Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

petak, 09. prosinca 2016. Arhiva kolumne

Bog nas iščekuje dok ga mi čekamo

Život s Bogom je dinamičan proces trajnog postavljanja u pitanje, propitkivanja sebe, svojih stavova, želja, ideja, planova. I taj život iscrpljuje ukoliko se oslanjamo na svoje snage, ukoliko mislimo da mi sami možemo doći do Boga.
Foto: pixabay.com

Kada bih trebala opisati svoj život s Bogom, opisala bih Ga kao čekanje Božjeg dolaska i uživanje miline trenutka u kojem je došao, a potom još duže i dublje čekanje. U adventu posebno se stavlja naglasak na čekanje, kao da svi jedva čekamo da se rodi, da na Zemlju siđe Mali Kralj, ali uvjerena sam da kada bi se Boga pitalo kojom riječju bi On opisao svoj život s ljudima, da bi rekao: «Iščekivanje»!

Život s Bogom je dinamičan proces trajnog postavljanja u pitanje, propitkivanja sebe, svojih stavova, želja, ideja, planova. I taj život iscrpljuje ukoliko se oslanjamo na svoje snage, ukoliko mislimo da mi sami možemo doći do Boga svojim prihvatljivim ponašanjem, uzdržljivošću, obdržavanjem zapovjedi, proučavanjem i usvajanjem stavova Crkve i tako dalje i tako bliže. I svatko se od nas vjernika bar u jednom trenutku uhvatio da upravo to i želi: dokazati Bogu da Ga ljubi!

I nije, doista nije to pogrešno, no Božju ljubav ti ne možeš zaslužit, kao što ni tvoja ljubav prema Bogu ne može biti tvojim silama ptobuđena u tebi. I tu se vraćam na jednu sveticu, meni često neshvatljivu i pomalo sladunjavu, koja mi postaje sve jasnija, a to je Mala Terezija. Ima nešto u tim svetim karmeličankama, neka lakoća oslanjanja na Boga, kao i kod sv. Elizabete od Presvetog Trojstva, to neko puštanje u Božje ruke, na Božje srce-mjesto koje je izvor ljubavi.

I dok pišem o ljubavi, pomalo se i sama hvatam u strahu od sladunjavosti, ali vrlo pomalo uviđam kako sladunjava ljubav ne postoji, jer ljubav je itekako konkretna, ona nas nuka da se odričemo i opravdanih želja, kako kažu Konstitucije Milosrdnih sestara sv. Križa. Da...ta ljubav je ta koja nas stavlja u stav tražitelja, čekatelja...i bez te ljubavi, koja je zapravo sama i čista milost koja proizlazi od Onoga koji nas iščekuje! Tada, moj advent nije više vrijeme čekanja...moj advent postaje vrijeme hodanja ususret Onome koji me iščekuje.

Tako smo Bog i ja, oboje ludo ljubljenih, postali oni koji se susreću na polovici puta. Dok je moj ego Njemu kukao kako Ga stalno čekam i kako me napušta često, moje srce je bilo i dalje ispunjeno zahvalnošću, jer i kad um ne razumije, srce razumije, u onim najdubljim prostorima, gdje sam Bog prebiva, tu srce itekako zna da dok ja mislim da Boga čekam, On mene traži i iščekuje i to ne od trenutka moje spoznaje da On postoji, ne od trenutka mog obraćenja, nego od početka vječnosti! Čitavu vječnost On iščekuje moje povjerenje u Njegovu prsutnost i dok mislim da On odlazi, bježi, povlači se! Jer ako je Bog ljubav kako evanđelje kaže, tada taj, po meni, Božji odlazak nije ništa drugo doli patnja Božja prouzrokovana silinom bezuvjetne ljubavi kojom ljubi svoje stvorenje...

I dok tako s vama promišljam o tom hodu za Bogom, koji je zapravo hod ususret – Stvoritelja i njegovog stvorenja, osjećam sram zbog svih trenutaka kada je prevladala u meni ljutnja na Boga, srdžba, predbacivanje Bogu, nepovjerenje i razuzdanost uma...i poželim...samo Ga čekati! A dok čekam, osjećati milost zahvalnosti jer moj Bog mene iščekuje prije negoli sam ja znala za sebe!

Zato i ti prijatelju, ne boj se čekati Boga, Njegov glas, Njegov znak u svom životu, samo hodi, u tom čekanju hodaj i naješćuj ono što vjeruješ – Boga koji ti dolazi!!!

 

Da biste komentirali, prijavite se.