Dr. Bartulica, dr. Batarelo, dr. Brigljević i dr. Hrabar odgovaraju na članak u Jutarnjem listu

Udruga Vigilare uputila je medijima priopćenja dr. sc. Stephena Nikole Bartulice, dr. sc. Vice Johna Batarela i dr. sc. Vuke Brigljevića te prof. dr. sc. Dubravke Hrabar koji reagiraju i odgovaraju na članak objavljen u Jutarnjem listu 8. lipnja 2013.

vigilare3.jpg
Objavljeno:
 
14.06.2013 09:01
Udruga Vigilare uputila je medijima priopćenja dr. sc. Stephena Nikole Bartulice, dr. sc. Vice Johna Batarela i dr. sc. Vuke Brigljevića te prof. dr. sc. Dubravke Hrabar koji reagiraju i odgovaraju na članak objavljen u Jutarnjem listu 8. lipnja 2013.

Priopćenje i prosvjedno pismo objavljujemo u cijelosti:

"Priopćenje za medije

U Hrvatskoj je, po svemu sudeći, na pomolu nova pogibelj – opasnost od „konzervativne revolucije“. Novinar Davor Butković, rodonačelnik ovog termina, kao i glavni urednik Jutarnjeg lista te vlasnik koncerna EPH, poznati su i po lakoći s kojom su u poznom komunizmu baratali opasnom diskvalifikacijom „kontrarevolucija. Tada bi nakon uporabe ove formulaične osude uslijedile razne sankcije, pa i „hapšenja“, što ipak više nije moguće.

Sada se stječe dojam da je u hrvatskom medijskom prostoru počelo pravo natjecanje kako bi se zalaganje za poštivanje Ustava, ljudskih prava i demokracije, prokazalo „konzervativnom (kontra)revolucijom“. Radi se očito o pokušaju usklađenom sa starom komunističkom matricom lociranja novoga unutarnjeg neprijatelja. Pri tomu su u prokazivanju katoličanstva, ali i svakoga drugog prosuđivanja i življenja utemeljenoga na religijskim vrijednostima, najagresivniji upravo tportal.hr i izdanja EPH. Nemamo namjeru spuštati se na njihovu komunikacijsku razinu, ali osjećamo potrebu da hrvatsku i stranu  javnost obavijestimo o sljedećim činjenicama.

Vrhunac manipulacije u oblikovanju nekakve opasne skupine konzervativnih „(kontra)revolucionara“ članak je Slavice Lukić u Jutarnjem listu od 8. 6. 2013., u kojemu se problematizira djelatnost dolje potpisanih javnih djelatnika. Ovog se članka ne bi postidio ni Dan Brown, poznati teoretičar zavjere. No, za razliku od Dan Browna, koji barem ne krije da je fikcionalni pisac, Slavica Lukić otkrivenje, samo njoj poznatih ”zavjera“, reklamira pripisivanjem niza posve različitih osoba i djelatnosti ”tajanstvenoj“ organizaciji Opus Dei. Sama činjenica da je autorica ovoga teksta istovremeno i potpredsjednica Hrvatskoga novinarskog društva, najbolje govori o tome na koju se profesionalnu razinu spustila krovna hrvatska novinarska udruga.

Potvrđujemo činjenicu da smo doista osobe čiji je životni svjetonazor utemeljen na kršćanskim vrijednostima. Ako je to zločin, mi se ne kajemo. Osim toga, provjerivši Kazneni zakon Republike Hrvatske, to čak više i nije kazneno djelo. Neki se od nas međusobno i ne poznaju, no to ipak ne znači da se ne osjećamo prijateljima.

Slavica Lukić svojim nevještim konstrukcijama pokušava nas prikazati idejnim  začetnicima, nositeljima i izvršiteljima „zločinačkog poduhvata“ građanske inicijative U ime obitelji, koja je organizirala prikupljanje potpisa za promjenu ustavne definicije braka. Na žalost (autorice), neki od nas nisu operativno sudjelovali u tom projektu iako ga svi od srca podržavamo. Da bi što više potkrijepila svoje teze o ”zločinačkoj skupini“, autorica je posegnula za popisom svih relevantnih nevladinih skupina čije je djelovanje nadahnuto društvenih vrijednostima i etičkim standardima koji nekima nisu prihvatljivi. Pritom autorica tvrdi da „osim mreže nevladinih konzervativnih udruga koje čine jedni te isti ljudi okupljeni oko programa za obitelj Opus Dei, neki od aktera konzervativnog pokreta imaju uspješne poslove“ (!).

