Holizam, holistički, holističko poimanje, holistički kontekst … što je to? Taj pojam dolazi od grčke riječi holos a znači cijelo, cjelokupno, totalno, sveobuhvatno. Probio se na sam vrh novoga međunarodnog vokabulara koji se u Hrvatskoj intenzivnije koristi otkad je na vlasti Kukuriku koalicija.

Holizam je dijete nove ambivalentne relativističke etike koja vrši pritisak na vlade, udruge, poduzeća, obrazovne i zdravstvene sustave, medije, religije… i stvara novi oblik diktature.

Holizam je tek jedan od mnoštva izraza koji preplavljuju javni diskurs. Mnogi ih koriste, a rijetki razumiju.

„DOBRO UPRAVLJANJE“ (koje redovito spominju neki ministri) ne znači da Vlada dobro upravlja ovom državom nego da radi u partnerstvu s nevladinim organizacijama (koje financiraju međunarodne institucije i Hrvatska vlada, kako ova tako i prethodna). To se partnerstvo doživljava kao dobrodošlo ili kao nametnuto, ovisno o političkoj opciji. U Hrvatskoj su te nevladine udruge okupljene u Platformi 112 koja svako malo objavljuje svoja „priopćenja“.

„DOBRE PRAKSE“ (o kojima svako malo čujemo od nekih naših ministara), što li mu ga je to? „Dobre prakse“ su samo one koje odgovaraju točno određenim kriterijima međunarodne politike i socijalnog inženjeringa.

„CIVILNO DRUŠTVO“ nisu bilo koje udruge građana, nego samo one nevladine udruge (koje žive na vladinim jaslama) koje rade po točno određenom programu (za što ih plaćaju međunarodne organizacije).

„ROD“ nije muški, ženski i srednji rod imenica, zamjenica itd., nego je rod osobno doživljen spol ili društveni spol. Ne postoje samo dva ili tri roda, ima ih mnogo više… To djeca uče u četvrtom razredu OŠ u modulu „Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje“ na satu razrednika. Obrađuju se „Razlike rodnih uloga u društvu/obitelji“ i „Rodna očekivanja među vršnjacima u školi“. (Ups! Ovdje se, pri prvom susretu s temom, čak ni ne spominje riječ spol. Je li to znak da je izraz spolno/rodno tek prijelazna faza i da će se u budućnosti izraz spol jednostavno izgubiti, a ostati samo rod?

Cijeli Kurikulum Zdravstvenog odgoja „temelji se na holističkom poimanju zdravlja…“, a djeci se u trećem razredu OŠ u modulu Prevencija ovisnosti objašnjava „pojam zdravlja u holističkom kontekstu“. U derutnim, vlažnim, hladnim, zapuštenim, neopremljenim školskim zgradama, djeci nezaposlenih ili potplaćenih roditelja koji su molili devetnice svetom Anti da bi nabavili udžbenike svom potomstvu, govorit će se o globalnom holističkom pristupu ljudskom zdravlju, pristupu koji naviještaju mizerno plaćeni učitelji koji se boje za svoje radno mjesto. Kako i ne bi kada znamo da je ove godine nekoliko tisuća prvašića manje nego lani.

Ako učitelji to poučavaju, ako klinci o tome uče, ne bud'mo lijeni nego se požurimo i sami razumjeti o čemu je riječ. „Znanje je moć“, mudro zbori ministar Jovanović. „I onda će vam se sve želje u životu ispuniti.“ Kukuriku!!! Plan 21. Čini se da im nedostaje znanja. Ili stvaranje nemira (ZO, Lex Perković, ćirilica u Vukovaru itd.) spada u Plan 21.

No pustimo sada to i vratimo se holizmu…

Holistički proces

Holizam pretpostavlja mnoge komponente i jedan integrativni element koji se zove načelo slobode izbora. Kada je jedna komponenta integrirana u novu paradigmu, postmoderne norme razgrađuju i mijenjaju njezin identitet. Proces integracije nije neutralan. On je transformirajući.

