Za laudato.hr piše:

Mladen Milić

četvrtak, 29. siječnja 2015. Arhiva kolumne

Hoće li Hrvatska ikad dobiti svog Brunu Kreiskyja?

Austrija je u 20. stoljeće ušla kao monarhija, iz njega je izišla kao republika.
Foto: www.edition-wh.at

Tijekom tog stoljeća prošla je kroz sva turbulentna razdoblja, a jedno od težih bilo je nakon Drugog svjetskog rata. Država koja je osjetila nacističko zlo, našla se u svojevrsnom tranzicijskom razdoblju u kojem je važnu ulogu igrao i svojevrsni kompleks njemačkog „mlađeg brata“.

Neočekivani reformator

Važna promjena počela se događati 1970. godine. Tada je relativnom većinom dobio izbore Bruno Kreisky. Socijalist, Židov, ateist. Sljedeće godine raspisao je izbore i dobio apsolutnu većinu koja mu je trebala da provede reforme.  Iz današnje perspektive, njegov program kojeg je nazvao „Novi patriotizam“ od Austrije je stvorio „društvo blagostanja“ – socijalnu državu, s vrlo niskom nezaposlenošću, organiziranu, ukratko, vrlo poželjnu za život.
Njegove reforme zahvatile su sve segmente društva – radno i obiteljsko pravo, socijalno pravo i zakonodavstvo, pravosuđe, unutarnju i vanjsku politiku. Na tim temeljima Austrija i danas funkcionira. I kad se nakon 40 godina pogleda uspjeh njegove ere (vladao je skoro 14 godina kao kancelar), mora se pitati kako je u tome uspio.
Za početak, trebalo je doći na vlast. Vlast je dobio u izbornoj jedinici gdje su tradicionalno pobjeđivali konzervativci. Uzrok njegove pobjede bila je retorika koju bi hrvatski ljevičari i njihov medijski mainstream nazvali nacionalizmom i desničarenjem. Pobjednički govor bio je šokantan – ljevičarskoj retorici i programu nije bilo ni traga, a zbog riječi koje je izgovorio u Hrvatskoj bi mu prikrpili etiketu klerofašista koji državu vraća u srednji vijek i mračnu prošlost.

Tiho domoljublje umjesto ljevičarskih floskula

Umjesto ljevičarskih floskula, Kreisky je ponudio političko ujedinjenje Austrijanaca, deideologizaciju društva i trajno ulijevao samopouzdanje narodu koji je patio od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na velikog njemačkog brata. Austrijance je zarazio nečim što je sam nazvao „tiho domoljublje“, a on sam njime se zarazio u švedskom egzilu, u kojem je boravio od 1938. do 1950. Tamo je upoznao Olafa Palmea i Willyja Brandta. Slučajno ili ne, Švedska i Njemačka dvije su države čija struktura, uz austrijsku, služi ostalima za primjer.
No, izbore je relativno lako dobiti na retorici i mi u Hrvatskoj smo toga svjesni već desetljećima. Sjetimo se Sanaderovih i Milanovićevih „savršenih“ govora. Ono što je Kreiskyja razlikovalo od retoričkih šarlatana bilo je djelovanje nakon izbora. Kao državnik ostao je upamćen po čuvenoj pomirbi austrijske ljevice, točnije socijaldemokrata s Katoličkom crkvom, pri čemu je partnera našao u veliko kardinalu Königu.

Spreman razgovarati sa svima, razumljiv svakome

Povjesničari ističu dvije osnovne crte čuvene „Kreisky ere“, koja je preporodila Austriju:prva je bila spremnost razgovarati sa svima, osim s pokvarenima i korumpiranima, a druga crta je bila retorika koja je bila bliska i razumljiva "malom čovjeku".
Kreisky je bio obrazovan čovjek, diplomirani pravnik, no njegov jezik bio je narodski: nekićen, jednostavan, svima razumljiv. Kancelar je progovorio jezik svog naroda : bio je "jedan od njih"; njegov privatni telefonski broj bio je dostupan svim građanima u telefonskom imeniku. Kancelar je govorio bečkim dijalektom, nije se razbacivao latinskim poslovicama i frazama.
Upitan za svoj program "novog patriotizma", u svojoj biografiji je napisao:
"Znao sam da želim reformirati Austriju i znao sam koje reforme želim provesti. No isto tako sam znao da u demokraciji reforme nije moguće nametati kao dekrete. Da mi za njihovu provedbu treba narod. Program "novi patriotizam" trebao je Austriju ujediniti, deideologizirati, stvoriti plodno tlo na kojem će se reforme primiti kao sjeme. "
To je bila vizija Bruna Kreiskyja. Dalje je sve povijest.

Reforme se ne sade na podjelama, znaju li to Milanović i Karamarko?

