Susret je započeo pobožnošću križnoga puta, kojega je kao i euharistijsko slavlje predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.

Uvodeći u pobožnost križnoga puta biskup Šaško je rekao "svaki naš ovakav susret blisko je povezan s molitvom za hrvatsku domovinu, a molitvenih nakana i potreba ima puno, osobito u previranjima u kojima trebamo moliti za promicanje ljudskih i kršćanske vrijednosti, za zajedništvo i za hrabrost onih kojima je povjereno da donose odluke koje se tiču naroda u najvažnijim pitanjima. Postoje životni putovi kojima prolazimo sami, ali postoje i oni na kojima osjećamo potrebu biti zajedno, kao obitelj, skupina, zajednica ili pak kao narod. U njima osjećamo snažnu želju da netko bude uz nas, da hoda s nama. Moleći križni put, slijedimo Isusa, hodamo za njim, ali – što je važnije – On hoda s nama. I u ovome trenutku hrvatske povijesti."

Posvijestio je, i kako nas križni put „uči primjećivati, uči nas razlučivati, uči nas prepoznavati svoju granicu, ali i granice koje čuvaju smisao našega postojanja, naših poziva i služba, naše odgovornosti. Na križnom putu se spominjemo povijesnih činjenica ključnih za naše spasenje, ali jednako tako i sadašnjih proživljavanja s pitanjima, prijetnjama, trpljenjima, s ljubavlju i velikodušnošću". Također je podsjetio kako smo u godini spomena 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca.

- Od namještenoga procesa i sramotne presude u Zagrebu, 11. listopada 1946., do preminuća u Krašiću, 10. veljače 1960., četrnaest je godina njegova sužanjstva – poput četrnaest postaja križnoga puta. Pratit ćemo ga na tome putu, zahvalni za snagu i utjehu kojom je podupirao vjeru, pouzdanje i ustrajnost pojedinaca i našega naroda. Posebno se pak spominjemo one otajstvene snage koja je blisko povezala blaženoga Alojzija i hrvatske branitelje. Znamo da je uz nas u ovome hodu i da po našoj molitvi kuca na savjesti onih koji su u kušnji da se udalje od dobra čovjeka i naroda, da zaniječu Crkvu i Gospodina - rekao je mons. Šaško.

Na početku homilije biskup Šaško se osvrnuo na odlomak iz Knjige Mudrosti gdje čitamo o smetnji pravednika, čovjeka koji upozorava na Boga, na njegovu volju, na Božju mudrost i Zakon; čovjeka koji primjećuje i govori da je nešto dobro, a nešto zlo; čovjeka koji svojim življenjem osporava mišljenja i postupke, pristup spoznaji i odgoju onih koji Boga odbacuju. Zato potiču na ruganje, na nanošenje muka; nakana im je osuditi ga na sramotnu smrt. U tom je kontekstu postavio pitanje „zar nam to nije blisko i poznato? I ovih dana. I desetljećima prije, spominjući se blaženoga Alojzija i tisućljećima prije o čemu nam svjedoči Sveto pismo. Izvanjski su vremena toliko različita, a životno bitna pitanja toliko slična."

U tom duhu nastavljajući ukazao je i na retke misnoga Evanđelja gdje čitamo o Isusu i onima koji su ga željeli ukloniti, te to povezao s današnjim vremenom "i mi osjećamo čudno ozračje; živimo neobično vrijeme širenja neprijateljstva prema kršćanstvu. Negdje je to neprijateljstvo grubo, neodgojeno i sirovo, kao ostatak nekoga prijašnjeg totalitarizma. A negdje je uglađeno, salonski dotjerano, verbalno umiljato. Tako se kršćani i kršćanke mogu naći u oba vrtloga. Posebno je važno uočiti one postupke koji su na riječima dopadljivi, ali tko je god izabrao Gospodina, suočava se nužno sa snažnim protivljenjem. Udarci, optužbe, nasrtaji koji se zatim protežu od neukusnih šala do kleveta i bučnih osuda."

No, nastavio je propovjednik "mi poznajemo svoje granice, poznajemo svoju grješnost i nesposobnosti, ali poznajemo Crkvu, zajednicu vjernika koji nastoje živjeti otajstvo Evanđelja i ostvaruju neizmjerno dobro, služeći bližnjima, brinući se za prenošenje vrjednota djeci i mladima, poštujući svakoga čovjeka i sve što je Gospodin stvorio. U svemu što se događa kao vjernici tražimo tu mjeru. Ako nam mjera postane prolaznost, tada ćemo vidjeti plodove prolaznosti. Pogrješno se čini da će se za zemlju i za prolazno bolje brinuti oni koji ne vjeruju u vječnost. Kršćanstvo čuva poveznicu prolaznoga i neprolaznoga; ne obescjenjuje zemaljsko, nego ga oplemenjuje snagom neprolaznoga".