Analizirajmo etape holističkog procesa na primjeru jedne postmoderne paradigme zvane governance (upravljanje):

1.  POLAZNA TOČKA: STARA PARADIGMA. Konstruktivistički proces uzima za polaznu točku jednu staru paradigmu: da bi se izgradio pojam governance (upravljanje), polazi se od pojma government (vlada). Pretpostavlja destabilizaciju onoga što je sačinjavalo identitet vlade – destabilizaciju njezina autoriteta, destabilizaciju njezine funkcije služenja (zastupanje građana), destabilizaciju vrijednosti koje su zajedničke svim narodima, destabilizaciju društvenog ugovora. Holistički proces prikazuje svaki oblik identiteta (nacionalnog, vjerskog, kulturnog, političkog, spolnog, genetskog…) kao konfliktualan, djelomičan, isključiv, protivan holističkoj logici, i zato ga treba preinačiti. Tada se organizira „progresistička“ propaganda koja pokušava dokazati da je koncept vlade postao neprikladan za novu situaciju u svijetu i da više ne odgovara potrebama ljudi u doba globalizacije: treba ga revidirati i „nadopuniti“.

2.  PROŠIRENJE INTEGRIRANJEM NOVIH ELEMENATA. Proces se usredotočuje na komponente koje hoće integrirati u novu paradigmu. Hvali zasluge „pokreta za civilno društvo“ (nevladinih organizacija) koji navodno omogućuje da se vitalizira demokraciju koja je ostala bez daha i da se kontroliranjem tržišta humanizira globalizaciju. „Dobro upravljanje“ (good governance) uključuje, pored vlade, „civilno društvo“ s jedne strane i „privatni sektor“ s druge strane. Taj proces navodno ide u smjeru društvene evolucije i „napretka“. On ne će uništiti koncept vlade, nego će ga proširiti i nadopuniti da bi odgovorio na ljudske potrebe sadašnjega trenutka.

3.  PRERASPODJELA VLASTI MEĐU MANJINE. Holistički proces integracije je strategija preraspodjele vlasti među militantne manjine (feministice, ateisti-humanisti, okolišarci, LGTBIQ…). Njima „dobro upravljanje“ omogućuje sve veći utjecaj na donošenje odluka kako na međunarodnoj tako i na regionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Manjine same sebe prikazuju kao politički zapuštene, ugnjetavane ili isključene kategorije. Preraspodjela vlasti među manjine je načelo djelovanja „dobrog upravljanja“.

4.  RAVNOTEŽA ILI BALANS. Konstruktivistički proces pokušava stvoriti ravnotežu između starih i novih komponenata: one u idealnom slučaju na kraju procesa na vagi imaju jednaku težinu. Holistički proces manjinsko izjednačava s većinskim. Da bi se to postiglo, vrše se neke preinake: na primjer, autoritet vlade prebacuje se na „civilno društvo“. Prividna odsutnost hijerarhije u „novoj cjelini“ uspostavlja horizontalan sustav, jednakost komponenata, što vodi osiromašenju kultura.

5.  TRANSFORMIRAJUĆA INTEGRACIJA. Holizam je sinkretistički. Integracija novih komponenata u početni koncept je transformirajuća. Prebacivanje autoriteta na „civilno društvo“ ne ostavlja neokrznutom ni vladu ni poduzeće: oslabljuje ih. Oslabljivanje vlade i poduzeća spada u konceptualnu strukturu upravljanja. Oslabljeni na taj način, vlada i poduzeće bez otpora usvajaju i prihvaćaju vrijednosti nevladinih organizacija. Odsada pa nadalje, tri su komponente upravljanja (vlada, „civilno društvo“ i „privatni sektor“) sjedinjene svojim prianjanjem uz „vrijednosti“ manjinskih skupina za pritisak. Holizam je strategija koju se koristi da bi se vrijednosti manjinskih skupina (nevladinih organizacija) prenijelo na druge komponente (vlada, poduzeće) koje gube svoj identitet i specifičnost svoje funkcije. Manjine svoje vrijednosti nameću svima.

6.  NOVA HOLISTIČKA PARADIGMA. Holistički proces nalazi svoju ravnotežu, to jest svoju puninu, kada nova etika iznutra promijeni vrijednosti stare paradigme. Velika cjelina kojoj vodi holistički proces mogla bi zapravo biti velika praznina, budući da su u procesu pojmovi bili preinačeni i više nemaju sadržaja. Pa ipak, tvrdi se da nova paradigma „transcendira“ staru: ne samo da ima veću vrijednost od stare, nego staru integrira i preinačuje iznutra svojim vlastitim vrijednostima, i tako postaje obvezujuća.

Analiza pokazuje da nove paradigme nisu holističke kakvima se prikazuju, nego redukcionističke. One u praksi svode religiju na duhovnost, duhovnost na mentalnu ugodu, ljudsku kreativnost na usvajanje raznih tehnika, zdravlje na reproduktivno zdravlje, upravljanje na prosvijetljeni despotizam eksperata ili na sudjelovanje nevladinih organizacija, održivi razvoj na zaštitu okoliša, ljudsku osobu u svojoj bogatoj složenosti na apstraktnog pojedinca čije potrebe, prava i vrijednosti određuje nekolicina eksperata, i to prema jednom kolektivističkom programu.

Primjeri

Paradigme postmodernosti prikazuju se kao mnogo šire i mnogo inkluzivnije od paradigma modernosti. Agenti kulturne transformacije holizmu pridaju dodatnu vrijednost. Globalna etika po njima je superiorna tradicionalnim ili univerzalnim vrijednostima. Uzmimo nekoliko primjera:

•  ODRŽIVI RAZVOJ. On uključuje tri parametra: ekonomski rast (tradicionalna paradigma razvoja), društvenu jednakopravnost, zaštitu okoliša. Održivi razvoj „transcendira“ ekonomski rast nakon što ga je destabilizirao.

•  KULTURA RAZNOLIKOSTI. Ona slavi sve kulture, „proširujući“ zapadnu kulturu tako, da u nju uključuje druge kulture. Kulturna raznolikost poništava identitet zapadne civilizacije i drugih kultura i „transcendira“ ih.

•  SVI OBLICI OBITELJI. Uz tradicionalnu obitelj, tu su jedno-roditeljske obitelji, rekonstituirane obitelji, homoseksualna unija. „Obitelj u svim oblicima“ razgrađuje tradicionalnu obitelj i postavlja se iznad nje.

•  UNIVERZALNA KULTURA PRAVA. Ona uključuje ne samo „prava čovjeka“ koja su priznata u Univerzalnoj deklaraciji iz 1948. i raznim ugovorima o pravima čovjeka, nego i nova „ljudska prava“ koja su iskovali agenti zapadne kulturne revolucije, prava koja više nisu podređena transcendentnim vrijednostima, nego pravu izbora. Univerzalna kultura prava razgrađuje i „transcendira“ pojam univerzalnosti.

•  KULTURA MIRA. Mir nije samo situacija u kojoj su odsutni sukobi, nego kultura u kojoj se prenose nove postmoderne vrijednosti: tolerancija, solidarnost, odgajanje za prava, participacija, rodna jednakost, reproduktivno zdravlje i tako dalje. Kultura mira „transcendira“ odsutnost sukoba.

•  REPRODUKTIVNO ZDRAVLJE. Ono „proširuje“ pojam planiranja obitelji i uključuje pristup pravima, spolni odgoj i promjenu mentaliteta, zdravlje majke i djeteta, univerzalni pristup (za sve) cijeloj lepezi metoda kontrole rađanja i takozvanom „nerizičnom“ pobačaju tamo gdje je legalan. Reproduktivno zdravlje „transcendira“ planiranje obitelji.

