Nakon odlično posjećenog i vrlo zanimljivog okruglog stola prve večeri, drugog dana je Tradfest nastavljen izlaganjima gostiju iz inozemstva – Švedske, Australije, SAD-a, Njemačke, Poljske, Mađarske, Bugarske. Teme su bile pobačaj, homoseksualnost, Istanbulska konvencija, istospolni brakovi te položaj i budućnost Crkve.
 
Prvi subotnji govornik bio je Paul Hanrahan koji je govorio o stanju kulture života u Australiji. Hanrahan je financijski savjetnik i izvršni direktor organizacije Family Life International, koji već 20 godina organizira grupe molitelja pred klinikama za pobačaje.

 
Pobačaj je u Australiji legalan u nekim saveznim državama, u nekima je i dalje ilegalan. Jedina u kojoj je posve liberaliziran je Teritorij glavnog grada. Australija ima 25 milijun stanovnika, a pobačajem je ostala bez njih pet. No kad se računa da je sve krenulo sedamdesetih, da bi pobačena djeca već imala svoju djecu, demografska šteta se penje na 10 milijuna: Bez pobačaja, Australija ne bi imala problem nataliteta koji ima danas.
 
U Australiji je, kaže, svega pedesetak ljudi koji su molili za živote nerođene djece pred klinikama za pobačaje, no samo zbog njih je donesen poseban zakon o ''safe zonama“ od 150 metara, za koje smatra da su neustavne.  Za 24 godine koliko se bavi time, 600 žena je promijenilo mišljenje, njihovu djecu držao je u rukama.
 
Protiv obitelji se vodi rat, smatra on te kaže: ''Svatko bi trebao vidjeti kako izgleda pobačaj, to je zastrašujuće, vrlo uznemirujuć prizor. To su vaša braća i sestre, raskomadani“.
 
Podsjetio je tko je bila Margaret Sagner, osnivačica ''Planned Parenthooda“, i na njene veze s nacistima. Govorila je na njihovim konferencijama, družila se s njima, a njeno se društvo u SAD zvalo ''eugeničkim“, a podružnica u Australiji – ''Društvo za rasnu higijenu“! Kasnije su, tijekom rata, promijenili nazive i izbrisali eugeniku iz svog programa jer je to previše smrdilo na Hitlera i jer ''Planiranje obitelji“ zvuči puno ljepše nego ''rasna higijena“.
 
Spomenuo je i to da u velikoj većini slučajeva pobačaj nije izbor žene, već nekog drugog – partnera, roditelja, muža.  Često im se prijeti izbacivanjem iz kuće ili nasiljem ako ne odu na pobačaj. Kad ne bi bilo pritiska na žene, pobačaja praktički ne bi bilo, smatra. Treba takvim ženama ponuditi alternativu. Na kraju, rekao je da puno mladih ljudi pristupa pro-life pokretu i da to daje nadu: ''Njihova strast i energija su nezamjenjive“.
 
Dr. Imre Téglásy, čovjek koji je preživio pobačaj

Umirovljeni profesor latinskog i mađarskog jezika, dr. Imre Téglásy, održao je izlaganje o kulturi života u Mađarskoj. Za vrijeme komunističkog režima u Mađarskoj, njegov otac je bio ''narodni neprijatelj“. Kako zbog toga nije mogao naći ni najjednostavniji posao niti je smio odseliti iz provincije u koju je nakon rata bio smješten, obitelj je gladovala kad je njegova majka saznala da je trudna. Kako nije smjela napustiti mjesto i otići u Budimpeštu, pokušavala je sama, srećom neuspješno, izazvati pobačaj. Imre je za to saznao slučajno, kad mu je bilo jedanaest godina.

Autor nekoliko knjiga i znanstvenik filolog, iako umirovljen još uvijek radi za Alpha Alliance for Life organizaciju koja se bavi sprječavanjem pobačaja te je do sad uspjela spasiti tisuće djece. Organizirali su i telefonsku SOS liniju na koju se žene u nevolji uvijek mogu javiti.
 

