Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

subota, 01. lipnja 2013. Arhiva kolumne

Izbjegavanje odlaska u školu - lijenost ili nešto drugo?

Djeca idu u školu jer moraju. Većina djece to «morati» uspješno preživi. Nekolicina kao da se buni i različitim simptomima otkriva nezadovoljstvo odlascima u školu.

Djeca idu u školu jer moraju. Većina djece to «morati» uspješno preživi. Nekolicina kao da se buni i različitim simptomima otkriva nezadovoljstvo odlascima u školu. Kao što je Isus ostavio stado i otišao u potragu za jednom izgubljenom ovcom, tako bismo i mi mogli puno naučiti o školi ukoliko ostavimo «stado» i pokušamo razumijeti  jedno jedino dijete koje izbjegava odlaske u školu.

Koja je vaša prva asocijacija na riječ «škola»?
Zanimljivo bi bilo čuti odgovore tri tjedna prije kraja školske godine, premda osobno na njega već dvije godine za redom odgovaram na sastanku roditelja predškolaca organiziranog početkom listopada. Roditeljske radionice poput tih prvih ulaznica u svijet obrazovanja trebalo bi organizirati ne samo na početku radne godine, nego i  na kraju, kada frustracija u mnogim obiteljima dosiže usijanje jer stres završnih ispita i zaključivanja ocjena osjećaju i roditelji i djeca. Bilo bi dobro organizirati nešto za roditelje što će ih opustiti, što će ih oraspoložiti i učiniti suradnicima učitelja i škole, a ne neprijateljima. Ne predavanja, ne umovanje «ex cathedra», već jednostavno promišljanje što je škola, koji su problemi specifični za pojedino životno razdoblje, kako ih riješiti (barem pokušati), kako biti bliži djetetu u tim za dijete veoma neizvjesnim i napetim situacijama... Mislim da nema riječi koja bi opisala ono što škola uistinu jest i što donosi u osobni svijet svakog čovjeka. Upravo je zato suradnja između roditelja i učitelja neizbježna. Roditeljska vijeća su samo jedan od oblika suradnje. Roditelj svoje dijete neće upoznati ukoliko ne osluškuje dječje ponašanje u  školskom ambijentu, kakvo je dijete u odnosu s vršnjacima, je li povučeno, otvoreno, suradljivo, preplašeno, nesigurno, agresivno itd. Roditelju su potrebne oči i uši učitelja koji boravi s njegovim djetetom. Pedagozi, psiholozi i ostali stručnjaci koji organiziraju roditeljske radionice svakako bi trebali obratiti više pažnje upravo na asocijacije koje roditeljima prve padnu na pamet dok se spomene riječ «škola»... Obveza. Knjiga. Učenje. Ocjena... Jednom rečenicom: «život je negdje drugdje, a ne u školi» ili «izdrži to razdoblje pa će opet sve biti u redu». Djeca idu u školu jer moraju. Većina djece to «morati» uspješno preživi. Ali nekolicina kao da se buni i različitim simptomima otkriva nezadovoljstvo odlascima u školu.  Kao što je Isus ostavio stado i otišao u potragu za jednom izgubljenom ovcom, tako bismo i mi mogli puno naučiti o školi ukoliko ostavimo «stado» i pokušamo razumijeti  jedno jedino dijete koje izbjegava odlaske u školu. Nema roditelja koji se barem jednom u odrastanju svoga djeteta nije suočio sa simptomima školske fobije, u većoj ili manjoj mjeri. Nema roditelja koji nije barem jednom slušao žaljenje djeteta na bolove u trbuhu ili glavobolju jer želi ostati u sigurnosti doma i izbjeći posljedice nepsremnosti za mogući test ili izbjeći sukob s vršnjacima radi neugode i osjećaja poniženja koji iz njega proizlaze.