•  ŽIVOTNE VJEŠTINE. One ljude uče živjeti zajedno, činiti, biti, štititi se od bolesti, „pregovarati“ seksualne odnose, graditi mir, mijenjati stil života u korist održivog razvoja i tako dalje. Pojam životne vještine „transcendira“ odgoj i obrazovanje.

Etika ambivalentnosti

Kulturna revolucija sagradila je kulu babilonsku. Semantička posljedica holističkog pristupa je ambivalentnost. Nove paradigme, koje uključuju sva moguća tumačenja, mogu značiti svako moguće tumačenje, ovisno o ideološkoj optici onoga tko tumači (liberalizam, socijalizam, kršćanska demokracija, ekologija, hedonizam, individualizam, laicizam…) i o njegovim strateškim prioritetima. Ambivalentan jezik omogućuje suživot brojnih ideologija. Postmodernost tolerira, naime, da se riječi tumače ne samo na razne načine, nego i često na protuslovne načine. Postmoderno odbijanje davanja jasnog, jedinstvenog, isključivog sadržaja riječima dovodi do nesuvislosti.

Održivi razvoj, na primjer, može istovremeno značiti zaštitu okoliša ili ekonomski razvoj ili društvenu pravednost, ovisno o više ili manje razboritim, više ili manje radikalnim perspektivama. Stare paradigme odgovarale su jedinstvenim realnostima koje se može identificirati (na primjer riječ supružnici), dok su postmoderne paradigme mnogostruke i odbijaju identifikaciju (na primjer riječ partneri).

Iako nejasni, novi su pojmovi tijekom devedesetih godina postali predmet globalnog konsenzusa. Konsenzus novoj postmodernoj etici daje „autoritet“ koji je potreban agentima transformacije da bi ju mogli globalno primjenjivati. Prije ili kasnije pokazat će se ipak da je konsenzus čiji je predmet ambivalentan lažni konsenzus i da nije održiv.

Novi oblik diktature?

Etiku ambivalencije nagrizaju njezine unutarnje kontradikcije. Osuđena je dakle na samorazgradnju. Postmodernost tvrdi da nas je oslobodila svakog oblika autoriteta, svake dogme, svakoga tabua, svih normativnih okova. Kao nijedna kultura do sada, ona uzvisuje apsolutnu individualnu slobodu, no od tog principa pravi normu, globalnu etiku, isključiv sustav – kulturnu diktaturu. Već sada živimo u režimu jednoobraznog mišljenja. Nove postmoderne paradigme već su de facto globalna norma. Postmoderna etika vrši prisilu, i to ne samo na vlade, nego horizontalno na sve društvene čimbenike – udruge, poduzeća, obrazovne i zdravstvene sustave, medije, religije. Svi „građani svijeta“ morali bi je usvojiti, prihvatiti i primjenjivati. Svi bi se trebali smatrati za nju odgovornima.

Etika prava na izbor uklanja klice potencijalnoga otpora njezinom radikalnom tumačenju slobode i neutralizira utjecaje koji bi mogli protusloviti njezinoj relativističkoj dogmi. Relativizam daje pravo postojanja isključivo sebi samom. Preporuke često pretvara u zakone. Možemo se zato upitati što je veći problem, apsolutizam, totalitarizam ili relativizam? I tako:

•  JEDAN JEDINI IZBOR. Kultura prava na pravo izbora ne ostavlja nam nijedan drugi izbor osim prihvaćanja i primjenjivanja njezinih normi i vrijednosti. Univerzalan pristup svim pravima zapravo znači nametanje svima da „izaberu“ nove paradigme, imperativ nove etike, jednoobrazno razmišljanje, izbor negacije, izbor onoga tko je odbacio oca i izabrao samoga sebe. Radikalizam je isključiv: ne dopušta nikakav drugi izbor. Univerzalan pristup svim mogućnostima izbora je dakle samo mit. Nesposobnost izabrati mogla bi postati paradoksalan ishod univerzalne kulture slobodnog izbora.

