Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

subota, 02. ožujka 2013. Arhiva kolumne

Međusobna povezanost – srce bračne dugovječnosti

Ono što spašava brak nije toliko ljubav, koliko odnos. U ljubavi i s ljubavi gradimo odnos. Želite li znati kakav je vaš odnos pitajte sami sebe...

Ono što spašava brak nije toliko ljubav, koliko odnos. U ljubavi i s ljubavi gradimo odnos. On je odlučujući element našeg zajedništva. Želite li znati kakav je vaš odnos pitajte sami sebe koliko vremena posvećujete svojoj supruzi ili svome suprugu.

U mnogim našim domovima dobrodošao bi poseban uređaj koji mjeri raspoloženje. Pritiskom dlana na ekran, stroj bi očitao razinu raspoloženja prema kojem bi ukućani oblikovali svoj dan i obveze, ali i svoje reakcije. Ne bi trebalo uložiti toliki napor u razmišljanje kako se osjeća drugi dok ja nešto namjeravam učiniti. Po skali raspoloženja znali bismo otprilike kakve su kome misli i što nam je činiti. Ali, kada bi taj uređaj stalno pokazivao loše raspoloženje, bismo li znali što moramo činiti? Pokušali bismo do tada naučene tehnike i ponašanja, a onda bi se začudili i postavili pitanje gdje je nestao osmijeh i zašto ne izmislimo stroj koji proizvodi dobro raspoloženje?

Vratimo se u realan svijet gdje znamo da pojave kao što je ljudsko raspoloženje nisu roba za prodaju ili preprodaju. Odmah možemo postaviti pitanje zašto je radost na licima bližnjih tako rijetka pojava? Kada ste se zadnji put od srca nasmijali u nekom dućanu? Kada ste zadnji put obavili odlazak u banku, neki od državnih ureda ili bolnički pregled, a da ste se kući vratili raspoloženi za nastavak dana? Kada ste zadnji put nakon posla došli kući i s radošću razgovarali s djecom ili bračnim partnerom o provedenom danu, a da prije toga niste svi zajedno «mrtvi umorni zalegli» na kauč kako biste povratili tijekom dana iscrpljenu životnu snagu… Što je to što nam oduzima radost života?

Mnogo je čimbenika koji su se međusobno ujedinili kako bi umrtvili radost za životom i učinili osobe tjeskobnima i na granici očaja dok se natječu u kategorijama «tko ima više, tko izgleda ljepše i tko više može potrošiti». Taj mentalitet učinio nas je nesposobnim misliti i diviti se jedni drugima i svijetu u kojem živimo. Jednom je jedan čovjek, koji sebe ne smatra vjernikom, rekao nasmijana lica «Onaj tko nije zaspao ljeti pod maslinama ili uživao na  Velebitu u pogledu na more, ne može govoriti o Bogu» Njegova je izjava previše obojena dojmom prirodnih ljepota, ali svakako potiče na razmišljanje…

U kojem trenutku života radost zamijeni umor, iscrpljenost i jednoličnost?

U kojem trenutku volja za novijim i kreativnijim pristupom obiteljskom suživotu počinje tonuti? Kada brak i obiteljske obveze postanu isključivo mjesto odmora i privremeni izlaz iz kriza na poslu, a ne smisao, koji smo pozvani otkrivati u darovanoj nam obitelji? U kojem se trenutku naša perspektiva dobiva novu percepciju i više surađujemo s kolegama na poslu, više uočavamo prolaznike na cesti, lijepe žene, privlačne muškarce, nego li svoje izabrane? Pitanje «jesam li uopće izabrao pravu osobu kao ženu ili muža» otkriva da se nešto događa s nama. Upozorava nas da je vrijeme da ponovno otkrijemo radost u međusobnom odnosu. Taj je odnos centar, srce naše bračne egzistencije. Ukoliko shvatimo snagu međusobne povezanosti u kvalitetnom odnosu, onda naša obitelj diše, vitalna je i puna životne energije. Zahvaljujući povezanosti u međuljudskom odnosu prepoznajemo osmijeh na licu djeteta, uživamo u kolaču i kavi sa susjedom, prepuštamo se suncu na zajedničkom izletu, uživamo u katarzi na nekoj kazališnoj predstavi itd.. Ono što spašava brak nije toliko ljubav, koliko odnos. U ljubavi i s ljubavi gradimo odnos. On je odlučujući element našeg zajedništva. Želite li znati kakav je vaš odnos pitajete sami sebe koliko vremena posvećujete svojoj supruzi ili svome suprugu? U ljubav druge osobe počenjemo vjerovati ako nam ona svoj «da» ponovi ne jednom, nego dva, tri ili više puta, u različitim situacijama i različitim okolnostima.  Osim vremena koji ulažemo u odnos, važna je i mašta u smislu kreativnosti koju pokazujemo u interesu za želje druge osobe, pažnja, nježnost, zadovoljstvo. Odnos je ponašanje koje nešto otkriva o nama samima. U svakom odnosu zadovoljavamo svoje potrebe. Onda kada biramo ponašanja koja nas povezuju ne zanemarujemo se pokušajima da promijenimo drugu osobu. Prihvaćamo realnost i lakše rješavamo probleme neurednih soba, zaboravljenih dogovora, neplaćenih računa, školskih poteškoća itd…Manje vičemo i vrijeđamo, manje prijetimo i dokazujemo, manje namećemo i zahtjevamo. Znamo da je odnos koji gradimo prioritet u našem svijetu. Ali znamo i da taj odnos koji gradimo čini brak,  blagoslovljen i zapisan u Božjem planu za čovjeka. Za kršćanske bračne parove poimanje odnosa se ne iscrpljuje u terminima ljudskosti, nije strategija, a niti tehnika. Ne tumači se samo kroz prikladne i nježne geste u pronalaženju govora ljubavi, donošenju poklona, pružanju utjehe, empatičnom slušanju i kroz zajedničke aktivnosti. Za kršćanske bračne parove odnos je Bog sam. On sam je odnos triju osoba. Ako bračni parovi ne otvore srce za misterij trojedinog Boga i samu obitelj promatrat će se kao izvor problema i uvijek će  pokušavati dijagnosticirati problem tražiti uzroke u «poremećenoj obiteljskoj dinamici». Obitelj je izvor istinskih odnosa i time navještaj jedne drugačije stvarnosti. Obitelj je Božje djelo, a ne konstrukt društva ili Crkve. Mladi, kada jedno odluče stupiti u brak, moraju naučiti usvojiti dodatne vještine otkrivanja bogatstva u međuljudskim odnosima. Kontemplaciju, molitvu i samoću. Važno je zauzeti kontemplativan stav prema životu, koji proizlazi iz svakodnevne molitve i oduševljenja za život. Takova kontemplacija pretpostavlja i trenutke tišine u kojima svatko ulazi u kontakt s vlastitim potrebama i potrebama druge osobe,  razmišlja o stvorenom i njegovom Stvortitelju, zahvaljuje, planira i raduje se.

Da biste komentirali, prijavite se.