Vrhunac autoričina ”profesionalizma“ vidi se i iz činjenice da nije kontaktirala ni jednog prozvanog člana ”zločinačke skupine“. Umjesto toga, veli ona, „služili smo se javno dostupnim izvorima“, a posudila je i činjenicu da je s nekima među nama komunicirao i jedan od novinara Večernjeg lista. Potpisnici ove izjave slažu se u sljedećem: prvo, i dalje ćemo na svojim radnim mjestima i u svojem javnom angažmanu nastaviti promicati ideje demokracije, ljudskih prava i neideologiziranoga civilnog društva; drugo, s indignacijom odbacujemo sve klevete i konstrukcije agresivne skupine medijskih autora koji ideologizacijom ideje ljudskih prava sami sebe degradiraju u malu, agresivnu, totalitarnu skupinu; treće, izražavamo svoje zgražanje činjenicom da je medijski prostor u Hrvatskoj zagađen terminima kao što su „klerofašizam“, „klerikalizam“, „primitivizam“, „zaostalost“, „zatucanost“, „nazadnjaštvo“, „katolički talibanizam“ itd., te odbacujemo svako etiketiranje i omalovažavanje kao način rasprave i dijaloga u javnom prostoru.
S obzirom na to da je svaka revolucija iza sebe ostavljala samo gomile leševa i uništenih ljudi, što je protivno kršćanskom svjetonazoru kojim se rukovodimo u životu, potpisnicima ovoga pisma strana je svaka ideja revolucije. Potpisnici ovog pisma nadaju se da će plimni val pokrenut angažmanom neprestrašenih građana dati svoj rezultat i to ne samo promjenom odredbe Ustava. I dalje će svaki od nas nastojati truditi se da Hrvatska bude uistinu slobodna zemlja u kojoj ljudi mogu bez straha izražavati svoje stavove i uvjerenja i zalagati se za dobrobit društva po svojoj savjesti.

Dr. sc. Stephen Nikola Bartulica
Dr. sc. Vice John Batarelo
Dr. sc. Vuko Brigljević"

"PROSVJEDNO PISMO

Povodom napisa u Jutarnjem listu (podlistak Magazin), od 8. lipnja 2013. pod naslovom „Tko su ljudi na čelu neokonzervativne revolucije u Hrvatskoj“, novinarke gđe. Slavice Lukić, smatram se ponukanom reagirati na mnoštvo netočnih i uvredljivih rečenica.

Ponajprije, kao što nije rijetkost, „intrigantan“ naslov napisa sugerira čitatelju dvije neistine – da u Hrvatskoj postoji organizirani pokret neokonzervativizma, kojem su, dakako, na čelu neki ljudi (ili „neljudi“), te da je riječ o društveno neprihvatljivom načinu mijenjanja sustava (političkog ponajprije, a potom moguće i vrijednosnog) kojeg se kroz povijest uvijek nazivalo revolucijom, a znamo da taj pojam gotovo uvijek ima negativne konotacije, a neizostavno ostavlja iza sebe žrtve.

Cijeli tekst intoniran je s mržnjom, dovodi u pitanje novinarsku etiku novinarke, objektivnost i istinitost pisanja te za čitatelja otvara mogućnost vjerovanja da u Hrvatskoj postoje nepoželjni ljudi, stigmatizirani svojim članstvom u nekim (nepoćudnim) organizacijama ili udrugama. Ono što osobito žalosti jest činjenica da ovakvi članci dovode do polarizacije hrvatskoga društva što nikome ne bi trebalo biti u interesu.

Postavljaju se mnoga pitanja od kojih je prvo – otkud novinarki tvrdnja da je riječ o „ključnim akterima u lancu događaja koje se u medijima običava nazivati 'neokonzervativnom revolucijom'“. Ključni akteri? Po čemu su, molim lijepo, ljudi od kojih se mnogi međusobno ni ne poznaju, ključni akteri? U medijima ih se „običava nazivati“ – kojim to medijima osim u Jutarnjem listu? Zar iz ovoga ne postaje razvidno da ti „ključni akteri“ iz raznoraznih razloga nisu po volji vladajućoj politici? I to je, po mojem mišljenju dovoljno da budu proskribirani, etiketirani, oblaćeni, moguće i onemogućeni u koječemu.

