. sasvim tiha u nastupu, a izazvala je glasno (probrano) negodovanje. '72 sata' je riječima, svojim očitovanjem i boravkom u raznim ustanovama, domovima, na ulicama, pjesmom i razgovorom s ljudima od nje suprotna, glasnija, a reakcije medija na nju su gotovo nikakve, ili pohvala. I to pokazuje kako je Crkva u pluralnom društvu dobrodošla i prihvaćena kao socijalno-karitativna ustanova i zajednica, pa i kad je glasna.

Štoviše, u tom joj se području i prigovara da je se nedovoljno čuje u prozivci nepoštivanja socijalnog statusa i radničkog dostojanstva brojnih građana. Ali Crkva koja bi, makar svojom tišinom, (naizvan) nijemom prisutnošću (molitva je nadasve otvorenost i poziv djelovanju Duha Svetoga, Životvorca) pokucala na vrata ičije savjesti, odnosno nutrine, nije poželjna.

Štoviše, tu se i događa sav rasap o temi odvojenosti političke sfere i vjerskog djelovanja. Suvremenom laicizmu ne smetaju karitativna i mirotvorna djela Crkve kao 'filantropskog' poduzeća, ali jako mu smeta odgojno-obrazovno djelovanje i duhovno poslanje Crkve (navještaj Božje Riječi) koje bistri pogled na bitno osobe, smisla života i duboke dimenzije (vječnog) postojanja.

U metežu zbunjenosti i izgubljenosti relativiziranja identiteta čovjeka, Crkve koja ukazuje da moralno dostojanstvo i integritet osobe nisu neutralni i trgovina. Prihvatljiva je Crkva kao društvo socijalnih usluga, ali ne i kao zajednica vjernika određene moralne instance i s tim u svezi pravom svog javnog očitovanja. Društvo je voljno tolerirati bilo koji credo, ozakoniti i protunaravno, ali duhovno dobro za čovjeka u ponudi Crkve koja ukazuje na uništenje osobe, grijeh, opasno je i treba ga ukloniti.

Akcija '72 sata' je bazirana na činjenju dobrih djela, a '40 dana' i bez riječi, samom pojavom, direktno pogađa u srce svake osobe, biti ili ne biti, u život sam. I te akcije pokazuju da veći otpor pružaju pojedinci iz institucija i pojedini mediji (kad odmoriti od etiketiranja lijevi, liberalni, ateisti) nego 'obični ljudi' u bazi, u osobnim susretima, na ulici. Oni su zahvalni i u tim nasljedovateljima Krista vide dar, svjetlo koje je olakšalo neku njihovu situaciju.

Uostalom, žena pokajnica koja je učinila pobačaj, utjehu i prihvaćenost naći će baš u Crkvi. U daru oproštenog grijeha, diskrecije i svekolike podrške. Mnogi koji su u tim inicijativama, izlascima, oživjeli roditelje u odluci za život, čistili i bojali zidove raznih prostora, pomogli i pohodili socijalno potrebne, djeca su vjeronauka ovih četvrt stoljeća u hrvatskim školama.

Ako negdje treba napisati vidljive plodove tog izbornog predmeta, te akcije daju kvantitativne, materijalne rezultate kako, između ostalog, izgleda to po društvo opasno zavođenje i ispiranje mozga, koje je kao konfesionalni vjeronauk prisutno i u školama Njemačke, Austrije, Italije, Belgije, Finske, Irske, Poljske, Portugala, Mađarske, Slovačke itd.

Civilno društvo te će ljude nazvati aktivistima, a oni sebe smatraju svjedocima. Da nisu katolici, umjesto osude kao fundamentalisti, velikodušno bi ih hvalili kao altruiste. Profesori spoznaje kako vjera ometa znanost će govoriti o indoktrinaciji u školi i nasilju na ulicama, a iskustvo ljudi koje svjedoci/aktivisti susreću pokazuje da je riječ o ljubavi i služenju. Svijet će ih zvati volonterima kojima dati sebe dobru drugoga i zajednice nije propisana obveza, a oni takvu svoju prisutnost doživljavaju kao dužnost i poslanje. Sebe smatraju (po)služiteljima, što zapravo znači riječ za koju se mnogi otimaju (ne i u njihovom slučaju), ministar.

