Za laudato.hr piše:

s. Marija Pia Tadijanov

četvrtak, 03. prosinca 2015. Arhiva kolumne

Zanoktice i kamenje ili kako dočekati Božić

A zašto vam sada pišem o zanoktici?! Jer naša duša ima isto tako zanoktice, izrasline koje su bolne, koje se znaju upaliti, a koje naizgled djeluju bezazleno i bezbolno: to su i naše rane i naše loše navike i naše mane, slabosti, pa i grijesi koji postaju tako učestali da više ne vidimo razliku niti posljedicu grijeha.
Foto: shutterstock

Dragi čitatelju, dok sam tražila što da ti napišem na početku ovog adventa,  uopće što da ti napišem u poslijednjih mjesec dana, čekala sam neki „klik“ u srcu. No, vidjela sam jako puno dobrih, boljih tekstova od mojih, te sam se uhvatila u razmišljanju da ti ipak imaš sve što trebaš čuti ili pročitati. No, kad sam se uhvatila u ukoštac s tim svojim razmišljanjem, trebalo mi je dva tjedna da nadođem k sebi i shvatim da moj pogled na svijet nije isti kao i kod drugih tekstopisaca...i shvatila sam tako po već stoti put – trebam pisati! Pa ću započeti ovu kolumnu s nečim što mene osobno muči – zanoktice!

Ne znam jeste li se ikada pitali o smislu i značenju zanoktice?! Po definiciji, zanoktica je kožica oko nokta koja nerijetko biva upaljena i bolna. Zanoktica je katkad jedva vidljiva, a tako bolna, ona je zapravo smetnja i nepotrebna izraslina koja na prvi pogled izgleda jednako kao i ostatak kože. A zašto vam sada pišem o zanoktici?! Jer naša duša ima isto tako zanoktice, izrasline koje su bolne, koje se znaju upaliti, a koje naizgled djeluju bezazleno i bezbolno: to su i naše rane i naše loše navike i naše mane, slabosti, pa i grijesi koji postaju tako učestali da više ne vidimo razliku niti posljedicu grijeha. No, ono što meni uvijek ostaje velika tajna pred silinom Božje milosti jest činjenica da u svakom trenutku možemo započeti proces „dezinfekcije“ i „plijevljenja“ po zemlji svog srca.

Dok sam bila na praksi u novicijatu, imala sam prilike plijeviti sestarski vrt čija je zemlja, osim s korovom i nepotrebnom travom, bila prepuna i kamenčića, što većih što manjih, pa je proces plijevljenja bio otežan. Da bi oplijevila samo par metara vrta, trebao mi je cijeli dan...kamenje je otežalo stvari, baš kao i naše neopraštanje koje je poput kamenja zakrčilo prolaz milosti u naše srce. To neopraštanje nije samo mržnja prema nekome, nego i sve ono što osjećam protiv nekoga, pa i gađenje, izbijegavanje, ogovaranje i predrasude i osude! Sve to stoji pred ulazom u moje srce...i mogu vam reći, nakupilo se tu podosta osoba od prošlog adventa...i što Bože sada s njima?! Što sada sa mnom...ne mogu pobjeći od svoje istine, svoje stvarnosti kako se osjećam s obzirom na osobe koje poput kamenja stoje pred vratima moga srca i nedaju ti proći, a ja se pitah kako to da Tebe nema, a zapravo sam ja ta koja je postavila žičanu ogradu oko srca.

I dok ti pišem čitatelju sve ovo, nabacujući poveznice koje su naizgled nepovezive, želim ti reći da ni tebi ni meni ne će biti lako ovog adventa, ako doista želimo urediti okoliš oko svog srca i zbrinuti upale našeg srca...ali znaš što...nismo sami, ni ti ni ja! Bog je tu, samo je On toliko nježan da ga od grubosti kamenja ne uspijemo osjetiti niti doživjeti. I dok budeš čitao retke iz Izaije o poravnavanju staza, nek se uspravi u tebi što je oronulo, nek se spusti ono što se uzoholilo, nek se poravna staza između tebe i tvoga Boga, jer SAMO MOLITVOM, VOLJOM i JAKIM STAVOM LJUBAVI ti možeš to učiniti, posve se oslanjajući na Božju milost i Njegovo vodstvo. Želim ti u tome puno uspjeha, a ti, molim te i za mene izmoli koji zaziv da se i moje kamenje malo prorijedi. 
 

Da biste komentirali, prijavite se.