Vrlo je zabrinjavajuće što novinarka procjenjuje da je angažman tih „vođa“ usmjeren „na borbu oko 'društvenih vrijednosti' ili na bitku za duše mladih“. Zar gospođi novinarki nije jasno da mnogi ljudi misle, uključujući i doljepotpisanu, da je hrvatsko društvo u dubokoj moralnoj i društvenoj krizi koja se očituje na svim razinama i zadire u sve pore društva? Za shvaćanje te istine dovoljno je prošetati se ulicama, pročitati novine (ili portale), slušati političare i promatrati ljude koji kopaju po smeću. Žalosno, ali istinito. Ako „borba za duše mladih“ nije smisao razvoja svakog društva, na način da ih se savjetuje o ispravnome putu, onda su svi oni koji su rekli da „na mladima svijet ostaje“ u potpunosti promašili svoje poslanje.

Novinarka se, nadalje, s ironičnim tonom osvrće i nabraja neke događaje koji su se zadnjih mjeseci zbili u Hrvatskoj, ne shvaćajući da većina naroda u Hrvatskoj pripada nekome drugom sustavu vrijednosti, a ne onome koji ona i list u kojem piše zagovaraju.

Ironijom vrvi napis. To je nedvojbeno, jer se „vođe“,među inim, naziva i „figurama“, ističu se njihove zajedničke, tobože pozitivne vrijednosti, a osobito apostrofiram sljedeće: „nisu odgađali majčinstvo i očinstvo, imaju troje ili više djece i nadasve su posvećeni vjernici“. Zar u tome igdje na svijetu ima ičega lošeg?

Neistina je, osobito glede moje malenkosti, navod o tome kako ti isti „Upadljivo često naglašavaju da su „građanski“ aktivisti …“. Ja osobno, nisam ničiji aktivist, već samo u službi znanosti, fakulteta na kojem radim i svoje savjesti. Stoga, nisam niti osoba kojoj se „… pripisuje značajna uloga u pravnom savjetovanju konzervativnog pokreta…“ Tko mi je to pripisuje, molim lijepo? Novinarka ili politika? Doista bi trebalo imati puno više dokaza o nečijoj savjetničkoj ulozi da bi se takvo nešto tvrdilo. Takvu ulogu kakvu novinarka Slavica Lukić meni pripisuje, osim što je paušalna ocjena, mogle bi imati stotine tisuća hrvatskih građana koji su potpisali inicijativu U ime obitelji.

Nadalje što se konzervativizma tiče, ista novinarka spominje uglednog (što joj je promaklo navesti) britanskog povjesničara i publicista dr. Robina Harrisa, dakako u negativnom kontekstu. No, postavljam novinarki pitanje bi li takvu negativnu intonaciju mogla i smjela napisati u članku kojim je hrvatska politika veličala ulogu pok.  britanske premijerke barunice Margaret Thatcher u priznanju neovisnosti RH, kojoj je dr. Harris bio savjetnik?

Osim toga, taj tobožnji neo-konzervativizam može biti predmetom poruge i mržnje samo u jednoj nedemokratskoj zemlji, pa se pitam bi li izjašnjavanje pojedinca da je konzervativac u Ujedinjenom Kraljevstvu ili republikanac u SAD-u moglo biti zaodjenuto takvim tonom kakvim se poslužila novinarka gđa. Slavica Lukić? Vjerojatno je to moguće samo u Hrvatskoj, gdje novinarka crpi navodne informacije iz svoje bliske veze s jednim političarom bliskom i vladajućoj politici, te po „novinarskim kružocima“, a moguće i saborskim hodnicima. Toliko o objektivnom, istraživačkom novinarstvu!

Svoj novinarski pohod po uglednim ljudima novinarka gđa. Lukić završava nemogućnošću odgovora na pojedina pitanja (financiranja i prihoda udruga, moguće najave budućih (negativnih!) inicijativa, itd.) i time, rekla bih otvara novo poglavlje „lova na vještice“ kojem, vjerujemo u Europskoj Uniji nema mjesta.

Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar"

Fotogalerija
vigilare3

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: