Za laudato.hr piše:

Martina Šimunić

ponedjeljak, 09. veljače 2015. Arhiva kolumne

Rastava -izlaz ili borba?

Neke se rastave na kraju ipak dogode. Popravljanje odnosa koliko god zahtijevalo osobnu svijest o promjeni, ukoliko je ona jednostrana, završit će u razdvajanju od stola i postelje. Ali ta odluka bit će donesena u slobodi jer je barem jedna strana bila spremna raditi na sebi.
Foto: www.investopedia.com

ŠTO JE RASTAVA – IZLAZ IZ LOŠEG ODNOSA ILI BORBA ZA SVETOST BRAKA?

Čovjek u svojoj ranjenosti u bračnom odnosu ne želi slušati o Božjem planu za čovjeka u obitelji. Jednostavno nema kapaciteta. Razočaranje, tuga, ljutnja, bijes i bezbroj pokušaja ponovnog izglađivanja sukoba kreiraju stanje boli u kojem je teško pomisliti da je možda Bog osobu, od koje se sada želimo rastaviti,s razlogom stavio na naš životni put.

Čovjek i njegova čovječnost ima priviligirano mjesto izgradnje - obitelj. A obitelj se gradi tek kada se postave temelji – bračni odnos. Odnos dvoje ljudi koji se spremno odlučuju na zajedništvo i rađanje je temelj ne samo za izgradnju pojednica, nego i cijelog društva.  Zato se o značenju i važnosti skladnog bračnog suživota govori i piše bez prestanka. Hvala Bogu da je tako. Ipak...suočeni smo i sa drugim životnim datostima. Što kada se nađemo u raljama nepodnošljivog međusobnog odnosa i naše misli zakucaju na vrata rastave? Kako onda teološko tumačenje naravi braka i sakramentalnosti bračne veze može pomoći ljudima koji žive pakao razarajućeg odnosa?  

Različiti su razlozi i uzroci razmišljanju o rastavi, a onda i pokretanju razvodne parnice. Ljudi se udaljuju jedni od drugih. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje kod rastavljenih, ali i onih koji su razmišljali o rastavi (a takovi su gotovo svi koji žive bračni život) kako su im pomogle veoma aktualne teološke rasprave oko braka i obitelji posljednjih desetljeća? To bi svakako potaknulo i osmišljavanje posebnih strategija za promicanje govora o braku i obitelji iz kršćanske perspektive.  

Živimo u kulturi kojoj su potrebne unaprijed smišljeni programi i strategije. Ipak, moje je iskustvo da bogatstvo Božanskog govora o braka i obitelji  nadilazi sve moguće strategija planiranja rada s obiteljima u Crkvi i izvan nje. Ono je, na neki način, izvor iz kojeg bilo kakovo promišljanje o tome kako pomoći suvremenom čovjeku, koji čezne za osobnom slobodom, mora krenuti. Osim što promišljanje mora krenuti iz tog izvora, u njemu bi trebalo i završiti. Između izvora i ušća ipak je put koji treba prevaliti i pri tome trebamo nastojati ne izliti se iz korita. Tako je i s ljudima koji razmišljaju kako se rastaviti i kako se osloboditi odnosa koji ih već duže vrijeme guši. Oni se izlijevaju iz korita. Ne zanima ih niti odakle su krenuli, niti kamo idu. Jednostavno im je dosta svega. Čovjek u svojoj povrijeđenosti i ranjenosti u bračnom odnosu ne želi slušati o Božjem planu za čovjeka u obitelji. Jednostavno nema kapaciteta. Razočaranje, tuga, ljutnja, bijes i bezbroj pokušaja ponovnog izglađivanja sukoba kreiraju stanje boli i povrijeđenosti  u kojem je teško pomisliti  da je možda Bog, kada je osobu, od koje se sada želimo rastaviti, imao razloga staviti nam na put.

Lakše je pomisliti i tješiti se drugačijim uvjerenjem - sigurno postoji razlog za rastavu i sve što se dogodilo. Teško je u  proračunatom svijetu i pomisliti da se osobe susreću s razlogom. Teško je u proračunatom svijetu shvatiti da smo mi sami kreatori mnogih okolnosti i događaja u životu i da snosimo posljedice naših izbora.Mi smo ti koji se događamo i mi smo ti koji djelujemo svojim odlukama na svijet oko nas. Zaboravljamo da smo mi ti koji tumačimo stvarnost, a ne stvarnost nas.  

