Za laudato.hr piše:

Ines Grbić

četvrtak, 02. veljače 2017. Arhiva kolumne

Željko Babić - zašto čudan i čudesan

Željko Babić, bivši izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, za svog je mandata malo pričao, a puno rekao. I ostavio je traga. Babić je ponizna osoba i Isusov svjedok, nadasve.
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Njegova izjava da o daljnjem izborničkom mandatu treba razgovarati sa suprugom može zvučati kao ponižavanje javnosti i stručnog stožera, ali je zapravo na tragu njegovog cjelokupnog relativiziranja vlastitog značaja i osobne statusne veličine. Spustio je to u svijet šale, mada neozbiljni odgovori na ozbiljna pitanja, u ozbiljnim situacijama, jesu neprimjereni i iritantni. No, Babić poraz tumači riječima: 'To je sport', u konačnici. A u svijetu sporta može se i našaliti.  
 
Iz Babićeve karakterne, duhovne poniznosti, proizlazi njegov nonšalantniji, flegmatični odnos u komunikaciji s medijima, putem kojih je dopirao do javnosti. Svoje izborničke postupke i utakmice Babić nije opisivao bogato retorički, tumačenjima taktike koju promišlja i postavlja. Ne čujemo od njega duža, sadržajna objašnjavanja strategije, stručno 'predavanje' i naveliko objašnjene razloge povlačenja nekih poteza. Publika i javnost to ipak žele, zaslužuju i trebaju (čuti i znati). Babićevi odgovori, osobito nakon odigranih utakmica, koncizni su, kratki. Nekad ostavi i bez odgovora: 'Ko to zna…'
 
Nakon utakmice s Norveškom, upitan što se to dogodilo, kaže 'Nema tu previše filozofije'. Primarni zadatak trenera i nije pričati riječima u medijima, nego loptom na terenu. Ali jest popratna dužnost. Komunikološki, Babić sebe kao izbornika nije najuspješnije izricao. Razlog tome nije njegova drskost i umišljenost, nego skromnost i osobnost koja smatra da djelo samo po sebi govori, u doticaju i s onom, 'više radi, manje pričaj'.
 
Njegova želja da sebe ne ističe toliko je duboka i iskrena, njegova svijest i kršćansko življenje iskustva 'Što god je dobro u meni, od Boga je, a što loše, moje je' (nije li to istinska mjera poniznosti) toliko je velika, da se i javno manifestiraju u Babićevoj komunikaciji s medijima i nedostatnom tumačenju vlastitih odluka.
 
U porazima Babić javno ne zahvaljuje Isusu i Gospi. Nakon gubitka od Norveške u polufinalu SP-a rekao je 'Bogu hvala i slava na svemu'. Toliko je razborit pa zna da dijelu javnosti teška pada zahvala Njima u pobjedi i slavlju, a kako bi je tek primili izrečenu u gubitku. To i ne bi bilo primjereno, tragom mudrosti i razboritosti koji su isto Božji dar. Biti Isusov i Marijin prijatelj i nasljedovatelj znači potpisati ne baš ugodnu i svijetu shvatljivu situaciju: Kada gubiš, trpiš životne gubitke i poraze (ne mislim na sportske), čut ćeš svjetinu koja, poznavajući tvoju vjernost Bogu, može doseći jedino ovu logiku: 'Gdje ti je sad tvoj Bog?' Naslušao se tih pitanja i  Babić. Tko je koga doveo u nezgodan položaj? Nebo izbornika, ili izabrani Njih?     
 
Iza Babića u dvogodišnjem vođenju reprezentacije hrvatsko je igranje dva polufinala u godinu dana: na Europskom i Svjetskom prvenstvu. Na tu pohvalu novinara upućenu mu u Francuskoj, Babić je najkraće moguće, skromno, kao nesvjestan tih zasluga i kao da mu je to u taj tren otkriveno, rekao: 'E, je, je, to je drugo, slažem se s Vama'.
 
Za oba ta velika natjecanja, hrvatski rukometaši bili su otpisani. U Poljskoj je Hrvatska za polufinale trebala dobiti razliku od 11 golova, a završilo je s plus 14 prednosti (37-23), uz naslove, Čudo u Krakovu. Bili su otpisani i bez očekivanja ispraćeni i uoči SP-a, kad je, uslijed ozljeda više standardnih igrača, šira javnost prvi put čula za nove reprezentativce po Babićevom pozivu. Neiskusni, prvi put tako reprezentativno i mlado sastavljeni, četvrti su na svijetu i bijahu nadomak velikom finalu. Izborniče i igrači, Čestitke i Hvala!
 
