Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

nedjelja, 09. travnja 2017. Arhiva kolumne

Ne! Ne želim biti savršena!

Sve moje nesavršenosti meni su prilika da budem bliže Njemu! Njemu osuđenom, Njemu popljuvanom, Njemu izruganom, Njemu razapetom... jer moja istina me ogoljuje i stavlja na metu osuda i poruga, ali ne bojim se... jer moj Bog me čeka u predvorju mojih grijeha kada trčim i hitam sa suzama kajanja i čežnjom za oprostom...
Foto: pixabay
Moram priznat da sam se mučila sa svojim strahovima od svog boljitka ili gubitka bilo čega...uvijek se iznova uhvatim s trenutkom kada doživim neku prijetnju ili strah od nekog gubitka, pa makar i mog ega... Protekla kolumna pod nazivom „Bolji ja“ bila je otvaranje o mojim težnjama, željama i ciljevima, i možda zvuči oksimoronski kad vidite naslov ove, no ova kolumna ima za cilj ima nešto posve suprotno od prethodne: otvorenost za biti nesavršen, biti ... jednostavno ti!
 
Svatko od nas ima težnje, traženja, čežnje i želje, potrebe i neostvarenosti. Nitko ne može reći da je sve postigao, nitko da je posve ostvaren, jer uvijek ostaje neka točkica na srcu koja još nešto želi i traži, a dublje, u toj točkici, krije se ona duboka praiskonska čežnja stvorenja za Stvoriteljem! Katkad nam Bog na put pošalje ljude preko kojih nam progovara; „Jesi li siguran da to želiš? Jesi li siguran da takav želiš biti?“...ne imajući za cilj suditi „bolje“ od mene, ispričat ću vam što vam zapravo želim reći...
 
Imam jednu sestru, boji se pogriješaka, boji se nesavršenosti bilo kakve vrste , posebno naizvan, nema ona izraza lica koji bi otkrio da nad ičim gubi kontrolu, ne možete ju vidjeti ni centimetra pogužvanu, ni s flekicom na haljini, ni s milimetrom pomaknutom koprenom ukoso...ne...ona itekako pazi, sve proračuna i preračuna u svojoj glavi prije negoli odreagira, pa nekad vlak dođe i prođe bez ikakvog efekta, ali nema zamjerki od strane drugih, nema toga što bi učinila pogrešno, ali nema ni toga što bi učinila više negoli treba i želi...i zapitah se ovih dana...je li to moj ideal? Je li to sklad? I želim li doista taj sklad? Ili je to zapravo robotska maska koja je kao sigurnosni sustav ugrađena od bilo kakvih nespremnosti i nepredviđenosti??? Ne znam, ali me ne privlači!
 
Ne! Ne želim biti savršena, ni na izvan ni na unutra, ne želim težiti savršenom skladu u svojim potezima i ne želim imati sve pod kontrolom. Ne želim biti iznad svih u staloženosti i smirenog lica, ne želim biti ona koja će davati onoliko koliko je potrebno jer više od toga donosi nepredviđenost!!!! Ne... a zašto, možete se pitati...lud čovjek, pomislit ćete...! Da, možda...ludost je u svakom slučaju točan termin!
 