Problem je nastao već  na  startu - u početnoj poziciji

Zar je moguće da u današnjem svijetu, kada brojke govore visokim stopama rastava i padu nataliteta, još uvijek mladi ljudi ne znaju kako je brak puno više od bijele vjenčanice, odijela, dobre zabave i medenog mjeseca? Je li riječ o nezrelosti i nespremnosti, nemoći za izgradnju odnosa, gospodarskim prilikama itd...? To je posebna tema. Ali jedno je sigurno. Kada se ipak odluče uploviti u bračne vode, često dvoje mladih ljudi kreće na put, a da ne zna tko su i kamo idu. Pitanje „tko sam i što želim“ nije egoizam, nego pitanje izvora koji mnogi zaboravljaju postavljati. Ukoliko u bračno zajedništvo krenemo bez onoga koji nas je Stvorio trčimo sami sa svojim snagama. Gradimo uvjerenja i očekivanja. Ona se sudaraju s okolnostima na koje nismo planirali. To može biti bolest djeteta, dogovori oko toga tko će kome biti podrška u karijeri, odjednom otkriveni propusti, tajne u obitelji, financijske krize itd..

Pitanja „tko sam, što sam i što želim“ postavljaju se na početku veze

Dvoje mladih ušlo je u zajedničku priču koja s vremenom više neće imati ništa zajedničkog. Iznenađujće je kako zapravo različito gledamo na probleme i kako se s problemima nosimo na različite načine. I paradoks je upravo u tome što se nakon nekoliko godina braka tek postavlja pitanje „tko smo, što smo, što želimo i kamo idemo“. Ako i dalje inzistiramo na odgovoru na to pitanje okrećući glavu od činjenice da smo stvorenja i stvoreni, naš će nas ponos i egoizam jednostavno odvesti u rastavu koja će biti bolna za obje strane. I djeca će patiti to duboko ljudsko nerazumijevanje i nemoć u rješavanju problema.

Čak i zlostavljane osobe (naravno, često uz pomoć treće osobe) moraju početi postavljati ta pitanja. Inače će uvijek ostati žrtve, a ne protogonisti svoga života. I nasilnici moraju postavljati ta pitanja jer će inače uvijek ostati progonitelji i agresivci. I osobe koje misle da su „dale savršen doprinos braku i da je uvijek druga strana ta koja je nerazumna, uvredljiva i bahata“ trebaju prestati igrati se uloge spasitelja i dozvoliti pravom Spasitelju da najprije spasi njih same.
Tek kada počnemo postavljati prava pitanja možemo krenuti u avanturu međusobnog razumijevanja. Možda će se i koji brak spasiti.  Svaka osoba, koja je spremna priznati nemoć i tražiti pomoć za svoj brak, doći će kad tad do onoga što je to što Bog želi za njega. Samo to je put....


Što ako se odlučimo rastati? Ima li nade?

Ako smo sami svjesni da smo spašeni i voljeni od Onoga koji nas je stavio na bračni put, onda ćemo imati snage pogledati u ono što moramo u svome bračnom odnosu mijenjati. Tada to znači mijenjanje sebe i svojih uvjerenja koja će nam pomoći da se približimo partneru. Naravno,da postoji mogućnost da je neprijateljstvo duboko ukorijenjeno u odnosu i da druga strana ne želi niti čuti, ipak spremnost na mijenjanje nas samih u sigurnom zagrljaju Stvoritelja (u redovitoj molitvi i sakramentalnom životu)  jedina je nada za obnovu braka.
 Pitanje ima li nade za naš brak, ukoliko ga ozbiljno shvatimo, na kraju postaje pitanje, ima li nade za svakog od nas posebno? Možemo li pogledati sebe u oči i vidjeti što moramo kod sebe promijeniti?

Neke se rastave na kraju ipak dogode. Popravljanje odnosa koliko god zahtijevalo osobnu svijest o promjeni, ukoliko je ona jednostrana, završit će u razdvajanju od stola i postelje. Ali ta odluka  bit će donesena u slobodi jer je barem jedna strana bila spremna raditi na sebi. Donijet će odluku bez emocionalnih pritisaka. Osoba će biti spremna nositi posljedice. Znat će da nije sama na tom putu i zato neće lako pristati na neku novu vezu i novi odnos. Znat će da su njezinoj djeci za razvoj potrebni mir, dosljednost i roditeljska spremnost na različite izazove, a ne nervoza, iscrpljenost, stalna vikanja i prepucavanja. Djeca ne trebaju roditelje koji su cijelo vrijeme uz njih. Oni trebaju roditelje na koje se mogu osloniti. Zato će osoba koja se ipak odluči „razdvojiti od stola i postelje“, znati da je svetost braka moguće živjeti i u drugim uvjetima. Borba za brak nikada ne završava s rastavom. Dogodila se ona ili ne.



 

Da biste komentirali, prijavite se.