Nitko u radu nije lišen greške i propusta, pa ni Babić. No on hrvatsku reprezentaciju nije srozao, nego ju je po rezultatima i otkrivenim potencijalima respektabilnom i u svjetskom vrhu zadržao, ostavio. Babić je istinski kršćanin koji se prije identifikacije sa svojim javnim položajem i dužnosti na ovom svijetu, primarno i najprije osjeća Isusovim i Gospinim djetetom, onda i nositeljem 'neke funkcije'.
 
Nisam pristalica sakralizacije ikojeg sporta niti profanacije nadnaravnoga. Samo promatram Babića kao osobu od kojeg je, i u svojstvu trenera, neodvojiva njegova kršćanska deklaracija. Kršćanin svoja postignuća u životu doživljava kao Božji dar.
 
'Što imaš, a da nisi primio?'. Babić uistinu živi onu Pavlovu, 'Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali'. Izricanje te istine svog kršćanskog identiteta Babić ne može zatomiti, ni po cijenu javnog ruganja i izrugivanja. I u svom stručnom, uz to i javnom, reprezentativnom poslu, Babić je neodvojiv od svog duha koji je Kristom zapečaćen i Majci Božjoj predan, odjelotvorujući Pavlovu: 'A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha, izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati, jer po Duhu valja prosuđivati' (1 Kor 2, 12-14).
 
Babić je i službu izbornika živio kao dar, od Boga povjereni talent. Kršćanin je zauzet u afirmaciji svojih sposobnosti i treba biti angažiran, raditi, kao što i naš 'Otac stalno radi'. No ujedno je i u dinamici aktivne ovisnosti o Bogu. Kršćanin smatra da mu je nešto povjereno na upravljanje, a ne da je on isključivi vlasnik nečega, ovisan samo o svojoj moći. Bivši izbornik pokazao je da u njemu živi ta svijest, na kojem god terenu bio. Babić rukometni posao voli, ozbiljno mu je predan, no istovremeno je svjestan svega prolaznoga na ovome svijetu. Ta prolaznost, nenavezanost na najveći rezultatski uspjeh, pokazana je i za njegovog mandata: lijepe pobjede, ali i bolni, na taj način rijetko doživljeni porazi.
 
Sport je ovozemna ljudska aktivnost, ima svoje zakonitosti i ljudi ga nemaju potrebu 'mistično' tumačiti. Svijet želi od sporta (vrhunske) rezultate, a ne (vrhunske) dojmljive kateheze. Ipak, Babić i kao trener ne može poništiti svoje božansko posinstvo. Uho javnosti zaparala je, u njegovom jezgrovitom izražavanju, jedna jedina riječ, jedan kontekst i spomen dva imena: Hvala, Isus i Gospa te vrijeme i mjesto gdje ih je spomenuo: na rukometnom terenu nakon odigranih utakmica.
 
Zanimljivo je kako su ta kratka Babićeva izricanja tako snažnog reakcijskog učinka. Babić nije izricao nikakvu propovijed, nego kratku zahvalu, Gospi i Isusu. Učinio je to svega dva puta: nakon pobjede Poljske na EP-u i Španjolske na SP-u. No tako je upečatljivo i produženog trajanja, da su se uz svaki poraz rukometaša vezale poruge i nakostriješena pitanja, 'Gdje su (ti) sad (tvoji) Isus i Gospa?'.
 
Pri njihovom spomenu Babićev izraz lica je kao djetinji, blag, oči suzne, gard ljubavni. Da li promatrati Babićeva kratko ali snažno očitovanje vjere, sažeto u 'Hvala Isusu i Gospi iz Međugorja' u svjetlu Isusove 'Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas' (Mt 7,6) ili 'Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima' (Mt, 10, 32-33).
 