U Mađarskoj se vodi kulturni rat, kaže dr. Imre Téglásy. Multikulturalizam je pak eufemizam za sukob civilizacija. Ne postoji međusobno uvažavanje raznih kultura, koje je preduvjet multikulturalizma, naročito kad se radi o islamskoj. Ukazao je na činjenicu da postoje razlike po nacijama prema stavu o pobačaju navevši u predavanju koje su države u kojima nema ili ima vrlo malo pobačaja, poput islamskih zemalja Male Azije, dok s druge strane europske zemlje u pravilu pripadaju kulturi smrti.
 
Prosječni fertilitet u cijeloj Europi je oko 1,4 – mnogo manji od potrebnog za opstanak njenih naroda, a kao primjer je uzeo talijansku pokrajinu Liguriju gdje je jedne godine na tisuću žena rođeno samo sedmero djece. Pobačaj je zapravo genocid, kaže, i podsjeća da će ako nastavimo tim tempom posljednji Europljanin umrijeti 2285., odnosno da će to biti godina kad ćemo definitivno izumrijeti.
 
A to je genocid po definiciji, kaže, istrebljenje jedne nacije. Citirao je pravnu definiciju genocida, dodavši samo kao kriterij uz naciju, rasu i vjeru i ''starosnu dob“: Ako ste premladi, mogu vas ubiti pobačajem, ako ste prestari eutanazijom.
 
Također je podsjetio na Margaret Sanger i na to da je Lenjin usvojio njene ideje u SSSR-u nakon revolucije 1917. godine.  Ironično, upravo je pobačaj, kaže kapitalistička ideja da se žene uvede na radna mjesta da proizvode materijalna dobra umjesto da donose djecu. Nacističko geslo 'Arbait macht frei“ (''Rad oslobađa“) danas bi glasilo ''Abtreiben macht frei“ (''Pobačaj oslobađa“). Pobačaj je sredstvo kojim se rješavamo neželjenih ljudi, ali i poruka da prvo dolaze materijalna dobra, a obitelj i ljubav kasnije.
 
- Država bi umjesto masovne imigracije, manjak ljudi trebala rješavati većom podrškom obitelji i rađanju, naročito onima s više djece. Imigranti dolaze u Mađarsku s djecom u rukama, a mi svoju ubijamo – mi smo teroristi, zaključio je dr. Imre Téglásy.

Mathias von Gersdorff: Identitetske politike idu za tim da nemamo identiteta
 
Mathias von Gersdorff rođen je u Santiagu de Chile. Budući da je po struci ekonomist, radio je kao bankar u Londonu i Frankfurtu, a od devedesetih je i pro-life aktivist. Autor je brojnih knjiga u kojima se bavi utjecajem medija. U Zagreb je došao kao aktivist organizacije ''Kinder im gefahr“ (''Djeca u opasnosti“) iz Frankfurta, koja se bori protiv nasilja u obitelji i pornografije.
 

Njegovo se izlaganje ticalo seksualne revolucije u Njemačkoj, pokrenute pilulom, koja je dovela do brojnih i dubokih promjena u kulturnom okruženju. Mediji promoviraju ideju da ''sve treba biti prihvaćeno“. Podsjetio je da se svojevremeno govorilo o ''seksualnoj emancipaciji djece“, dok danas imamo situaciju da je dovoljno sebe proglasiti ženom da biste legalno to bili. Naveo je primjer austrijskog liječnika i psihoanalitičara, Wilhelma Reicha, koji je rekao da je potrebno seksualizirati djecu jer kasnije neće biti u stanju živjeti u običnim, monogamnim brakovima.
 
