Crkva nije iznad države u smislu da Crkva upravlja. Ali nije ispod države u smislu da je sluškinja. To su velike razlike. - Crkvi pravnu osobnost ne daje država, nikoje društvo niti stranka. Samim time što smo Crkva, mi smo pravna osoba. Nama pravnu osobnost daje Isus Krist. I nitko nam je ne može oduzeti. Taman nas eliminirali s pozornice. Društvo je dužno surađivati s Crkvom, poštivati njenu autonomiju, uvažiti njene principe i načela. To ne znači da društvo mora postati katoličko društvo. Zato i postoje ugovori. Zato smo se borili za ugovore - da zaštitimo slobodnu Crkvu u slobodnoj državi. Slobodnu, znači u svome naučavanju, u svojim načelima, pristupima. - Oni koji se bore protiv ugovora, zapravo ne znaju protiv čega se bore. Oni bi vjerojatno htjeli ili da Crkva bude nečija sluškinja, ili da je ne bude, ili da država bude diktatura. Pozdravljam demokratsko društvo u kojem se može otvoreno reći i u kojem se može zauzimati određene stavove - bez straha da će te netko radi toga osuditi. - Crkva se ne da uvjetovati nikakvim blokovskim ili neblokovskim politikama. I zauzima stav. Vatikan nikad ne djeluje protupravno. On ide na prirodno pravo i pravne formulacije. Tako i u palestinskom slučaju postoji pravo da Palestina može i treba biti država. Vatikan je kod Palestine jasno dao do znanja, ili stao u obranu onoga koji ima malo manje prava. I to je dobro. Crkva mora tako nastupati. Ne prejudicirajući neka politička rješenja. - Neke su od misli zadnjeg dijela razgovora sa zadarskim nadbiskupom mons. dr. Želimirom Puljićem, predsjednikom HBK, s kojim je novinarka Ines Grbić razmotrila u javnosti najviše prisutna pitanja iz života Crkve i društva u 2012. godini.    

Pažnju javnosti 2012. g. izazvalo je pitanje nepovredivosti ispovjedne tajne u okviru izmjena i dopuna Kaznenog zakona RH. Kako ste doživjeli to zadiranje u ispovjednu tajnu i mogućnost da svećenik bude kazneno odgovoran ukoliko ne kaže ono što bi mu zakon propisao?
Mons. Puljić: Doživio sam sasvim ljudski, jer ljudi koji su razmišljali o tome nisu Crkvi pristupali s ispravnog vidika. Crkva nije organizacija. Svećenici jesu obični ljudi, ali oni u ime nekoga djeluju, i ne može mi netko oduzeti nešto što mi nitko ne može oduzeti. Čak me Crkva veže, svećenici su radi ispovjedne tajne život polagali. Taj koji je predložio nije imao to u vidu. Ali je imao u vidu jedno drugo dobro – da se spriječi zlo, ako netko, kako je bilo formulirano, dođe svećeniku i povjeri mu da je naumio ubiti, svećenik je dužan to prijaviti, radi općeg dobra. Međutim, on nije dužan. Onaj tko je to predložio, nije shvatio što znači ispovijed. Ne postoji dogovorena ispovjedna tajna. Ispovjedna tajna me ne veže time što sam član prezbiterija i Crkve, nego zato što sam svećenik. Vezan sam ispovjednom tajnom. Tu me ne može nitko razriješiti niti prestrašiti nekim zakonom. To će se popraviti. Ali došlo je u diskusiju jer predlagatelj nije imao u vidu sliku katoličkog svećenika niti katoličku teologiju koja to jasno kaže. Ne bih išao logikom da je to zlonamjerno. Nego iz neznanja. Misli se da je to neki dogovor župnika, pa ćemo to postrožiti. Imao je u vidu opće dobro, da ne nastrada čovjek. U našem hrvatskom društvu dolazi do nesporazuma jer se oni koji stvaraju zakone ne trude pitati kako će katolici i Crkva reagirati. Ako bude glasovanje, 90 % zastupnika će dići ruku da se taj zakon usvoji. A katolici su. Tu je problem, ti nisu svjesni što znači biti katolik. To se rješava, ide se prema onome kako Crkva naučava. Nema društva koje će Crkvi nešto narediti, u smislu da moramo biti nešto drugo, od onoga što jesmo. U tom je vidu privilegij Crkve - ako se to smije zvati privilegijem. Crkvi pravnu osobnost ne daje država, nikoje društvo niti stranka. Mi smo samim time što smo Crkva, pravna osoba. Crkvi pravnu osobnost daje Isus Krist. I nitko nam je ne može oduzeti. Taman nas eliminirali s pozornice. Društvo je dužno surađivati s Crkvom, poštivati njenu autonomiju, uvažiti njene principe i načela. Ne znači to da društvo mora postati katoličko društvo. Zato i postoje ugovori. Zato smo se borili za ugovore - da zaštitimo slobodnu Crkvu u slobodnoj državi. Slobodnu, znači u svome naučavanju, u svojim načelima, u svojim pristupima.

