Blagdan svetih Joakima i Ane proslavljen pred kapelom svete Ane u Tvrđavi Brod

Jedini pravi put je životom moliti, činiti sve kao vjernik, sudjelovati u životu, ne bježati od života - stoji u homiliji.
Autor: zupa-gospe-brze-pomoci.hr/Laudato/D.T. Photo: Brankica Lukacevic četvrtak, 27. srpnja 2017. u 10:53

Svečano je proslavljena blagdan sv. Joakima i Ane u brodskoj Tvrđavi. Svetu misu predslavio je vlč. Krešimir Čutura, župni vikar u župi u župi Gospa Brze Pomoći u Slavonskom Brodu.

Propovijed prenosimo u cijelosti.

Okupili smo se, braćo i sestre, u našoj brodskoj Tvrđavi pred kapelom sv. Ane slaviti Euharistiju na čast svetih roditelja Blažene Djevice Marije Joakima i Ane. Uočavamo: riječ je o jednoj svetoj obitelji, vjernoj Bogu; u takvoj obitelji je postojala čežnja za Božjim spasenjem i imali su čast i milost biti Isusovi djed i baka. Mi danas želimo razmišljati o takvom skromnom, ali zauzetom životu; želimo razmišljati o tim davnim vremenima i tim ljudima koji su bili pripadnici Božjeg izabranog, izraelskog naroda. Ali, dragi vjernici, nećemo se samo sentimentalno prisjećati; nećemo samo religiozno gledati u te likove kao u svete papirnate sličice. Pokušajmo uočiti što nam Bog po njihovu primjeru želi poručiti. Zapravo, sjećajući se povijesti mi moramo nešto naučiti. Razmatrajući svetu povijest spasenja mi moramo danas živjeti sveto.

Mi smo isto tako jedan narod koji živi ovdje i sada. Bog je i nama dao zemlju prepunu potencijala. Mogli bismo mirne duše reći, slično riječima današnjeg Evanđelja: „Mnogi bi htjeli, mnogi bi željeli imati ovakvu zemlju ali je nemaju, mnoge bi nacije odavno na dobro iskoristile prirodna dobra ali ne mogu“. A mi? Što mi i kako činimo? Za početak čini se da mi uopće ne znamo tko smo i gdje smo. Mi kao da se stidimo svog identiteta. Mi se pravimo jako fini i dobri; glumimo da smo jako skromni, a najčešće smo naivni i neodgovorni. Tako, nažalost, u našem hrvatskom društvu obitelj je u velikoj krizi. Skoro da ne postoje nikakve vrijednosti. Možemo na današnji dan promišljati o svetim biblijskim obiteljima od Davidove loze, pa do obitelji Djevice Marije. Skoro da im nismo nimalo slični. A tek u življenju vjere? Kod nas se dogodilo odvajanje vjere od života. Mi mislimo da se vjernik bude samo u crkvi i povremeno u tajnosti, privatno. Vjernik će živjeti kao vjernik svugdje - i na poslu i u društvu. Štoviše, neće bježati od odgovornosti. Kod nas je problem što smo naslijedili, i čak rado prihvatili, načela iz nekih prošlih vremena; načela koja se temelje na iluzijama. To se najbolje očituje kada čujemo naše ljude gdje stalno nešto očekuju, neka čuda, da će netko doći sa strane i dati nam sve potrebno za život; zatim kada vidimo kolika je razjedinjenost i otuđenje među nama; kada osjetimo kolika je sebičnost i čežnja za zaradom bez rada. Mi se, nažalost, nismo snašli u ovim promjenama zadnjih nekoliko stoljeća. Plod svega toga je da mi kao narod uopće ne uočavamo, ili nedostatno uočavamo, važnost općeg dobra. Zato nam se obitelji, a i pojedinci, raseljavaju po svijetu. Izumiremo, i što je još gore, to nas ne brine, jer mislimo da sami sebi možemo biti dovoljni.

Nekada dok promatram djecu i mlade čini mi se da bi moglo biti bolje za možda 30 godina, samo da ne bude kakvih katastrofa i ratova, da nam ne ubiju duh i moral. No, ako ovako neodgovorno nastavimo mogli bismo postati lak plijen susjedima, a možda i drugima koji bi rado zaposjeli ove prostore. Mi skoro da i nemamo obrambene snage. Neće se za nas nitko zauzimati, ako se sami zanemarimo.  Nikako nam se ne smije događati ovo što smo mogli čuti u Psalmu: „da čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba“.. Pitam se gdje je mudrost hrvatskog naroda? Da li mi dopuštamo da nas jeftine priče po kvazimedijima oblikuju, sapunice, neistine, krive plitke prosudbe. Mi se stvarno valjamo po moru kako razni vjetrovi zapušu.

