To je dječji vrtić "Golubica" čiji je osnivač ženska benediktinska zajednica sv. Marije u Zadru, a blagoslovljen je i javnosti predstavljen u utorak, 3. rujna. Vrtić se nalazi u novoizgrađenom dijelu samostana u središtu grada na poluotoku u Zadru. Uz Osnovnu glazbenu školu sv. Benedikta u svom prostoru, benediktinke sv. Marije darovale su gradu još jednu vrijednu ustanovu – vrtić kojeg pohađaju djeca od tri godine starosti do predškolske dobi. Kapacitet od 40 djece čine dvije skupine od 20 djece. Radno vrijeme je od 7 do 17 sati. Zaposlene su četiri odgajateljice i jedna domaćica. Tim povodom razgovarali smo s opaticom benediktinskog samostana, č. m. Anastazijom Čizmin.

Karizma rada s djecom kod benediktinki se širi. Nakon Osnovne glazbene škole sv. Benedikta, imate i najmlađe u svojim redovima. Odakle poticaj za osnivanjem dječjeg vrtića?

M. Anastazija: To je iz duha Pravila sv. Benedikta koji je u svoje redove uz odrasle, zrele ljude, primao i malu djecu za koje su roditelji odlučivali hoće li ih povjeriti sv. Benediktu ili nekome drugome. Roditelji bi tu tu svrhu napisali povelju, 'Želimo dati dijete, želimo nešto uložiti', davali su darovnice samostanu, tako da dijete s velikim oduševljenejem vidi kako ih roditelji uvode sv. Benediktu na povjerenje. To se kroz stoljeća širilo kroz Europu, uz propovijedanje, misionarsko djelovanje, učenje naroda u pisanju i čitanju, obrađivanju poljoprivrednih površina. Djeca su uvijek imala veliku pažnju i brigu koju je sv. Benedikt tražio. To su njegovi mali oblati. To znači, prikazanici. Jer roditelji su ih prikazali na povjerenje sv. Benediktu. To nikad nije prestalo kod nas u samostanu sv. Marije. Od davnine su Zadrani povjeravali djecu benediktinkama na čuvanje. Koludrice sv. Marije su uživale veliko povjerenje građana u ulozi odgoja djece. Povjeravali su im djecu kroz jednotjedno, višetjedno ili tromjesečno vrijeme, da ih čuvaju, prate, njeguju. U prošlosti je postojala i škola, do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata, kad su se sestre okupile, prvo što je bilo, imale su vrtić. Ne službeno ovako, kao u sadašnjem obliku, ali u taj vrtić su dolazila sva djeca zadarskog poluotoka na čuvanje i ostalo što se moglo tada učiniti. Onda su druge situacije onemogućile da to ide naprijed. Sada imamo dio kuće koji možemo podijeliti, tzv. kuća Petricolli. Jedan njen dio je za OGŠ, a drugi dio je za najmlađe Zadrane, od trogodišnje do predškolske dobi.

Zanimljivi su nazivi dviju skupina djece!

M. Anastazija: Nazvali smo ih Golubići i Leptirići. Htjeli smo dati intonaciju dobrote. Isus je rekao 'Budite bezazelni kao golubići'. Da rastu u bezazlenosti, mudrosti i svemu što im je Bog dao, da se razvijaju njihovi talenti. Da budu dobro zbrinuti, da ih sestre i tete voditeljice dobro čuvaju. A leptirići, da u zelenim površinama njihovih omeđenih terasa budu opušteni, da lete slobodno, bezazelno. To su dvije grupe s punim brojem kapaciteta koji je odobren za grupu, to je dvadeset djece u svakoj grupi. Zbog djece s posebnim potrebama imali smo veća ulaganja, posebni pristup, ugradili smo dizalo do četvrtog kata, da takvo dijete nema zapreke, kako bi moglo dolaziti u vrtić i malu školu.

To je lijepa vijest za roditelje s djecom s posebnim potrebama, da budu integrirana s drugom djecom, ne osjećajući razliku u pristupu sebi. Kakve su reakcije građana?

