Što su to medijski odgoj i medijska pismenost i tko ih provodi? Što znači da mediji kodiraju informacije?  Koliko smo kao društvo ovisni o medijima i što kada djeca ne razumiju medijski sadržaj? Ovo su samo neka od pitanja na koja je odgovoreno tijekom tribine pod nazivom 'Medijski odgoj: od negative do kreative' koju je u Nepretkovom kulturnom centru u Zagrebu organiziralo Hrvatsko društvo katoličkih novinara.
 
- Govoriti o medijskom odgoju mislim da je jako važno u današnje doba koje je prožeto medijima različitih vrsta, ali ponajprije smo tribinu organizirali na tragu papinskih i crkvenih dokumenata o medijima koji kažu da smo upravo mi, koji radimo u katoličkim, ali i svjetovnim medijima, a katolici smo, odgovorni i za medijske sadržaje ali i za odgoj u medijima - rekla je za Laudato TV predsjednica Hrvatskog katoličkog novinarskog društva Suzana Peran Vrhovski.
 
U Hrvatskoj danas ljudi imaju jako dobar pristup medijima, ali nisu dovoljno medijski pismeni stoga je pred gotovo 10 godina pokrenut projekt 'Djeca medija'. Jedan od voditelja projekta, profesor Danijel Labaš vodio je i ovu tribinu.
 
- Ono što obuhvaćamo svojim projektom kad govorimo o medijskoj pismenosti je prije svega analiza medijskih sadržaja. Dakle, dok radimo s djecom u osnovnim i srednjim škola, roditeljima i nastavnicima, nastojimo s njima analizirati što nam to mediji prenose, kakve poruke. Svaka informacija u sebi ima poruku, a svaka informacija u sebi krije nekakvo značenje - izjavio je za LTV izv. prof. dr. sc. Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Danijel Labaš.
 
Također uče djecu i roditelje dekodirati te poruke i na kraju ih vrednovati, da se vidi što je za njih od odgledanog medijskog sadržaja dobro, a čega bi se trebali kloniti.
 
Istraživanja o ulozi medija u obitelji te svijesti o utjecaju medija iz 2015. godine pokazala su kako je 90 posto ispitanih u Hrvatskoj bilo za uvođenje neke vrste medijske pismenosti u osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje.
 
- Stalno nam se nešto novo događa na tom području, sve je više sadržaja i sve nam se teže snalaziti. To ljudi jako dobro razumiju i zato im treba nekakva pomoć - nastavio je profesor Labaš.
 
Kao što oblikuju javno mišljenje, mediji utječu i na djecu i mlade koji kao spužve upijaju medijske sadržaje. Među njima je i sve  više medijskih ovisnika posebno o društvenim mrežama i internetu, a uz Internet je povezano i dosta necenzuriranog sadržaja koji nije primjeren svakoj dobi.
 
- Djeca su svakako najosjetljivija skupina primatelja medijskog sadržaja, prije svega zato što se ne mogu sami braniti i njihov glas se prema istraživanjima zaista rijetko čuje u medijima, a druge strane istraživanja pokazuju da se o djeci jako često piše. Na njih može negativno utjecati nasilje i ono je tema koja je predmet znanstvenih istraživanja već više od 70 godina. To nam je zapravo indikator koliko je ta tema i problematika nasilja prisutna u medijima - rekla nam je profesorica s Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu Leali Osmančević.
 
Pogledamo li reklame, jumbo plakate, video igre, medijske prikaze ljepote, stvaranje poželjnih stereotipa izgleda i ponašanja i vrijednosti koje nam mediji danas prenose, uvidjet ćemo kako to u puno slučajeva nije ono što mi želimo prenijeti vlastitoj djeci.
 
- Ukoliko  djecu ne obrazujemo, u smislu da ih naučimo analizirati i kritički evaluirati medije, ne možemo očekivati da će ona biti spremna na sve izazove koje im mediji nose. Njima su okruženi svaki dan, ali isto tako, treba i od tog mora informacija uzeti samo ono pozitivno, nešto učiti iz njih jer znamo da su temelji medijske funkcije informirati, obrazovati i zabaviti. Međutim, ukoliko djeca to ne znaju, ne znaju to u praksi primijeniti, a ukoliko to ostane samo na teoriji, onda zapravo nalazimo na niz izazova - objašnjava Osmančević.
 
Medijska se kultura, možemo reći, doslovno provlači kroz hrvatski osnovnoškolski obrazovni sustav. Iako djeca svakodnevno često provode više sati u prisustvu medija nego u prisustvu roditelja, za ovakav odgoj u školama izdvojen je tek jedan školski sat mjesečno. Istraživanja su pokazala kako su teme koje obrađuju najčešće vezane uz film, strip, načine snimanja, kameru i neke televizijske prikaze.
 
- Međutim, o nekim temama, kao što su društvene mreže, reklame, senzacionalizam u medijima, gotovo da nema ni slova - kaže Osmančević
 
Zbog toga projekt 'Djeca medija', u sklopu kojeg su stručnjaci koji ga provode održali više od 600 radionica u školama i vrtićima diljem naše zemlje, problematizira veliku neusklađenost u hrvatskim osnovnim školama po pitanju medijske pismenosti. Problem je i u kompetentnosti nastavnika hrvatskog jezika po ovom pitanju. Ne treba zato kriviti njih već cijeli obrazovni sustav koji niti njih tijekom studija nije previše educirao o medijskoj kulturi i medijskoj pismenosti.
 
Medijsku kulturu svakako bi trebalo uvesti kao zaseban predmet, barem u osnovne škole, ali velika je ulogu u odgoju djece o medijima i na roditeljima. Njih bi trebalo podučiti da svoju djecu moraju naučiti puno više od rukovanja mobilnim uređajima i da svoju djecu poduče kako postavljanje vlastite fotografije na društveni profil nosi i neke posljedice.
 
- To zapravo povlači puno veći niz pitanja kao što su postavke privatnosti, prihvaćanje nepoznatih prijatelja, kojim aplikacijama možemo pristupiti na našim mobilnim uređajima ako, a na kojima ne. Dakle, djeca znaju polovično. Znaju se služiti time, ali ne u punom smislu riječi - nastavlja Osmančević.
 
Zbog sadržaja koji gledaju i prate roditelji djecu ne bi trebali kritizirati. Bit roditeljskog podučavanja djece o medijskoj pismenosti je zajedništvo, kaže Osmančević
 
- Zajedno odgledati film, zajedno odgledati reklamu i o njoj zajedno komentirati. Zajedno gledati djetetov profil a ne ga špijunirati ili uzeti mu lozinku. Dakle nije toliko ključ u tom nadzoru ili zabranama nego u zajedništvu i komunikaciji – pojasnila je.
 
Velika odgovornost je i na medijskim djelatnicima, urednicima i direktorima. O njima ovisi koje će vijesti, teme i na koji način plasirati javnosti ,ali i kakve će sadržaje za djecu stvarati.
 
- Cilj i svrha medijskog odgoja nije samo zaštititi dijete i reći emitirat ćemo samo neke emisije kasnije navečer oko 11 dok djeca spavaju, nego želimo zajedno s medijima, s urednicima, s novinarima surađivati na tome da nam medijski sadržaji budu što bolji - zaključio je prof. Labaš.