Kako je regulativa rada nedjeljom najliberalnija u postkomunističkim zemljama Europe, tako se i tema vjeronauka u školi u Hrvatskoj ciklički nameće kao problem u disbalansu sa sekularnom državom. Napredna elita osjetila je da u anti-vjeronaučnoj kampanji stvaranje tog animoziteta ne donosi ploda, u raskoraku je sa stvarnošću i ta je oštrica u prijemu prilično otupjela. Pa mač je usmjerila na drugu javnu prisutnost tijela Crkve ili katolika. U ime nove laicističke religije (verbalno) sakraliziranih ljudskih prava, primjeri u Hrvatskoj u osudi i prozivanju izmjenjivali su se zadnje vrijeme dan za danom, pokazavši odavno neviđenu sinkroniziranu širinu napada.

No, svi ti slučajevi bili su pokušaji dirigirani s visoka i medijske konstrukcije. Mora da su se uredničke redakcije iznenadile reakcijama iz baze, pa i deklariranih nevjernika, koji su samo razumom i zakonom poništavali konstruirane i manipulativne difamacije u želji za blaćenjem Katoličke Crkve. Svaka ta situacija pokazala je da će se smiriti svaki pojedini slučaj, ali neće tendencija stalnog iznalaženja uvijek novih primjera čija će se legalnost i legitimnost pokušati osporiti i dovoditi u sumnju. Sve je ostalo samo na pokušaju. Probni baloni su pušteni, nakon kojeg dana ispuhani i sve je dobilo i svoj smiraj.

Primjetna je zrelost i konstruktivna jakost javnog mnijenja u Hrvatskoj, koje je nenasjedajući počelo kresati krila nekim medijima usjelima u praksi senzacionalnog naslova i iznošenja netočnih činjenica.

Pokazuje to kako neki koji sebe smatraju relevantnima nisu stvarnost i njen odraz, nego ideološki konstrukt i manipulacija. Unatoč tome što je pravni suverenitet države u vjerskim pitanjima ostavljen na milost i nemilost medijskih prosudbi i podvala, političkih, ideoloških, (ne)kulturnih i ekonomskih snaga. Inače se afirmira uključivost raznih segmenata društva, ali pritom katoličkom ne pripada šire shvaćeni javni prostor.  

Demokrati se zgražaju nad neslobodom u Sjevernoj Koreji, ali u Hrvatskoj bi ograničili kretanje i izražavanje pojedinaca, s crtom razgraničenja, vjersko uvjerenje. U ljudsko-pravaškoj ekstazi, sekularni totalitaristi izrugivali su Blanku Vlašić u pravu na slobodu govora i mišljenja, propitivali sadržaj njenog javnog izražavanja koje nije nikoga vrijeđalo. Predsjednica RH pokrovitelj je raznim manifestacijama, a u tom smislu prozvana je samo u najavi Hrvatskog kongresa forenzične ginekologije i perinatologije u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

U nizu stručnih suorganizatora, poput Klinike za ginekologiju Sveti Duh u Zagrebu i Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, baš je taj kongres bio povod zapitati se kako je u strukovnom nazivu i djelovanju društva spojivo liječničko i katoličko. Ta nevladina organizacija djeluje od 1991. g., a njihovo članstvo doktora medicine i drugih visokoobrazovanih djelatnika u zdravstvu nije bilo upitno dok suorganiziranjem međunarodnog kongresa nisu dirnuli u temu ginekologije. Kao da rad liječnika valoriziraju hrvatski portali, a ne nadležne državne ustanove, struka i znanost.