M. Anastazija: Već imamo popunjene grupe, a imamo i listu čekanja. To je dobar znak i dobar početak. Zahvalne smo Bogu da se tako dogodilo, i građanima, koji kao i u prošlosti, imaju povjerenja i natječu se tko bi dobio mjesto. Imali smo sastanak s roditeljima. U dječje prostorije najprije su došli roditelji, pa će radosnije poslati dječicu u naše prostore. Uz službeni program za djecu, nastojat će se razvijati svi darovi koje im je Bog dao. Upoznavat će kulturnu, povijesnu i umjetničku baštinu. Posjećivat će Stalnu izložbu crkvene umjetnosti. Jednom tjedno će koristiti naš klaustar, što je rijetkost, i za druge. Pohodit će našu ljepoticu, crkvu sv. Marije, klaustar i tako će udisati Božji duh i mir. U sjeni Kolomanova zvonika budit će se u njima želja za tajnama koje kriju taj zvonik, crkva, klaustar i život tisućgodišnjeg samostana u molitvi, radu, pjesmi, radosnom služenju Bogu, Crkvi, narodu, građanima Zadra i najmlađim Zadranima, kroz vrtić. To je cilj i program. Kad dođu u naš klaustar, dočekat će ih koludrice koje će s njima provesti vrijeme i konkretno se s njima družiti, da upoznaju sestre i kulturnu baštinu, zvonik i sve tajne koje se kriju u tim prostorima već tisuću godinu.

I koje su dar cijeloj Hrvatskoj. Je li službena identifikacija vrtića vjerski vrtić ili je to državna ustanova kojoj je benediktinski samostan ustupio svoj prostor?

M. Anastazija: Samostan benediktinki je osnivač. Imamo sve ugovore, s nadležnim Ministarstvom, i svu potrebnu dokumentaciju za sufinanciranje, s Gradom. Bit će posebni program vjerskog karaktera, i to najviše uz pohađanje naših prostora, umjetnina, crkve, molitve, kontakta s koludricama. To neće biti nametnuto nego spontano, da se udiše taj duh, mir, sve što se može pružiti spontano.

Da djeca vide tko ih je primio i odakle razlog nadahnuću za rad s njima.

M. Anastazija: Da, da to vide, da budu očevidci i svjedoci onoga što im se govori. Ne treba puno govoriti, nego pokazati, da djeca usvajaju. Kao u obitelji - ne treba njima svaki čas govoriti ovo, ono. Kad oni vide da se roditelj za njih brine, za hranu, odjeću, ugodnost, šetnju, kazalište, što je potrebno, što budi njihovu dječju želju, dušu i zanimanje, da to spontano udišu i spontano s time rastu. Tako će osjetiti i Glazbenu školu, pokazat će im se instrumenti, kojih imamo dosta. Da kao golubići i leptirići mogu plesati, igrati se tim zelenim travnatim površinama koje smo osmislili. Imamo manju površinu i jednu veliku, na četvrtom katu, gdje djeca imaju panoramu grada, vidjeti nebo, more, zvonike, ulice. A zaštićeni su savršenom ogradom i leptirićima na njoj.

Zašto se vrtić zove "Golubica"?

M. Anastazija: U tome nas je vodila misao kako je Duh Gospodnji lebdio nad vodama dok je stvarao svijet. Moramo se odgajati na Bibliji, Riječi Božjoj. To je simbol Duha Svetoga. Duh Sveti u naše ljudske oči stavlja se kao golub. Želimo da Duh Sveti lebdi nad Zadrom, da se nastani u prostoru. Da vrtić "Golubica" zaista bude ispunjen radosnim, veselim dječjim dušama, da im taj boravak bude ugodan, da jedva žele doći u vrtić. To je bila misao vodilja. A druga je: Sv. Benedikt je u viziji vidio preminuće, odlazak s ovog svijeta svoje sestre Skolastike. On je vidio kako sv. Skolastika, njena duša, ulazi u raj u obliku golubice. Uvijek, što god radimo, povezujemo s Biblijom, sa sv. Benediktom i to se ostvaruje, koliko je moguće, u sadašnjem vremenu. Ono što je bilo, što će biti, a najvažnije je ono što se sada događa.