I da ne bude Crkva iznad države, kako se sugerira u javnosti!
Mons. Puljić: Da ne bude. Crkva nije iznad države u smislu da Crkva upravlja. Ali nije ispod države u smislu da je sluškinja. To su velike razlike.

A što reći katolicima koji su bili na strani tog stava Vlade, na način da su rekli: ako čovjek svećeniku u ispovijedi najavi da će sutra ubiti ljude, svećenik bi to trebao prijaviti. Takav primjer je bio najčešći argument.
Mons. Puljić: Ispovijed je sveti pečat i svećenik ne smije ništa reći. U tome i jest ljepota ispovijedi, sigurnost vjernika kad dolazi – ja pred svećenika mogu iznijeti sve svoje nevolje, muke, probleme, grijehe, sve što ne valja. I znam, on to nikome neće reći. To je velika i terapeutska pomoć onome koji dolazi. U tom smislu, ispovijed nije samo sakrament, nego i terapeutski čin koji pomaže ljudima da ih se oslobodi muka i problema. A što on poslije čini... Ne znači da je čovjek došao na ispovijed primiti oproštenje i blagoslov za zao čin. Onda je njegova ispovijed problematična. Ako je on došao s takvom nakanom, onda mu ispovijed ne vrijedi - jer je došao sa zločestom nakanom! To je loše. Ako bi bilo tako, onda bi ta ispovijed bila sakrilegij – svetogrđe, obeščašćivanje sakramenta.

U ispovijedi se čovjek kaje za već, loše učinjeno, a ne da najavljuje zlodjela i za to dobije blagoslov i odrješenje svećenika!
Mons. Puljić: Tako je. Ti se u ispovijedi kaješ za ono što si loše učinio. Čovjeku se u ispovijedi opraštaju grijesi prošlosti - ne unaprijed. To je velika razlika. Ako čovjek dođe s tom nakanom, onda je njegova ispovijed problematična. To onda nije ispovijed, kad čovjek dolazi s lošim, zlim nakanama.