Znamo kako na osobit način mnogi holivudski glumci i pjevači prilikom preuzimanja nagrada, Oscara i Grammya, s pogledom i prstom prema gore, najprije kažu 'Zahvaljujem Almighty-ju', Bogu, Svemogućemu. Na to se nastavi i zahvala za sve 'primljene blagoslove u životu i radu'. Kolika li je tek to profanacija božanskoga, u filmskoj i glazbenoj industriji punoj scenskih i inih efekata. Ta riječ glumca i pjevača u slobodarskoj Americi nije izvučena u naslov i istaknuta kao neobična, luda, čovjek skrenuo; nije atak na okruženje bez osjećaja za stvarnost, kako se to doživljava u Hrvatskoj. Amerikanci umiju sve brendirati i učiniti glavnom, uobičajenom strujom, mainstreamom, pa i spomen Boga i zahvale njemu na svemu, pa i na ulozi i nagradi, pred višemilijunskim auditorijem u holivudskom Kodak Theatreu. 
 
Uz javne zahvale u svečanim toaletama Bogu na daru života i suradnji s baš tim redateljem, uz zahvale 'for all blessings', Amerikanci su bez potresa za sekularno tolerantno društvo, bez prozivke da se neutemeljeno i neznanstveno zadire u intimu i integritet osobe, u javnost infiltrirali i riječ/stvarnost demon, govoreći koliko tko u sebi (je)ima(o) demona i kako se nosi(o) s njima.
 
Pritom nitko nije uvrijeđen, religijski ispranog mozga ni ponižen. Javno spominjati blagoslove i demone u svijetu i Americi prolazi neprimjetno, kao da je čak i nedomišljato, fraza koja nije vrijedna spomena, nego je in i dobro zvuči, 'to se tako kaže'. Pomodarski.     
 
No, Babić u Hrvatskoj nije u modi. Nije spominjao životne blagoslove ni na njima zahvalio. Njegov  spomen nadnaravnoga kraći je i ozbiljnije zvuči od holivudskih ozarenih i uzbuđenih poskočica, ali je ipak mnogima iritantan. Nije mainstream ni fora, dapače, licitira se i s dijagnozama. Da Babić ne lebdi od konkretnog posla, potvrđuje njegovo crtanje poteza po pločici u time outu i živo praćenje igrača uz liniju terena. Nije molitvenog stava, sklopljenih ruku i podignutog pogleda. Paradoksalno: njemu kome se prigovara vjera i duhovnost, zamjera se nedovoljno podizanje duha i vjere igrača u trenucima koji su dovodili do dramatičnih preokreta.
 
I ja sam htjela Babićevu angažiraniju stručnu komunikaciju rukometa, no razumijem i pozadinu njegovog 'škrtog' vokabulara, misaonih pogleda u daljinu i prodornih, ozbiljnih a strelovito toplih pogleda direktno u oči sugovornika. Babić se jednostavno ne voli isticati niti želi prizvuk ičega što bi moglo zvučati kao njegova (po)hvala sebe. Nakon pobjede nad favoriziranom Španjolskom, na pitanje 'Gdje ste skrivali ovakvu Hrvatsku', Babić prebacuje odgovor na igrača i kaže 'A to je pitanje za Mamića. Marko će vam to bolje reći. Oni su zaslužili, ja sam Vam nebitan skroz'. I ode...
 
Pitanja novinara nekad su površna, frazeološka, lakonska, pa nekad glupo pitanje dobije isto takav odgovor i snizilicu. Prema viđenome, Babić nije sklon opširnijem javnom govoru, i to kao dio nečije osobnosti treba prihvatiti. Prvi put kad je ponudio ostavku kao izbornik, nakon poraza od Poljske u četvrtfinalu OI-a u Riju, smatrao se odgovornim za nedovoljnu motivacijsku pripremu, da je možda s igračima bio previše ozbiljan, da ih je možda trebao više opustiti, biti ležerniji, angažiranije riječima podići. Nakon pobjede Hrvatske nad Španjolskom na SP-u, na pitanje jesu li igrači u razgovaru bili nervozni dan prije, Babić odgovara: 'Ne znam. Nisam ih baš ni viđao previše, moram biti iskren. Mogu vam reći nešto o utakmici, ali po pitanju igrača, odnosa, što su radili, jesu nervozni bili, ja vam jako malo s njima pričam. Ustvari, mi skoro i da ne razgovaramo. Dođemo na video, ja im kažem što treba radit', oni to rade'.
 
– Jel' slušaju? 'Eto, to je isto za Ivana (Stevanovića, vratara) pitanje. To su stvarno dobri dečki, dobri ljudi, hvala majkama koje su rodile te ljude - rekao je Babić.
 