Te su ideje oživljene šezdesetih godina djelovanjem Frankfurtske škole, sociologa Herberta Marcusea koji je napisao ''Eros i civilizacija“ te ostalih komunista koji ne prihvaćaju da ljudska seksualnost ima svoju konkretnu svrhu – prokreaciju. Istovremeno papa je 1968. izdao proročku encikliku o utjecaju pilule.
 
Kasnije je građanska zajednica sve više i više izjednačavana s brakom, a s druge strane je gay lobi zahtijevao brakove, u vrijeme kad se više građanska zajednica nije više razlikovala od braka, osim po tome što se samo u braku moglo usvajati djecu.
 
Sve je to dio ''identitetske politike“ zasnovane na utopijskoj ideji da se identitet može mijenjati po volji. S druge strane, feministice, kaže, spominju da treba uništiti ono što zovu ''heteronormalna matrica“. Njegova je teza da se sve u vezi seksualne revolucije događa planski, ne slučajno, i da je ona pažljivo konstruirana.
 
Nakon njegova govora, dodijeljena je nagrada ''Svjedok godine“ don Damiru Stojiću, čime je završen prijepodnevni program.
 
Popodnevni dio programa

Najvažniji gost subotnjeg programa Tradfesta svakako je bio američki psiholog i istraživač spolnosti dr. Paul Cameron iz Pittsburgha, Pensylvania (SAD).
 
Kao izvanredni i redovni profesor radio je na nekoliko sveučilišta diljem SAD-a, istraživao je različite teme, uključujući i onu o utjecaju pasivnog pušenja te o povezanosti između kućnih ljubimaca i osobne sreće. Najpoznatiji je ipak po svojim istraživanjima vezanima za homoseksualnost. Osnivač je organizacije Family Research Institute (Instituta za istraživanje obitelji).
 
On je objavio rezultate znanstvenih istraživanja američke vlade, koje ona sama ne želi dati u javnost. Naveo je da je iz Starog zavjeta vidljivo da su dječaci tada bili vrlo rano uvedeni u homoseksualnost. Rani kršćani su spominjali ''kvarenje dječaka“. Ljudi još odonda vjeruju da homoseksualnost ima svoju cijenu i da nosi opasnosti, no takav stav nestaje zadnjih 150 godina, otkad su se pojavili psihijatri i psiholozi. Prvo su tvrdili da je to bolest i loša stvar, da su ti ljudi ''mentalno poremećeni“, ali da to što rade nije nešto što bi trebalo biti kažnjivo, već da je to mentalni problem.
 
Tvrdili su da mogu promijeniti te ljude, što je dr. Cameron odmah ocijenio da to, znanstveno gledano, prema svemu sudeći, nije moguće. Kao primjer je uzeo Billa Clintona: Šanse da ga promijenite iz preljubnika u vjernog supruga su, rekao je, oko nula. ''Moja profesija ne zna kako mijenjati ljude“, rekao je, ali je rekao i ''moja profesija je išla u Katoličku crkvu gdje smo naučili dvije važne stvari: homo ili hetero, svatko je kompulsivan i ima problema s kontrolom seksualnosti, no smatralo se da homoseksualci imaju više teškoća s kontrolom seksualnosti; druga je, ako uzmete homoseksualca za svećenika koji počne dirati dječake, moći ćemo utjecati na njega da to ne radi“.
 
- To jednostavno nije točno, radio sam u klinikama diljem SAD, obje tvrdnje su pogrešne“, kaže dr. Cameron te objašnjava: ''Povijesni pogled je da homoseksualci ne mogu kontrolirati nagon, moderan je da mogu i da se mogu suzdržati od seksa s djecom, kao i svatko drugi. Kakve dokaze imamo, upitao je dr. Cameron.
 