Taj "novi patriotizam" program je njemačkih i švedskih, ali i svih zapadnih demokracija. Nitko u demokraciji ne "sadi reforme" na ideologiji "Mi ili Oni".  Jer na takvom tlu neće niknuti ništa osim mržnje, sukoba i novih podjela, koje odgovaraju onima koji ih i siju. A upravo je to modus operandi hrvatskih i lijevih i desnih opcija. I Milanovića i Karamarka i svih njihovih satelita. Ako im to kažete kao član njihove stranke, bit ćete ubrzo bivši član te iste stranke.
Je li ta širina moguća izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu? Možda jest, ali ona je predsjednica i nema premijerske ovlasti. Ona svojom retorikom može utjecati na „gnojenje“ tog tla u koje treba baciti sjeme, ali reforme treba provesti Vlada na čelu s premijerom koji neće biti ideološki sluđen, koji će imati jasnu viziju i biti beskompromisan u krčenju koruptivnog korova koji guši svako dobro zasijano sjeme.

Mogu li promjene uspjeti u demokratski zakržljaloj Hrvatskoj?

Može li se Austrija usporediti s Hrvatskom? Načelno da jer se zbog komunizma procesi kod nas odvijaju s 40 godina zakašnjenja. Osim toga, Hrvatska je bila dio Habsburške monarhije i sustav vrijednosti je sličan austrijskom. S druge strane, Hrvatska je strukturalno i demokratski zakržljala, a sustav je metastazirao zbog koruptivnih struktura i centara moći. No, nije nemoguće.
Vrlo je važno primijetiti da je Kreisky uspio reformirati Austriju tako što je vrednovao, a nije razarao njihovu bogatu tradiciju. Iako je Kreisky liberalizirao bračno i obiteljsko pravo (uključujući i homoseksualnost), Austrija nije ostala bez svoje tradicije. I danas je baš ona poznata kao tipična srednjoeuropska „katolička“ država sa svojom strukturom koja ima utemeljenje u takvoj, kršćanskoj kulturi. Samosvijest, tradicija i vrijednosti koje se ne dovode u pitanje. Njihov predsjednik nosi lentu, bio ljevičar ili desničar. U Hrvatskoj je bilo dovoljno spomenuti da će Kolinda staviti lentu na inauguraciji i počela su vrijeđanja s ljevice. U Austriji nitko ne dovodi u pitanje, primjerice školski vjeronauk, niti ga itko smatra narušavanjem sekularnosti države. U Hrvatskoj postoje određene dobro plaćene udruge koje glavni problem društva vide u školskom vjeronauku.

Hoće li Hrvatska dočekati svog Brunu Kreiskyja? Osobno se duboko nadam da hoće jer je vrijeme odavno sazrelo. Treba se za to preklopiti nekoliko stvari: takav lider treba postojati; treba on sam postati svjestan da zna i može; treba ga narod prepoznati; on to treba narodu vratiti. U Hrvatskoj se evidentno događaju šumovi u komunikaciji. Ili imamo previše lidera, ili narod prepozna krive pa se kasnije pokaje. Hoće li on biti s ljevice ili desnice? Nije toliko važno. Važno je da zna što hoće, da u tome bude beskompromisan. I još važnije: ako bude s desnice, da ne misli da ima monopol na domoljublje; a ako je s ljevice, da ne misli da može išta napraviti ako to domoljublje ne uvaži i sam ne postane takav.

 