Propao je i pokušaj kanonade na Zadarsku nadbiskupiju u čiji je stan bespravno uselila i u njemu bez naknade više od 20 godina živi obitelj koja ima sredstva za obnoviti taj derutan prostor, ali ne i tim novcem drugdje platiti najam ne uzurpirajući ičije vlasničke odnose. Svatko će, pa i odgovorni u upravljanju crkvenom imovinom, pred lice Svevišnjega. Ali i tu su neki mediji pokušali biti suci, presuditelji i izvrtanjem činjenica korektiv savjesti crkvenih upravitelja. Po principu, pravo na vlasništvo i red svima, samo ne njima. Suvremeni svijet je sakralizirao pojam consulting, ponicalo bezbroj konzalting poduzeća. Instaliraju se tijela i odbori u želji za boljom pripremom i potrebom savjetovanja prije nego neki proces počne.

Ali savjetovanje smeta kao ponuda u prijedlogu Obiteljskog zakona jer tu asocira na crkveno petljanje, remetilački faktor tijekom kojeg bi se dvoje ljudi prije braka možda nešto i zapitalo. Dolazak ljudi s Istoka promatra se kao obogaćenje Europe i međuljudskih odnosa, a već postojeći ljudi u susjedstvu koji su 'usput' i katolici ometaju red, mir i europsku praksu (koju su stvarali).

Katolici u Europi su zapravo opasnost i multikulturalno osiromašenje. U afirmaciji prava na obrazovanje, manjina prosvjednika zagrebačkog Filozofskog fakulteta pokazala je svoju humanističku (ne)ustrašivost i intelektualnu otvorenost protivljenjem mogućeg dvopredmetnog studija u akademskoj suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, što je uobičajena suradnja unutar sastavnica jednog Sveučilišta. Uspjela je semantička podvala da je riječ o spajanju, integraciji ta dva fakulteta, a ne o suradnji. No, ako su današnji humanisti spremni ignorirati znanost u činjenici da život počinje začećem, smatrajući ih mitomanima, kako tek ne bi degradirali neznanstvenost Crkve.

Načelo navodne neutralnosti države postaje priručno i apsolutizirano sredstvo laičnosti koje odbija vjersku slobodu, i to baš katolika, želeći zakone i društvene norme bez vrijednosnog temelja. Mislili smo da prirodnjaci stavljaju sumnju u vjeru, no i društvene znanosti postaju pomoćno sredstvo i vodilja ideološkog laicizma, razvijajući 'stručnu' semantiku i strukturalne analize koje, u želji da ga sasvim onemoguće, sužavaju prostor zdrave laičnosti koji podupire i kršćanstvo u odvojenosti političkog i vjerskog djelovanja.  

Crkvu se želi kao promicateljicu prava za sve, ali istovremeno nju se kao nositeljicu ičega želi u 'pravima s pravom javnog djelovanja' razbaštiniti. Pojave i odnose u društvu treba regulirati i Crkva, kao jedan od društvenih partnera, tome je u državi podložna. Ali od svih ugovora i zakona, najviše smeta konkordat između Hrvatske i Vatikana.

A zdravlje naroda najviše ugrožava katolička vjeroispovijest, čiji je doprinos našem radu i postojanju i egzaktno mjerljiv. Pokušaji utišavanja (katoličkog) dijela svoga društva pokazuju kako zastupnici pluralne države istu autoritarno dokidaju. I dok je karavana napada (trenutno) potrošila kamenje i prošla, Ustavni sud RH nakon 25 godina smatra da je u Hrvatskoj sazrelo vrijeme za odluku o ustavnosti zakona o pobačaju. Koliko je tome, 'samo' molitvom, doprinijelo '40 dana'…

Kršćanina neka trajno hrabre riječi Isusa Krista, Spasitelja svijeta i čovjeka: 'Vodit će vas pred kraljeve i upravitelje zbog moga imena. Svi će vas mrziti zbog mog imena. Ali vam ni jedna vlas s glave neće propasti. Svojom ćete postojanošću spasiti duše svoje'.

I apostola Pavla: 'Kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi gomilati učitelje da im škakljaju uši, te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama. A ti budi trijezan u svemu, podnesi patnje, vrši djelo propovjednika Radosne vijesti, ispuni svoju dužnost do kraja'.

 

Da biste komentirali, prijavite se.