Nije sreća u odlasku iz domovine

U Hrvatskoj se u 2012. g. afirmirala tema odlaska u inozemstvo, zbog depresivne i deprimirajuće situacije u domovini. Vi ste se školovali u Italiji, putovali ste svijetom, bili ste i predsjednik Hrvatske inozemne pastve. Ostati u Hrvatskoj ili otići? Vođene su kampanje, što svijet nudi: Uspio sam tamo, stvorio sam to, a ti u svojoj domovini propadaš.
Mons. Puljić: Moram reći da me to zabrinjava. Imam apel, molbu, želju. Imao sam iskustva s našim ljudima u inozemstvu. Nema ga koji ne čezne, možda i u podsvijesti žali, za time što je ostavio rodni kraj. Kad se njegova djeca tamo rode, oni više nemaju osjećaja, to je razumljivo. Ali ovi koji su otišli, nijedan ne umire s ravnodušnošću zato što je otišao iz Hrvatske. Malo ih je koji kažu 'Usrećio sam se jer sam otišao iz Hrvatske'. Puno ih se tamo snašlo, dobro im ide. Ali, dom je dom. Rodna gruda je rodna gruda. Tu sam pred mukom. Kad imamo svoju državu, ljude koji se bore za ovu državu... Sve što se zadnjih godina događalo s pronevjerama, skandali, silni milijuni koji su otišli u privatne džepove, to me zaista muči. A čini mi se, uz malo zajedničkog truda i malo zajedničkih akcija, bilo bi ovdje kruha za sve. Mi smo nacija koja starimo, sve nas je manje. Nije sreća u odlasku iz domovine. Sretna je okolnost da se naši ljudi u svijetu ne izgube jer se okupljaju. Svoju nostalgiju zamijene time što se nedjeljom sretnu, popričaju na hrvatskom, čuju misu, to je dobro. Treba pohvaliti naše svećenike koji ih okupljaju. Tu ide kompliment i Crkvi Hrvata koja je vodila brigu o našim ljudima koji su bili u inozemstvu. Veliki dio naših ljudi otišao je za one teške ideologije, pod prisilom, razočarani ovdje. Ali sad kad imamo svoju državu, svoju domovinu, očekivao bih i od emigracije i od naših ljudi iz inozemstva, da ljudima ne prikazuju raj, kad nije raj. Znam kako naši ljudi tamo žive, pate, rade i po 18 sati. U redu, i zarade. U tom smislu, čini mi se da bi bilo jako važno da naše strukture ovdje zaista sve učine. Može se ovdje živjeti. Nismo zemlja bez mogućnosti, bez ideala, perspektive! Žao mi je što se to događa, ali ne koristi žaliti. Molio bih da odgovorni čine što je potrebno. Kao što je jedan lički poduzetnik stekao svoje poduzeće i ostavio ga svome mjestu, da od njega domaći ljudi žive. Uz malo darežljivosti, dosjetljivosti i kreativnosti, siguran sam da bismo mogli napraviti državu, da ljudi u njoj požele, ne samo živjeti, nego baš doći pa živjeti.

Podržavate li odlazak na usavršavanje pa povratak u domovinu, da nisu zatvoreni  putevi razmjene?
Mons. Puljić: Nisam za zatvorenost, dapače. Ako bi bila perspektiva kakvu ja želim, onda bi mladi išli na specijalizaciju, naučili jezik, vratili se u domovinu i nastavili ovdje. Nema doma bez svoga doma.

Ali mnogi nisu identificirani s Hrvatskom u duhovnom smislu, nekima je bitno što imaju na stolu, ekonomski aspekt. Nekima je zemlja tamo gdje je egzistencija. Jednako dišu u Njemačkoj i Hrvatskoj.
Mons. Puljić: Ja sam bio u inozemstvu. Bogu zahvaljujem za godine koje sam proveo tamo u studiranju. Nikad nisam pomislio da bih ostao tamo. Dapače. Čeznuo sam kad ću se vratiti, drago mi je da sam tu. Ne mogu sobom mjeriti druge niti nuditi sebe drugima kao primjer, ali mogu reći da mi je žao ako ljudi odlaze, ako u Hrvatskoj ne nalaze neko osmišljenje, i osobito ako nemaju materijalne mogućnosti da tu ostanu.