Zamislite katastrofe kada školovani ljudi odlaze iz zemlje. Pazite, u njih se ulagalo dok su studirali i oni kao gotovi „proizvodi“ odlaze trbuhom za kruhom. A što im uslijed svega stanja i reći? I nikako ne možemo drugoga kriviti, ni vlasti ni institucije, jer sve smo to mi, nitko tu nije došao s Marsa; to smo sve mi. Kakvi smo, tako nam je. Ali ne možemo mi nadoći dok smo tako razdijeljeni u sebi. Mi bismo se zvali hrvatima ili, još bolje, velikim katolicima, ali ne bismo ni u čemU sudjelovali. Svaku odgovornost i trud izbjeći, samo sa strane pričati – eto, to je naša slika.

Krajnje, ali krajnje je vrijeme da se trgnemo. Mi moramo povjerovati u prave vrijednosti i potruditi se oko njih svim silama. Mi moramo prihvatiti načela općega dobra kao skupa svih dobara za cijeli narod, ali koji uvijek i čuva pojedinca i obitelj. Mi moramo povjerovati u načelo pravednosti: dati svakome što zaslužuje. Evo jedan primjer: jedno dijete radilo na pumpi, na brisanju stakala i sl. I pripovijeda dijete: prolaze Turci, Srbi, Bugari, Rumunji – razni stranci i to vidiš, kaže, nisu neki bogataši, voze neke srednje aute, pa – kaže - svi se nasmiju i pitaju: „Kako je?“ I daju 5-10, pa i 20 kuna. A onda ide neki naš s mercedesom-terencem i onako bahato podbada, pa traži po novčaniku one najžuće, 5-10 lipa i to je to… A dijete mu uzvraća: „Neka, ma ne treba ništa, ostavite sebi, vama treba“. E, vidite, koji apsurd: umjesto da se veseliš što dijete hoće raditi, da ga tretiraš pa skoro i kao svoje dijete, naše dijete, hrvatsko dijete… E, vidite, doklegod je takvo malodušje prisutno, nema nama naprijed! Taj isti će se možda negdje javno prsiti i častiti po gostionicama ili će davati pred drugima onima koji ništa ne rade, nego hodaju po ulicama… Na takav način se vrtimo u kolu depresije i nerada, malodušnosti i besmisla… I sv. Pismo uči:  „Svatko neka radi i u miru svoj kruh jede!“, a kod nas je sve više onih koji žive od danas do sutra krajnje neodgovorno…

Postoji također i načelo solidarnosti, ali razumne solidarnosti, koja se očituje onda kada je stvarno netko u nevolji. Sva ova načela koja nabrajam su načela koja je i Crkva usvojila i priznala u svojem društvenom nauku. I samo nemojte molim vas reći; Ah, to Crkva opet, što oni imaju? Ta načela, braćo i sestre, prihvaćaju velike europske nekatoličke zemlje i njihove vlade. A mi, katolička zemlja, valjda se stidimo, da ne bi valjda netko iza kuta rekao da smo vjernici, da živimo od „opijuma za narod“.

Krajnje je vrijeme da zaboravimo iluzije već da se učvrstimo u dobrim namjerama i u zajedništvu kao narod, a ne kao skupina otuđenih. Čak ću se usuditi reći i ovo: nemojmo očekivati da će nam anđeli s neba činiti čuda, pogotovo što smo tako neautentični u vjeri, a i još k tome misliti da tako malo ponekad trebamo moliti, a ne činiti ništa.

Jedini pravi put je životom moliti, činiti sve kao vjernik, sudjelovati u životu, ne bježati od života. Nesmijemo se religiozno izdvajati od svijeta, jer Novi zavjet kaže: „Vi ste u svijetu; niste od svijeta, ali ste u svijetu…“ To znači moramo začinjavati ovaj svijet, kao sol zemlje, kao što su to činile svete biblijske obitelji. Kao što je to činila sveta obitelj Joakima i Ane. Amen.

 

Da biste komentirali, prijavite se.