Jer ja želim BITI ČOVJEK! Želim imati mane, potrebe, glupe želje i ispoljavati svoje radosti i žalosti na svom licu, želim da i drugi vide da sam ČOVJEK! Želim da se vidi i moja bijeda i moji strahovi, moje nesnalaženje i moje kašnjenje. Želim da svi znaju da sam tako često umorna i prespavam molitvu makar liježem “sa slavonskim kokama u 20 h“, želim da svi znaju da bez čokolade ne mogu, a da tako redovno zaboravim rođendane, imendane, krsne dane i imena ljudi koje nisam vidjela više od godinu dana ili manje. Ma želim da svi znaju da se patim sa svojim slabostima o kojima se još uvijek bojim javno govorit jer se bojim da će se povećati. Želim da svi znaju da se nakon par minuta telefonskog razgovora s bilo kim umorim i isključim ne želeći drugoga povrijediti. Želim da svi znaju da peglat ne volim i da često imam zgužvanu haljinu, da na fleke na haljini zaboravim i ponovno ih primijetim tek kad ih drugi prokomentiraju...redovno imam poderane dokoljenke ili hulahopke, samo ih okrenem na unutra jer znam da ću nove isti dan isto tako poderati...i začudo, te dokoljenke će imati tu rupu koja se ne će proširiti heeh. I želim da znate da sam strašno prgava, impulzivna i kao vulkan, eksplodiram ako takneš „srčiku“...i ne boli me nepravda, boli me bezobrazluk nepravednih...i na to „palim vatru“ pa je bolje u tim trenutcima bježati...znam se duriti i ljutiti na meni teške situacije
 
i po par tjedana a itekako pobjeći od osobe koja me na bilo koji način želi prisvojiti u bilo kojem pogledu, ali to bježanje ne odradim bezbolno nego itekako hladnokrvno i bezobzirno!
 
Da...želim da svi znate da nisam savršena, da često preskočim neku od dnevnih molitvi jer ih stavim na drugo mjesto, da se ne sjetim nazvati ni svoju mamu ni svoju baku da čujem kako su...i to je moja istina...moja SAVRŠENA ISTINA O NESAVRŠENOJ MENI! I zašto vam sve to pišem, ne zato da vam se ispovijedam javno, da ispadam velika pravednica koja govori posve otvoreno o svojim slabostima i da time zadobijem vašu pozornost i divljenje, NE! Pišem vam jer samo kroz moju istinu mogu vam objasniti da BOG NE BIRA SAVRŠENE i ne traži savršenstvo, jer nije nas stvorio da budemo robovi savršenoga, nego nas je stvorio kako bi bili slobodni i Njegovi. CILJ MOGA I TVOGA ŽIVOTA NIJE BITI SAVRŠEN, NEGO BITI BOŽJI! A moja nesavršenost u Božjoj savršenosti mi je dovoljna! I to ne znači da ne želim raditi na svojim manama i slabostima, svom okorjelom srcu, utabanim stazama i mlakosti srca...to samo znači da Njemu to želim staviti u ruke! jer računam s Njim i Njegovom Providnošću, a ne svojom proračunatošću i kontrolom.
 
Kad ne znam što me čeka, kad je situacija skoro nemoguća za preživit, vapim Mu, stavljam Mu je u ruke...kad se na mom licu vidi tuga ili grč, vapim Mu, molim Ga za smilovanje, kad doživim poniženje zbog kašnjenja, prekoračivanja neke točke, skrivam se kod Njegovih nogu. Kad se osjetim sama i zgažena bježim u klijetku Njegovog Srca i ne izlazim van dok strah i samoća ne budu ispunjeni mirom. Kad se dajem puno više negoli mi dan i tjelesne sile dopuštaju, na trenutke se privijem u njegovo krilo i odmaram...jer u Njemu je moj odmor! U Njemu je moja savršenost!!!

Sve moje nesavršenosti meni su prilika da budem bliže Njemu! Njemu osuđenom, Njemu popljuvanom, Njemu izruganom, Njemu razapetom... jer moja istina me ogoljuje i stavlja na metu osuda i poruga, ali ne bojim se... jer moj Bog me čeka u predvorju mojih grijeha kada trčim i hitam sa suzama kajanja i čežnjom za oprostom... jer moj Bog me čeka u mojim jamama gdje skrivam svoje slabosti i mane, rane i nesigurnosti gdje On čuje moj vapaj i zajedno sa mnom plače nad mojim jadima...dok ne budem spremna podići se, izroniti iz svojeg blata!!! Jer moj Bog je moja savršenost u mojim nesavršenostima!
 
I zato ni ti brate, ni ti sestro, ne boj se BITI ČOVJEK!
 
 
Da biste komentirali, prijavite se.