Za laudato.hr piše:

fra Mate Bašić

utorak, 17. studenog 2015. Arhiva kolumne

Obrati se svijete i vrati se Bogu

Ali ti svijete kao da ne žališ i tuguješ za svima jednako i to me boli. Kao da za tebe postoje vrjedniji ljudi i kao da si tužan samo za nekima, a to me isto boli i ja ne želim biti dio takvoga svijeta koji jednog čovjeka žali, a drugog ni ne želi vidjeti.
Foto: Ivan Dominik Iličić

Već je podosta prošlo od kada je sv. Ivan Pavao II. rekao: „Izgradnja svijeta bez Boga, prije ili poslije, uvijek završava protiv čovjeka“, ali kao da svijet to želi. Odavno se ovo zbilo, ali kao da se zbiva danas. Kao da nas sveti papa upozorava o savezima i unijama koje nemaju na prvom mjestu Boga ili koje ubiše i Boga. I onda se pitamo od kuda zlo, masakr, rat, terorizam? Od kuda sva ta današnja grozota pustoši? Grozota pustoši ljudske, grozota pustoši pravih vrijednosti, prirodnosti, dobrote i mira? Ali sve se to već zbilo davnih dana. Nije li onda i ta multikulturalnost ono što zapovijeda zli kralj Antioh Epifan, nije li to zapovijed da svi moraju postati jedan narod? Da se svi moraju odreći svojih običaja, svojih svetih obiteljskih ognjišta? Da se moraju predati idolopoklonstvu, perverziji, nastranosti, bolesnim sklonostima, modernoj idolatriji, te se tako ono iskrivljeno prikazuje kao pravo, ono zlo kao dobro, ono bolesno kao zdravo, ono neprirodno kao prirodno, ono nastrano kao poželjno? Ne pljuje li se Križ Kristov i ne prikazuje li se vjera u jednoga Boga kao nešto staromodno, zatucano, bolesno i utopijski, ne znajući da svako odbacivanje Boga i dobra producira priljubljivanje Đavlu i zlu, jer: „Izgradnja svijeta bez Boga, prije ili poslije, uvijek završava protiv čovjeka.“

I onda se opet čudimo odakle zlo, a zlo svijet iz dana u dan sam porađa izgrađujući svijet bez Boga i dičeći se sekularizmom. Pitamo se odakle ratovi, a ratove svijet iz dana u dan sam započinje, opet odričući se Boga. Jer svijetu nije do mira, kad je mir tražitelj Boga, već želi sve zastrašit kako bi mogao nemirom i ratom gospodarit nad svima. Zato, kao prvo, odriče se Boga svaki dan iznova taj novi svjetski Antioh Epifan i sklapa saveze i unije bez Boga. Ruga se svemu Božjem, potkopava sve božansko, zaboravljajući da tko pod drugim jamu kopa, sam u istu jamu pada. Žao mi je svih koji trpe, žao mi je svih koji su nevini ubijeni, osuđujem svaki zločin, bio on u Francuskoj, Siriji, Africi, bio on na bilo kojem kontinentu i oplakujem svaku žrtvu koje god ona bila nacionalnosti, religije ili etničke pripadnosti. Ali ti svijete kao da ne žališ i tuguješ za svima jednako i to me boli. Kao da za tebe postoje vrjedniji ljudi i kao da si tužan samo za nekima, a to me isto boli i ja ne želim biti dio takvoga svijeta koji jednog čovjeka žali, a drugog ni ne želi vidjeti. Ja se takvog svijeta, koji na brdu ubijenih žrtava bira žrtve za žaljenje, sramim. Kojemu svaki čovjek nije jednako vrijedan. Kao što sam tužan zbog žrtava u Francuskoj, tako sam isto tužan zbog činjenice selektivnosti žrtava u ovom europskom krugu. Pa onda ta izuzetno humana, solidarna, empatična, bratska Europa, kada strada netko od njezinih europljana, spušta sve zastave na pola koplja zajedno sa čitavim svijetom, pali sirene tuge i boli, boji sva pročelja bojama stradalih, ali ni malo ne misli na sve one druge svaki dan klane, mučene, progonjene, silovane i mučki ubijene.

O kada ćeš ti Europo uključiti sirene žalosti za sve one svaki dan poklane u Africi? Kada ćeš obojiti pročelja i fontane za sve one mučene u Siriji, Iraku i čitavom Bliskom istoku? Zašto ne plačeš nad poklanom djecom u Libanonu i Pakistanu, nad ubijenima u Palestini? Kada ćeš imati dan žalosti za stotine i stotine ljudi koji svaki dan prolijevaju svoju krv? Kada ćeš ukloniti te svoje sebične mrene koje samo sebe gledaju i svoju tragediju predstavljaju kao najveću, a za druge niti ne mare? Pa zar je različit ljudski život u Africi, na Istoku, u tvojoj Ukrajini? Pa zar svi ti ljudi nisu ljudi? Svi oni ista vrsta, isto dostojanstvo, ista vrijednost?

I dok za jednima, ti čitav svijete tako oplakuješ, za drugima niti ne mariš, već puštaš da ih kolju, puštaš da umiru od gladi i bolesti, sam ih na tisuće i tisuće najnevinijih svakog dana masakriraš u ime ljudske slobode i ponosiš se nekom jednakošću, bratstvom, slobodom, pravednošću, a pod tim sloganima puštaš da padaju u košare na tisuće i tisuće ljudskih glava.

I zato ti u ime svih žrtava, od onih najnevinijih, koje svaki dan abortusom ubijaš, do onih koje ostavljaš da umru od gladi i onih za kojima ni suzu pustio nisi, mogu samo reći, srami se svijete bez Boga izgrađeni. Ja se sramim takvog svijeta koji svakom čovjeku ne pruža, niti iskazuje jednako dostojanstvo. Zato žalim za svakom žrtvom bilo gdje na svijetu, žalim za svakim čovjekom i molim, da ti svijete Bogu predaš svoje srce, kako bi te tvoje mrene sebičnosti, hedonizma i dekadencije spale s tvojih očiju. Obrati se svijete i vrati se Bogu. A tebe Bože molim da primiš svaku žrtvu ljudske mržnje u radost ljubavi svoga Kraljevstva.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.