Nadalje, biskup je postavio pitanje „kako je u hrvatskome društvu stvoreno ozračje puno napetosti, nesigurnosti, nepovjerenja, obeshrabrenosti, odlaženja, odustajanja od dobra, ogorčenosti i razočaranosti, neosjetljivosti i zamagljivanja pogleda novim naraštajima", te posvijestio kako su hrvatski branitelji branili ne samo zemaljsku domovinu, "nego smisao postojanja, smisao međuljudskih odnosa, smisao ljubavi. Nosila ih je u konačnici snaga i svjetlo vječnosti. I kada se to svjetlo odmiče, kada ga se guši, slabi nada. I što je toga svjetla manje, manje je i Hrvatske. Zato je pred nama neprestano zahtjev da riječi vjere postanu život. Zato smo stavljani na kušnju prolaznoga. Neprolaznost stavlja u pitanje život nevjernika i naša poteškoća jest što dovoljno ne svjedočimo našu privrženost vječnomu". U tom je duhu braniteljima i drugim vjernicima biskup posvijestio "ovdje nismo zajedno okupljeni po nekome društvenom, političko ili gospodarskom ključu.

Ovdje smo da bismo ojačali našu dublju povezanost – vjerničku; da bismo govorili primjerom snage, združenosti u raznim slabostima, u umoru, u našim razočaranjima. Ali, tu smo da bismo bili otvoreni Bogu, imali pouzdanja u njega; dopustili mu da unese svjetlo vječnosti i razloge koji nadilaze prolaznost". Podsjetio je, kako za to posebno nadahnuće nalazimo u blaženomu Alojziju.

"U njemu se očituju suprotnosti namjerno izazvanomu ozračju u Hrvatskoj. U njemu je: mir, sigurnost, pouzdanje, nada, ostajanje i u trpljenjima, zalaganje za dobro, očaranost Božjim djelima, osjetljivost za bližnje, čistoća savjesti i pogleda koji lako prepoznaju djeca i mladi. Gdje su poteškoće našega življenja? U pomicanju pogleda od nebeskoga prema zemaljskomu. Ako želimo produbiti razdore, još jače se privežimo uz prolazno. Ako želimo ljepšu domovinu, sve o čemu treba odlučiti stavimo pod svjetlo vječnosti. I ne zaboravimo osjećaj Crkve. Sami se toliko puta možemo prevariti, ali u zajedništvu vjere, pročišćene patnjama, taj osjećaj ne vara, jer je Božji dar. Puno toga dara živjelo je u obrani domovine. Po njemu i danas uviđamo očitosti.

Na kraju homilije biskup je rekao „ako je savjest ponekad zbunjena i nesigurna, imamo kompas: najprije u Kristu, u njegovu križu s kojega nije sišao, jer nas je volio, a zatim i u svetim svjedocima, kakav je blaženi Alojzije. I svatko tko je vjernik, neka svoje odluke ne provjerava političkim mjerilom, nego se pita što bi učinio Isus; neka dođe na Stepinčev grob s pitanjem: Alojzije, što bi ti učinio? Nitko tko traži iskrena srca, neće ostati bez odgovora. Molimo za spremnost da slijedimo taj odgovor."

Prije blagoslova, biskup Šaško je prisutne vjernike još jednom potaknuo "večeras i ovih dana ne zaboravimo svoju domovinu. Ono što se tiče nekih odluka, tiče se konkretnih ljudi. Molimo da u njihovim savjestima progovara Bog i ljubav prema dobru i odgovornost na koju su postavljeni, ne da sami odlučuju nego da uz pomoć Gospodina znaju izabrati Gospodina i u tome nemojmo klonuti i nemojmo biti malodušni. Bog zna izvesti na pravi put ono što nama djeluje nemoguće. Ali u tome imamo svoje mjesto, i onda kad nam se čini da smo preslabi i da zemaljska logika ide svojim putem, Bog progovara na neobičan način. U to se pouzdajemo, za to molimo, a sve ono što su naše kušnje nosimo u vedrini."

Nakon blagoslova, biskup Ivan Šaško se s braniteljima uputio na grob bl. Alojzija Stepinca gdje je zajedno s njima izmolio molitvu za što skoru proglašenje svetim.