Ajde odi, otvaraj vrata!

Na sredini zadarske Kalelarge, u njenoj sporednoj uskoj kamenoj uličici, kad prolaznik pruži pogled uvis, vidi leptire na kvalitetnoj crnoj ogradi, na čijim su šipkama leptiri baš i položeni kao da lete. Čestitam Vam na tom arhitektonskom rješenju!

M. Anastazija: Bog i Duh Sveti nadanjuju, a mi smo sretni kad možemo to realizirati i dati prostora za buduća nadahnuća. Bog je dao nama poticaj, darove, širinu. Bog je dao nama, a mi narodu.

Mogu li u vrtić dolaziti i djeca koja nisu katolici?

M. Anastazija: Svakako. Nema granica. Nema zapreke. Za sve smo otvorene. Mi moramo puno raditi na jedinstvu, na širini, dubini, povezanosti s pravoslavnima i sa svima ostalima. Jednom kad smo bili na svjetskom kongresu benediktinki i benediktnaca, Ivan Pavao II. nam je rekao 'Ako tko ima smisla i karizmu da radi na ekumenizmu, onda ste to vi. Jer nemate ništa što vas razdvaja. Ekumenizam je u vama i s vama i izvolite raditi'.

Je li Vas umorila turistička sezona, kad tisuće turista pohodi Izložbu stalne crkvene umjetnosti koju koludrice vode i čuvaju, tumače posjetiteljima?

M. Anastazija: Toga uvijek ima. Sada će krenuti školske ekskurzije, učenici. Bit će napora i truda. Mi nismo došle u samostan uživati, nego da se žrtvujemo i napredujemo u suotkupiteljskoj objavi, suotkupiteljskom Isusovom poslanju. Iako se moramo žrtvovati, doći 'na posao', tj. ići u izložbu kad je vrijeme ili nije vrijeme. Jer ekskurzije dolaze i prolaze i kad nije određeno radno vrijeme. Mi kažemo, A što ćemo s njima, ako im sad ne damo priliku da vide, kad će više. Onda, Ajde odi, otvaraj vrata. Moli i radi na slavu Božju. To je cilj. Da sve što radimo, radimo da se slavi Bog i da ljudi budu ispunjeni većim i Božjim vrednotama.

Želimo uspješan let Vama i Vašim Leptirićima i Golubićima!

M. Anastazija: Hvala lijepo. Nek' se čuje i neka se zna - da je sv. Marija tu, u srcu grada, u srcu naroda. U srcu Hrvatske je bila i ostala, i ako Bog da, bit će tako i unaprijed.

Podržavat će let svog naroda već od najmlađih.

M. Anastazija: Svakako.

Laura Mihanović u vrtić je upisala svog trogodišnjeg sina Duju. Zašto kod benediktinki?

Laura: Prvenstveno radi vjere. Benediktinke su otvorile vrtić – meni je to bilo nešto prekrasno. Kad smo došli vidjeti vrtić, bili smo oduševljeni uređenjem. Sve je savršeno uređeno, po svim propisima. Prekrasno! Prvog dana kad smo došli, došao je i sin s nama. Vidio je atmosferu, časne, tete koje su bile vrlo ljubazne, i kad smo vidjeli njegovu reakciju, to nam je bilo veliko olakšanje. Kad je vrtić počeo s radom, sve je radosno i odmah prihvatio. Došli smo oko 14 sati po njega, a on je htio još ostati. Čak i ruča hranu koju kući sigurno ne bi pojeo. Ono što kući izbjegava, u vrtiću je sve pojeo (u vrtiću se nalazi i restoran Francesco, ime izabrano po papi Franji, op.a). Mi smo oduševljeni. Jako je zadovoljan. Moje dijete je odraslo u okruženju da su nam časne sestre bliske, kući se priča o svećenicima, časnama na pozitivan način. Njemu je to svakodnevica.