Da biste komentirali, prijavite se.
Marko Petričević - 31.1.2015. 0:48:58 Prijavi abuse
Od Kreiskyja se može mnogo toga naučiti, i onog dobrog i onog lošeg. Hrabrost u brizi za siromašne i potrebite je bila njegova vrlina; jedna od najpoznatijih njegovih izjava je: „Kad me netko pita brinu li me toliki dugovi, odgovorim mu ono što uvijek ponavljam – da mi manje neprospavanih noći mogu napraviti nekoliko milijardi dugova više, nego nekoliko stotina tisuća nezaposlenih više.“ Ono što mu se npr. može i treba prigovoriti je da je upravo on proveo liberalizaciju abortusa u Austriji, obećavši tzv. „zaštitne mjere“ koje su trebale spriječiti pobačaje, a od toga evo već 40 godina od uvođenja tog nesretnog zakona nema ništa. Naravno, tolike godine takve prakse, uz najmanje preko milijun ubijene djece učinile su svoje – abortus je postao toliko sveprisutan da nije teško sresti žene koje kažu da u njihovom krugu poznanica ne poznaju niti jednu ženu koja ne bi abortirala; sad su sve glasniji i oni koji zahtijevaju i „pravo na abortus“, iako je moto Kreiskyjevog zakona bio da se abortus, iako shvaćen kao nedjelo, ne kažnjava do trećeg mjeseca trudnoće – kad kola jednom krenu nizbrdo, teško ih je zaustaviti, onda se kotrljaju sve brže i brže.======U tom smislu dobro piše Mladen Milić kad nam približava Brunu Kreiskyja, od njega se mnogo toga može naučiti; naravno, uzevši u obzir našu hrvatsku stvarnosti i naše vrijeme. Austriju nipošto ne treba kao primjer idealizirati, ali se od nje može puno toga naučiti. Naročito mi Hrvati možemo gledajući Austriju upustiti se u neku vrstu putovanja vremeplovom, tu možemo naći mnogo toga što smo nekad bili i što smo još uvijek, iako ni mi ni drugi to ne mogu na prvi pogled vidjeti; kad je Austrija u, danas velikoj zabiti, mjestu Turbe u Bosni napravila tramvajsku liniju i bazen(prosto nevjerojatno, zar ne?), mi smo bili dio iste države; A. G. Matoš se boraveći u Zürichu žalio na tamošnju glazbenu scenu koju je ocijenio kao ni približno tako dobru kao onodobnu u Beču i Zagrebu; Mladen Milić ima pravo kad veli da je Austrija još uvijek katolička zemlja, to se i pored toliko liberalnih zastranjenja izgleda ne može tako lako izbrisati – budimo svjesni da je to i s nama slučaj, i pored tolikog bremena depresivnog sevdaha i komunističkog odsustva svake životne nade – živjeći u Austriji, naročito ljeti, čovjeku jednostavno sama od sebe krene s usana melodija„summertime when the livin is easy“, tu se osjeća ta neka lakoća življenja, nazvao bih je izvorno katoličkom, ta neka vedrina, radost, u skladu s radinošću, ali i sa duboko ukorijenjenim osjećajem da je život lijep, u suštini da je dar od dragog Boga; evo i sad u ovo hladno i tmurno doba godine sve je u znaku balova, sve tamo do čiste srijede, svako mjesto, svako vatrogasno društvo, svaki ceh, svaka škola, svaka župa, svaka partija, svaki sprotski klub, imaju svoj bal, a sve završava u četvrtak prije čiste srijede balom u državnoj operi gdje je i „predsjednik s lentom“ (ne mogu zamisliti da to kod nas nije bila tradicija i nije mi jasno kad se s tim i kako prestalo; bilo bi dobro tu tradiciju balova polako obnoviti, to je sigurno bolje od stalnog sjedenja pred televizorom).=====Dodao bih da se ne radi samo o političarima, o jednom karizmatičnom vođi, što Mladen Milić s pravom smatra neophodnim – čini mi se da se radi i o tome da se mi svi, cijeli narod, oslobodimo te neke depresije za koju, može biti imamo i opravdanje zbog toliko muke i patnje kroz povijest, ali koju je ipak neophodno i, prije svega moguće, odbaciti. (Kad govorim o „muci i patnji“ kroz povijest, možda se njihova dubina može shvatiti pogledavši film Katyn Andrzeja Wajde, njegovih zadnjih 20 minuta, gdje on prikazuje kako komunisti jednog po jednog u Katynu ubijaju tisuće Poljaka metkom u zatiljak, te posvijestivši da je od takvih tipova školovana ekipa operirala na isti način i na našim stranama, usmrtivši npr. na isti način franjevce na Širokom Brijegu) Dakle, ne trebaju nam nikakve „kapitalne investicije“, oslobodimo se samo te naše dosadne depresije i – naprijed s vjerom u Boga i s nadom; onda se neće desiti da stotine tisuća turista ulazeći ljeti na Macelju u Hrvatsku prvi utisak o njoj steknu gledajući sasušene čičke u saksijama ispred graničnog prijelaza, ili da npr. novonapravljeni divni i skupi bazen u daruvarskim toplicama (gdje se dolazi liječiti i Ivica Kostelić), već nakon godinu dana bude pun prljavštine i gljivica zbog neodržavanja i nedovljenog čišćenja. Mi, narod, trebamo pripraviti mogućnost da nam se „desi“ jedan dobar, sposoban i karizmatičan političar poput Brune Kreiskyja, i bolji. Trebamo se prije svega osloboditi bogopsovke, svadljivosti i lijenosti (čega u Austriji, ipak, ruku na srce, nema; kod nas npr. i brat s bratom zna ne pričati zbog najmanje sitnice godinama). Trebamo izgraditi dobar i pozitivan „Personal Brand“ Hrvatske: odmak od toga da nas drugi promatraju kao balkansko, psovačko, prevarantsko, divljačko i mafijaško leglo, ka brandu radine, ugodne, uljuđene i radosne zemlje, „mediteranskog i srednjoeuropskog raja“. Svatko od nas može porazmisliti i već danas početi raditi na tome kako se osloboditi problema koje imamo (ne čekajući „vođu“, koji će doći samo ako toga budemo dostojni, drugačije rečeno ako ga budemo bili sposobni prepoznati): zakon o abortusu, siromaštvo, pretjeran uvoz, nazadovanje poljoprivrede, iseljavanje mladih i školovanih ljudi, katastrofalna stopa nataliteta, ... Budimo hrabri, odlučimo se za život, istinu, dobro i ljepotu!=====
I za kraj evo jedan konkretan prijedlog, inspiriran zemljom Brune Kreiskog: radijski hrvatski pandan glazbenoj austrijskoj televizijskoj emisiji „Klingendes Österreich“, naime odličnu emisiju Stjepana Večkovića Hrvatsko narodno blago na HKR-u, možda bi se moglo, uz Božiju pomoć, pokrenuti i na budućoj Laudatovoj televiziji.