Da je sklon uvidjeti i ispraviti grešku pokazuje i što je nakon prvog spomena Isusa i Gospe u zahvali,  kasnije više puta isticao i na prvom mjestu naglašavao zahvalnost igračima, shvativši da treba prizemljiti svoj zahvalni ushit, jer Bog čini čuda po svojim stvorenjima, po doprinosu ljudi.
 
Uvidjevši Babićevu djetinje kršćansku i Bogu predanu dušu, nedovoljnu komunikaciju njegovog rukometnog posla javnosti razumijem u duhu ove apostola Pavla:

'I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje, jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj. Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku, osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega' (1 Kor, 2-11).
 
Kad god neka osoba verbalnim izrijekom ispovijedi svoju vjeru pred većim auditorijem, doživim to kao ispit za snagu izricanja vlastite nutrine u odnosu s Gospodinom, test osobnog izlaska pred druge. Dokud sam i koliko ja spremna javno ispovjediti vjeru u Isusa, očitovati odnos s Majkom Božjom i sl.
 
Božja riječ u Svetom Pismu primarno je mjerilo kvalitete i prosudbe postupaka (za kršćane). No ona nam još uvijek daje prostora za ostati 'zaštićen', komotan u svom svijetu i krugu (ljudi), povučen u javnom izricanju vjere koju u sebi nosimo. S Bogom ćemo još i lako, nezahtjevno; jedan na jedan, osobno, neizloženo... Ali s i prema ljudima…
 
Božja Riječ još uvijek nas može dovoljno ne izazvati da odnos s Isusom komuniciramo drugima. Ali, kad nekoga čujemo, vidimo, kako naglas, javno izriče svoje kršćansko uvjerenje, pa i po cijenu poruge i ismijavanja, kad ukaže baš na taj odnos, s Isusom i Marijom, ljudi bivaju osobito izazvani, pokrenuti, kršćani i nevjernici. Kad to netko 'olako' učini i podijeli s ljudima u profanom prostoru i okolnostima, u kontekstu koji nije crkveni, meditativni, bude se i uzburkaju duhovi. To je svojim očitovanjem vjere izazvao bivši izbornik Željko Babić. I još jednom p(r)okazao koliko je javni prostor u Hrvatskoj prema nečijem osobnom a javnom očitovanju svog živog odnosa sa Svetim, po osudi rigidan, odobravanjem nepropustan, umom i duhom okovan... Ne nasmijemo se na to i ne odobrimo to po holivudski.
 
Kršćani (autentični, uvjereni, iskustveni, praktični) svoje aktivnosti i životne situacije predaju Bogu. Koliko god Babić u sebi, vjerujem, predavao igrače blagoslovu i zaštiti Boga, on im Isusa i Gospu u osobnom odnosu nije nametao, katehizirao ih.
 
'Samo' i tek jedna njegova rečenica zahvale Njima, bila je evangelizacijska, svjedočka, upečatljiva. Spontano, s razine gdje se susreću njegov duhovni, Kristom i Majkom oplemenjeni instinkt i svjesno građeno, življeno katoličko uvjerenje, zahvalio je svojim Izbornicima, čijim se službenicima smatra, a ne dokidaju ljudski rad, um i naravno nastojanje. Parafrazirajući Pavla, Babiću nije do toga da ga sudi bilo koji ljudski sud. 'Moj je sudac Gospodin'.     
 
Iako je Babićev plan bila jedna medalja u četverogodišnjem ciklusu, zlatna na EP-u 2018. g. u Hrvatskoj, (osvojio je brončanu na EP-u 2016.), otkazano mu je povjerenje na polovici tog puta. Pamtit ćemo ga kao izbornika velikih, antologijskih, čudnih i čudesnih rukometnih obrata. Baš kakav je i njegov javni nastup za ovaj svijet.
 
Poštovanom bivšem izborniku, Hvala za učinjeno! Uz njegovu poruku s konferencije za medije u Francuskoj: 'Točno će vrijeme donijeti ono što treba donijeti'. Rekao je to uronjen u dublje životno iskustvo i spoznaje, (primjenjive i na sport), sigurnog glasa, uz svoj promišljajući pogled koji iskri i topli, blagi osmijeh, komunicirajući u sebi s Onim što ljudi u Duhu razumiju. I bez izgovorene riječi…
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.