Karakteristika našeg vremena su i migracije. I u Dubrovnik su bili uplovili ilegalni imigranti. Pravo na migriranje je među temeljim ljudskim pravima, no bl. Ivan Pavao II. kaže da bi trebalo poticati ljude da ostanu u svojoj zemlji, a ne da odlaze, jer se događaju mnoge neregularnosti: trgovina ljudima, mnogi su degradirani, marginalizirani, izrabljivani u drugim zemljama. Vatikan potiče na poduzimanje odlučnih koraka da se taj segment ispravno regulira.
Mons. Puljić: Poruke koje stižu iz Vatikana glede migracije su u katoličkom duhu - da kršćani prema takvima pokažu razumijevanje, da ih prime kao braću, da ih ne ostave na ulici. To je sasvim korektno i to je stav Crkve. Ja nisam za prisilno integriranje ljudi, nego da im se pomogne. Mnogi od njih dolaze kao politički azilanti, pa država koja ih primi ima pravo na tu državu vršiti pritisak – zašto tjerate ljude svojom ideologijom. To je radila Amerika kad su u Europi vladali komunisti. Kad se radi o migraciji, potrebna je solidarnost svih ljudi i svih sustava. Crkva nije tu da propisuje kako će netko organizirati društveni život. Bogata Europa i Amerika ne bi trebali privlačiti azilante, nego im dati sredstva i pomoći u zemljama maticama, npr. Africi, da se školuju, grade bolnice i tvornice. To bi bila prava migracijska politika. Kad govorim o našim ljudima, srce me boli da Kanada ima specijalni ured koji prikuplja podatke, plaća ljude, da mlade obitelji tamo čim prije prime. Naših je tisuće tamo otišlo, jer su im ponudili radno mjesto, kuću, sve pogodnosti. Zašto? Kanadi treba narod, ona je ogromna zemlja, trebaju joj ljudi. Ali, to nije pošteno. Imaš novca, znači, možeš dobiti ljude. Nego, ako ti je zaista stalo do dobra, to su uglavnom naši Hrvati iz BiH – plati im u Bosni obnovu kuće. Ako netko želi biti toliki humanitarac, neka otvori tvornicu, da čovjek ostane u vlastitoj domovini. Time bi učinio dvostuko dobro, ljudsko i božansko; pomogao bi čovjeku da se ostvari u svojoj zemlji. Kad dođe u Kanadu, ne znam koliko će biti sretan. Znam jednu obitelj, dvojica braće, jedan ga je doveo jer se žalio da ga tjeraju u partiju, a on neće. Brat mu je sve osigurao i pozvao ga da dođe. Nakon dvije godine stalno mu govori da je kriv što je tamo došao. A nema hrabrosti vratiti se natrag. Nekad su ljudi krivi, jer namame ljude. Dakle, te organizacije koje tako čine, mislim da ne čine dobro. Bolje bi bilo da čine za ljude u mjestu gdje su rođeni. Ali, nisam protiv migracija. No nekad treba imati obzira i za naravne potrebe da se čovjek kod kuće najbolje osjeća.

Ugovori između Hrvatske i Vatikana – model i uzor mnogim zemljama

U 2012. g. je obilježeno 20 godina od uspostave diplomatskih odnosa između Hrvatske i Svete Stolice. Sugeriralo se u javnosti da je te odnose narušio slučaj Dajla.
Mons. Puljić: Problem postoji. Ali problem nije zato da se stavlja pod tepih, nego da se rješava. Problem se rješava i mislim da dobro ide. To je uglavnom problem između Vatikana i naše države. Dvadeset godina uspostave diplomatskih odnosa svečano je obilježeno u Vatikanu u organizaciji našeg veleposlanstva. Smatralo je potrebnim da se to obilježi jer se u tih 20 godina dogodio, ne samo taj pozitivni odnos uspostave diplomatskih odnosa između Vatikana i Hrvatske, nego je to bio model kako uspostaviti odnose s drugim državama. Model koji je učinjen s Hrvatskom prenesen je i u Slovačku, Češku, Poljsku, Ukrajinu, mnoge zemlje koje nisu imale odnos s Vatikanom, a sad je implementiran na određeni način. Hrvatski model je bio vrlo prikladan. Mi smo ponosni na to! I ja sam sudjelovao u komisiji koja je u to vrijeme stvarala te ugovore, zajedno s kardinalom Josipom Bozanićem i šibenskim biskupom Srećkom Badurinom. Mi smo s hrvatske strane bili u toj komisiji. Državna komisija koju je imenovao dr. Franjo Tuđman  bila je vrlo otvorena. Mi smo otvoreno i kritički konfrontirali stavove, ali smo se našli i razumjeli smo se. Te je ugovore Vatikan usvojio. Mislim da je to dobro za državu, a vrlo je prikladno za Crkvu, koja je slobodna u slobodnoj državi – to je bio motiv! Mi želimo slobodnu Crkvu u slobodnoj državi. A da bi mogla biti slobodna, ona mora imati neke svoje strukturalne formulacije, ugovore, kojih će se država držati i koje ćemo mi poštivati. Žao mi je da Crkva i država preko medija razgovaraju na način kako se čini, kad postoje ugovori. Gdje god zapne, sjedimo, riješimo. Ako nešto treba rješavati mimo ugovora, ne možemo mi to sami rješavati. Ne mogu ja to rješavati. To moramo sjesti, dogovoriti, onda će to Vatikan sankcionirati. To je zapravo ugovor između Vatikana i hrvatske države. U tom vidu, čini mi se da mnogi naši ljudi, vjernici, možda čak ne razumiju bît ugovora. Ugovor nije nikakav privilegij. Najmanje to. Ugovor je pravno formuliranje stanja u kojem društvo, država, priznaje u svom društvu jednu instituciju i daje joj određena prava. Zahvaljujući tim ugovorima, hrvatska država je također riješila odnos i s Pravoslavnom Crkvom, islamskom i nekim drugim vjerskim zajednicama. Da nije bilo ovog ugovora s Katoličkom Crkvom, ne bi ni oni imali svoje ugovore. Danas je taj odnos koji hrvatska država ima s drugim vjerskim zajednicama model, uzor i drugima. Muslimani se hvale, da nigdje takav odnos nije potpisan, kao u Hrvatskoj. I to je na ponos državi Hrvatskoj. Ali konačno, to je, ako smijem tako reći, direktna zasluga Katoličke Crkve. I dobro je da to ljudi znaju, da to čuju. Oni koji se bore protiv ugovora, zapravo ne znaju protiv čega se bore. Oni bi htjeli vjerojatno ili da Crkva bude nečija sluškinja, ili da je ne bude, ili da država bude diktatura. Ne. Ovo je društvo, pozdravljam demokratsko društvo, u kojem se može otvoreno reći i u kojem se može zauzimati određene stavove - bez straha da će te netko radi toga osuditi.