Prepoznati na vrijeme simptome izbjegavanja školskih obveza, shvatiti ih ozbiljno i ne miješati ih sa pojmovima kao što je lijenost i nerad, od ozbiljne je važnosti za svaku obitelj. Svaki roditelj mora znati da nije tako dugačak put između tih izbjegavanja škole do ozbiljnih psihičkih problema kao što je npr. klinička depresija. Uistinu je opasno umanjivati i ignorirati ili pogrešno tumačitu činjenicu da dijete izbjegava odlaske u školu. To je kao da dijete koje ima fobiju od psa dovedete pred bijesnoga psa i kažete mu da nije ništa strašno što toliko laje i što mu slina visi na bijelim očnajcima pa ga ostavite samog da se «hrabro» suoči sa strahom. Nema roditelja koji je pri zdravoj pameti, a da bi tako nešto učinio svome djetetu. Ali ima roditelja koji ne shvaćaju da neka djeca odbijaju otići u školu jer se osjećaju upravo onako kao što se osjeća čovjek koji se panično boji psa. Za rješavanje problema školske fobije potrebno je puno više od tzv. «suočavanja sa realnošću». U tom procesu svatko ima važnu ulogu. Od učitelja i školskog stručnog tima, do roditelja svakog ponaosob, bez obzira jesu li rastavljeni ili žive zajedno... Nije dovoljno individualizirati školski program i prilagoditi gradivo djetetu. Potrebno je razumijeti sasvim jedan novi i drugačiji svijet. Svijet misli i emocija. Potrebna je sposobnost empatije i spremnost na reorganizaciju života. Promijeniti dosadašnji stil života znači suočiti se s vlastitim propustima i nemoćima i ponovno tražiti nove i drugačije načine povezivanja s djetetom. Roditelji u tako teškim situacijama to ne mogu sami i potrebna im je pomoć stručnjaka. Tada kreću u novo putovanje upoznavanja samih sebe i kako njihovi osobni temperametni i karakteri utječu na obiteljsku dinamiku. Roditelji se iznenade kada otkriju da u pozadini izbjegavanja škole leži ozbiljan problem nemoći nošenja sa anksioznošću i tjeskobom. Školska fobija u dječjoj psihijatriji razmatra se kao klinička slika separacijske anksioznosti (strah od odvajanja). Riječ je o veoma složenom osjećaju tjeskobe, nesigurnosti i straha praćen reakcijom autonomnog živčanog sustava (lupanje srca, crvenilo, znojenje, opća slabost organizma...), koji je trebao biti razrješen u najranijoj dobi kada je ono dio psihofizičkog razvoja u kojem dijete uči o nelagodi i traženju bliske osobe, najčešće majke.

Međutim nije sve školska fobija pa čak i kada je riječ o visokim razinama anksioznosti. Anksioznost je svakodnevna normalna životna pojava. Problem nastane kada njezin intezitet, prateći navedeni simptomi i trajenje počnu ometati svakodnevni život. Odbijanje odlaska u školu može biti i prolazno ponašanje kao način na koji se dijete nosi sa neugodinim situacijama: nesuglasice među vršnjacima, nerazumijevanje s nastavnicima ili poteškoće u svladavanju gradiva. Djeca su  zapravo izabrala veoma kreativno ponašanje kako se nositi s teškim emocijama u takovim situacijama. Nisu naučila da postoje djelotvorniji načini nošenja s emocijama. Nisu naučila kako s roditeljima razgovarati o svojim doživljajima, mislima i osjećajima. Nisu bila shvaćena ozbiljno. A roditelj se brani – «o čemu to govoriš dijete? Sve što radim, radim za tebe. Nemoguće je, dragi sine ili draga kćeri, živjeti bez kuna... Moramo raditi. Pa zar nismo s tobom, zar ti nedostajemo? Zar ne vidiš koliko sam sretna što imam posao i što se ovako kvalitetno mogu brinuti za tebe?»... Što da dijete odgovori na ovakovu obranu. Previše voli svoje roditelje da bi im se usudilo reći: «ono što ti misliš da je kvalitetno, nije za mene kvalitetno. Želim da si uz mene kada mi je teško, kada se bojim matematike i ne želim odgovarati povijest, kada me je sram izaći pred prijateljice jer imam prištić na licu i osjećam se ružnom, kada ne želim upisati ekonomsku školu, nego želim biti automehaničar...itd...itd...itd».

 Zašto ne znamo razgovarati sa svojom djecom i time preveniramo mnoge teške probleme odrastanja? Je li zato što se bojimo «ostaviti stado» tj. naš dosadašnji stil života i sigurnosti?  Vidite li koliko je važno barem na neko vrijeme «ostaviti stado» i potrčati za našom izgubljenom ovcom i pogledati je u oči, reći joj koliko je ljubimo i čeznemo za njom te da smo sve spremni učiniti kako bi joj pomogli da se vrati u «stado» i shvati pravila njegova funkcioniranja. Nevjerojatno je koliko o svome  roditeljstvu možemo naučiti od Gospodina.  

Pravilne intervencije kada je u pitanju izbjegavanje školskih obveza mogu poći djetetu. Ono će samo uvidjeti koliko dodatne neugode i problema izaziva odbijanje odlaska u školu. Nije nužno da obitelj analizira do u detalje nesvjesnu sabotažu djeteta, ali je nužno da pokuša povezati se s djetetom na drugačiji način nego što je to činio do sada. Pa makar bilo samo tri tjedna do kraja škole.

Da biste komentirali, prijavite se.