Kaže kako se, prema njegovom iskustvu, broj lezbijki u SAD-u utrostručio ili učetverostručio. Prikazao je grafičke rezultate istraživanja na preko 200 000 američkih seksualno aktivnih tinejdžera, koje pokazuje da broj seksualno aktivnih tinejdžera koji se upuštaju u odnose s drugim spolom opada, ali je u zadnja dva desetljeća zabilježen vrlo velik porast – oko 50% – osoba koje se upuštaju u homoseksualne odnose koji su legalni i zaštićeni, dok broj onih koji se upuštaju u tradicionalne odnose opada. Postotak mladih koji su se 2001.-2009. izjasnili kao homoseksualci bio je 5%, a 2015. oko 9,4%. Gotovo je dvostruko i onih koji nisu sigurni u svoju seksualnu orijentaciju.
 
Grafikonima je pokazao i da Gallupova istraživanja pokazuju da se samo oko 2,4% starijih Amerikanaca, rođenih do 1945., osjeća homoseksualcima, dok je taj broj kod generacije Millenialsa rođenih 1980.-1999. čak 8,6% – ali je, još zanimljivije, prema Gallupu porastao za preko 50% u samo pet posljednjih godina!
 
On ukazuje i na podatke, opet, Gallupove, ali iz državnih istraživanja na vrlo velikim uzorcima, koji pokazuju osjetno veću prevalenciju uzimanja narkotika kod LGBT populacije. Premda se razlika smanjila u zadnjih dvadesetak godina, ta je populacija i dalje je gotovo dvostruko sklonija drogama.
 
Zdravstveni i ostali problemi
 
Ogromna je i razlika u pokušajima samoubojstava koja kod hetero populacije iznosi oko 2%, a kod homo je pala s 12% početkom milenija na 9,4% prošle godine. On napominje da je i 2001. homoseksualnost bila, kao i danas, legalna i legitimna u SAD pa u neku ruku i poželjna. Uz oko 150% više korisnika droga kod LGBT, zanimljiv je podatak i o tome jesu li u zadnjih 12 mjeseci bolovali od ikakvog psihičkog oboljenja – tu se razlika čak znatno povećala, 1996. je bilo 64% više takvih kod LGBT a 2015. čak 119% više.
 
Statistika prema državama, pak, pokazuje da stupanj odobravanja homoseksualnosti u jednoj državi snažno korelira sa zabilježenim slučajevima seksualnog zlostavljanja djece od osobe istog spola, u pravilu muškarca. U Australiji i na Novom Zelandu, čak 78% zlostavljača su bili homoseksualni, a žrtve osobe istog spola u čak 89% slučajeva. Ti su podatci dobiveni analizom vijesti, jer ih niti jedna vlada ne želi objaviti, a ukazuju da je seksualno zlostavljanje djece puno raširenije i češće kod homo populacije, usmjereno prema dječacima.
 
Snažna korelacija sa zlostavljanjem djece
 
Podatci o zdravlju i homoseksualnosti i oni o uhićenjima također pokazuju da homoseksualci puno češće završavaju u zatvoru i slabijeg su općeg zdravlja, a naročito su zastrašujući oni o seksualnom zlostavljanju od strane klera – žrtve su uglavnom dječaci, kod Katoličke crkve gotovo isključivo, a slične, iako ne tako drastične rezultate, pokazuje i analiza seksualnog nasilja kod nastavnika. Većina napada je homoseksualne prirode, u pravilu preko 50%, iako homoseksualci čine svega oko 5% populacije, u najboljem slučaju.
 
Na kraju, dr. Cameron je zaključio da je homoseksualnost u snažnoj korelaciji ne samo sa zdravstvenim problemima i sklonošću porocima, već i sa zlostavljanjem djece.
 
Poslijepodne predavanja su se nastavila izlaganjima Jerzyja Kwaśniewskog i dr. Tymoteusza Zycha iz Poljske u ime ''Ordo Iurisa“, pravnika Borisa Andreeva iz Bugarske i dr. Clemensa Cavallina iz Švedske sa Sveučilišta u Göteborgu.