Hrabra vatikanska diplomacija

Sveta Stolica je podržala status Palestine kao zemlje promatrača UN-a. To je  zanimljivo, zbog odnosa između Izraela i Vatikana, židova i kršćana. Kako je Vatikan imao odvažnost podržati Palestinu? Je li diplomacija Svete Stolice toliko neustrašiva, zauzeti tako suveren stav, da palestinski narod ima pravo na svoju državu?
Mons. Puljić: Tu je ta prednost i svojstvo Crkve. Crkva se ne da uvjetovati nikakvim blokovskim ili neblokovskim politikama. I ona zauzima stav. I u hrvatskom slučaju, ona je zauzela vrlo, rekao bih, neuobičajen stav. I mi zahvaljujemo, mi smo duboko zahvalni Ivanu Pavlu II. i Svetoj Stolici, da su u teškim trenucima znali uprijeti prstom i reći, morate dati pravo narodu koji ima pravo. Sretna je okolnost u našem slučaju da smo imali Ustav koji nam je garantirao i mogućnost odcjepljenja od Jugoslavije. Unutarnja struktura sustava izborenog 1974. g. je bila da je svaka republika imala to pravo. To je bio veliki plus u našu korist. Eto, Vatikan je uhvatio za to. Vatikan nikad ne djeluje protupravno. On ide na prirodno pravo i na neke pravne formulacije. Tako i u palestinskom slučaju postoji pravo i neki dogovor da Palestina može i treba biti država. Iako mnogi prožidovski ili proizraelski državnici to ne mogu prihvatiti, Vatikan se ne obazire na to. Nego ima svoj stav i kaže – Oni imaju pravo biti država. Imaju pravo na opstojnost. To je narod. To nisu Židovi, Arapi, Asirci, nego to su Palestinci. Taj čin Vatikana je, najprije, hrabra gesta! Ali, usudio bih se reći i usmjeravajuća gesta; ona je pomalo znak i onima koji se možda kolebaju. Jer nema mira ako se oni tamo ne priznaju, kao što neće ni na Balkanu biti mira dok se Kosovo i Srbija ne priznaju. Kosovo je država. Priznat je od velikog broja država i doći će vrijeme kad će i Srbija to morati učiniti. Vatikan nije u pogledu Kosova učinio ništa, ali ne isključujem mogućnost da sutra kažu, Oni imaju pravo. Vatikan je kod Palestine jasno dao do znanja, ili stao u obranu onoga koji ima malo manje prava. I to je dobro. I Crkva mora tako nastupati. Ne prejudicirajući neka politička rješenja. Ako je taj narod to izglasao i ako veliki broj država to prizna, zašto se ne bismo i mi priključili tome.

Papa na općim audijencijama vrlo često apelira i poziva na smirivanje na Bliskom istoku, gdje su svi ranjeni, a osobito položaj kršćana kojeg papa brižno ističe Urbi et Orbi. Velika je tragedija krvoproliće u Siriji, teško je i kršćanima Irana, Iraka...
Mons. Puljić: Muka je to živa. Najprije, moram reći da velik broj naših ljudi ne razumije to stanje u arapskim zemljama. Ali jedno razumijemo, teško shvaćamo i prihvaćamo, a to je - što je gore tamo, to je gore za našu braću kršćane u Iraku, Siriji, jučer u Libanonu, Egiptu, gdje god. Ako Arapsko proljeće ide demokraciji, onda ga pozdravljam. Ako ide nekoj novoj diktaturi, fundamentalizmu, onda se plašim, ne samo za kršćane nego i za ljude koji tamo žive. Nadati se boljemu i mislim da tu zapadne zemlje mogu utjecati. Ali ne na ovaj način kako su sada u Siriji djelovali. Ne bih mogao davati neke savjete. Ali, čini mi se, tu se djelovalo, Rusi su za njega, mi ćemo biti protiv. Ne može se tako politika stvarati, osvajati za sebe. Mislim da se tu prenaglili i podijelili Siriju. Ona je vjerojatno i po sebi bila podijeljena, dok je toliki rat zavladao, mnoštvo plemena, jezika, nije to jednoobrazan narod. Trebalo je učiniti sve da se dogovore, prije nego rat počne. Ivan Pavao II. se umorio opominjući za nas, a i onda je Europa zakasnila. Tamo je, čini se, još više prekasno došla i prekasno počela djelovati konstruktivno, da pomogne vladajućima da demokracije bude više.

U svijetu je više od dvije milijarde kršćana, no svijet nam baš nije nalik onome kako bi kršćani trebali živjeti. Zavaravamo li mi sami sebe brojkom; ima nas na papiru, ali zemaljska kugla ne sliči uvjerenjima 32 % kršćana u svijetu.
Mons. Puljić: Trebalo bi nas biti još više. Radujem se sad s Rusijom. Rusi otkrivaju religiozne korijene, pomalo postaju stabilna kršćanska zemlja u Europi. Ne smeta me što su pravoslavci, dapače. Jako me raduje što su otkrili nakon 70 godina bezbožne ideologije. No što će biti s Kinom – više od milijarde ljudi, otuđeni svojim starim religijskim korijenima, a ništa im se novo nije ponudilo, osim ideologije. Ne bih se plašio što nas ima puno a nismo dostojni, nego me zabrinjava što ima previše onih koji nisu čuli za Krista.

Postajemo svjesni svojih svijetlih likova

Hrvatski biskupi podržali su pokretanje postupka za proglašenje blaženim krčkog biskupa Antuna Mahnića, papa je odobrio proglas Dekreta o mučeništvu istarskog svećenika Miroslava Bulešića. U 2012. je, dakle, i najava novih hrvatskih blaženika.
Mons. Puljić: Raduje me jedno i drugo. Bulešića malo poznajemo. To je svećenik - mladi Stepinac. On je baš žrtva ideologije koji se nije plašio i nije se bojao da će radi toga izgubiti glavu. Mahnić me raduje jer je on kao Slovenac došao u Krk, oduševljen Hrvatskom i hrvatskom dušom. Zavolio je taj kraj i pokrenuo nešto što je malo kojem biskupu u našoj povijesti uspjelo – a to je katolički pokret, dignuti mase, zagrijati laike za ono što im pripada u ovom svijetu. Možda je među biskupima Josip Stadler u BiH uspio također na jednoj drugoj razini, zaista je Božji čudotvorac, koji je uspio puno toga pokrenuti, došao je na ledinu ali je učinio čudo. Tako i Mahnić. Mislim da nam Mahnić treba, i mislim da nam Mahnić svojom karizmom, radom i svojim programima i danas može jako puno pomoći. I danas je aktualan. Zato čestitam krčkom biskupu da je to predložio. Mi smo jednoglasno to usvojili. Hvala Bogu da ta kauza počinje. To znači da kao narod postajemo svjesni kako i u svojim redovima, među sobom, imamo divnih likova koje samo treba izbaciti na površinu. I drugo što me raduje, makar to neki prigovaraju, da mi nismo narod koji ne voli svoje ljude. Postoji sklonost da ne poštujemo svoje velikane, ali tim činom i događajima pokazujemo da se pomalo oslobađamo tog kompleksa i da nam je drago kad je netko među nama velik, svet, zaslužan i pošten.

Je li to putokaz i drugim hrvatskim biskupijama, da nađu nekog Bulešića u svojim redovima, jer toliki su u komunizmu ubijeni iz mržnje prema vjeri?
Mons. Puljić: Točno. To je ispunjavanje programa i plana koji nam je Ivan Pavao II. dao u zadatak za Jubilej. Da se zabilježe i prouče imena koja su zaslužna za djelo Crkve. Gospićko-senjski biskup Mile Bogović je preuzeo hod u tom pravcu i pokušava provesti sa suradnicima iz biskupija ono što je država započela, a sad se taj Ured ugasio – za žrtve Drugog svjetskog rata i komunizma. Bogović vodi taj Ured HBK s nakanom da se između tih žrtava, stradalnika rata, poraća i Domovinskog rata, izaberu likovi koji mogu odgovarati kriterijima da se za njih započne postupak.

U dvije godine od biskupa ste postali nadbiskupom, a sad i predsjednikom HBK. Kako ste primili to imenovanje i povjerenje subraće biskupa?

Mons. Puljić: Zahvalio sam se kolegama biskupima na velikom povjerenju koje su mi iskazali. Njihova podrška mi je potrebna i važna. Također sam rekao, da se nadam i molim da mi njihova naklonost i podrška, osobito molitvena, neće izostati. Zaista sam svjestan povjerenja. To čovjeka obvezuje. Ali svjestan sam i teškoća, izazova, problema s kojima se suočavam. Nije mi svejedno. Pa evo, u ruke Božje. Pokušat ćemo učiniti što je u našoj moći. Odgovornost je velika. Nisam sam. To je velika utjeha. HBK nije predsjednik biskupske konferencije. HBK je skup biskupa koji dolaze sa svojim prijedlozima, razlozima, svojim argumentima i željama. Predsjednik nije taj koji kaže 'Ovako ćemo'. Nego zajedno raspravljamo, zajednički donosimo odluke i zajednički stojimo iza njih. To je prednost tog tijela, koje nije neko nadtijelo. HBK ne određuje biskupima što će raditi u svojoj biskupiji. To je odnos koji pravno postoji. Biskup je član HBK, ali on je u svojoj biskupiji 'papa'. Ne može njemu predsjednik reći da nešto učini u svojoj biskupiji. Tijelo HBK je tako strukturirano da pomaže biskupima u koordinaciji, u zajedničkim odlukama, ali ni u čemu ne ograničava lokalnog biskupa. Dapače. HBK pomaže da biskup bude autonoman, da bude što više angažiran u svojoj biskupiji. HBK je pomoć mjesnim biskupima. I zbroj svih biskupijskih autonomija. Pozdravljam ovom prigodom sve suradnike i čitatelje Laudata. Svima želim blagoslovljenu Novu godinu - da bude ispunjena mirom, radošću, prosperitetom i blagostanjem.

Pročitajte:
Prvi dio razgovora: "Krik Crkve u Hrvatskoj - krik je u obrani čovjeka"
Drugi dio razgovora: "Vjera pomaže razumu da širi horizonte"

Autor: Ines Grbić