Kriza povećava ekonomsko raslojavanje ljudi. Malobrojni imućni ljudi u našem, tranzicijskom, društvenom kontekstu često naglašavaju želju za javnim pokazivanjem vrijedne imovine. Unatoč tome što jedan dio društvenih elita (većinom iz gospodarskog i političkog miljea) afirmira neprikladnu rastrošnost i rasipanje, teško je povjerovati da bi to trebao biti temelj modela razvoja društva.

Najbolja kritika tom društvenom fenomenu možda je upućivanje na iluzornost nastojanja da se na taj način ostvari cilj svih ljudi – radostan život. Tako u neizbježnoj neprimjerenosti, velikim riječima, završava pokušaj da se izraze stvari koje se tako ne mogu izraziti. Baš kao što u nezasitnom materijalizmu ponekad neprimjereno tražimo stvari kojih tamo jednostavno nema.

Više o ovoj temi pročitajte u kolumni Domagoja Hruške.