•  OBVEZNA TOLERANCIJA. Zabranjeno je zabranjivati, protusloviti novoj etici. Seksualna permisivnost postaje obvezna. Ona je uključena u društveni ugovor. Novi konsenzus je novi društveni ugovor koji sadrži nove obveze i odgovornosti.

•  DISKRIMINACIJA VEĆINE. Načelo nediskriminacije (uključivanje manjina) nameće se u toj mjeri, da je većina de facto isključena i da ju se pri donošenju odluka više ozbiljno ne pita za mišljenje. Nama vladaju eksperti – glasnogovornici manjina.

•  SUSTAVNA RAZGRADNJA. Postmodernost odbacuje svaki ideološki sustav, sve –izme iz prošlosti: totalitarizam, racionalizam, moralizam, formalizam, nacionalizam, mačizam, paternalizam, dogmatizam, dolorizam, autoritarizam, institucionalizam, intelektualizam, naturalizam, klerikalizam, feminizam, sentimentalizam, individualizam, kolektivizam, liberalizam, strukturalizam… No postmodernost od razgradnje čini holistički sustav.

•  REDUKCIONISTIČKI HOLIZAM. Etika koja se pravi da je holistička radikalno je redukcionistička. Holizam isključuje obitelj, religiju, poduzeće, nacionalnu suverenost. Zamjenjuje ih svim oblicima obitelji, različitim duhovnostima, nevladinim organizacijama, globalnim upravljanjem.

•  ODBACIVANJE VLASTI PUTEM PREUZIMANJA VLASTI. Postmodernost reagira protiv svakog nametanja vlasti (muške, zapadnjačke, većinske, institucionalne, moralne, hijerarhijske, vjerske, ekonomske…). U stvarnosti, postmodernost stvara jedan novi oblik nametanja od strane „ugnjetavanih manjina“. Postmoderna etika smatra da je svaki autoritet načelno samovoljan. Smatra da je nametanje jednog jedinstvenog stajališta kolonizacija od koje silom treba osloboditi one koji od nje trpe. Vlast staje na mjesto istine u kulturi, u kojoj istina više nije autoritet. Odbacivanje istine čini da je ta vlast samovoljna i često brutalna. Iz toga proizlaze sukobi među skupinama (muškarci - žene, sjever - jug, heteroseksualci - homoseksualci, pripadnici nekog naroda – emigranti…). Kada pravda i razum više nisu norma, nema drugog rješenja nego primijeniti silu da bi se riješilo sukobe. Ako ne postoje univerzalna načela prava, pravda postaje pragmatična. Iz te anarhije proizlazi kontradikcija, budući da rješenje može doći samo korištenjem sile, što vodi u odnose dominacije, podčinjavanja i ugnjetavanja – upravo ono što nerepresivna postmoderna civilizacija tvrdi da je odbacila.

•  NEOKOLONIJALIZAM PROTUZAPADNIH ZAPADNJAKA. Konačno, postmodernost reagira protiv onoga što naziva „zapadni imperijalizam“. No, ponovimo da je i sama postmodernost imperijalistička i zapadna. Ostatku svijeta nameće ono najgore što Zapad može ponuditi: razgradnju tradicionalnih vrijednosti koje su zajedničke cijelom čovječanstvu, za koje postmodernost drži da su netolerantne, sektaške i elitističke. I tako je postmodernost jedan oblik zapadne neokolonizacije, koja predstavlja prijetnju ne samo za kulture, nego i za vjeru. Razorni učinci postmodernosti vidljivi su na terenu obitelji i tradicije.

Vidi: Marguerite Peeters, Globalizacija zapadne kulturne revolucije, 2007.