Ovoga ljeta po prvi puta organiziran je kamp za mlade u pustinji Dračeva luka na otoku Braču, u organizaciji udruga SKAC_ST i MAGIS te u suradnji sa svećenikom hvarske biskupije, don Pavom Gospodnetićem - inače župnikom u mjestima Pučišća i Splitska. Među napuštenim samostanima – svećeničkim pustinjama na sjevernim padinama otoka Brača, najpoznatije su Zmajeva špilja i pustinja Blaca.

Radi se o nastambama koje su nastale od 15. st. na ovamo, a možda i ranije, u prvim stoljećima kršćanstva - po nekim autorima i u pretkršćansko vrijeme. Riječ je o lokalitetima od velike važnosti za našu vjeru i kulturu. Dračeva luka je pustinjačko naselje koje se u povijesnim ispravama, zajedno sa njenim utemeljiteljima, monasima Tomom iz Duća i Lukom iz Poljica, prvi put spominje početkom 16. st. Bio je to sklop zgrada i gospodarskih objekata s crkvom koja je većim dijelom smještena u špilji. Samostan je tijekom vremena propadao, a najviše je stradao kada je godine 1955. pustinja zapaljena.

U spomenutom požaru uništen je veliki dio bogatog inventara i vrijedne arhivske i povijesne građe, a ono što je ostalo sačuvano, prebačeno je u dominikanski samostan u Bolu. Od požara do danas, pustinja Dračeva luka, kao i obližnji samostan Picokara ''Dutić'', ostavljani su na milost i nemilost vremenskim uvjetima te, sudeći prema neredu i razbijenim oltarima, krađi sklonim posjetiteljima. Ideja za kamp rodila se iz svijesti o bogatstvu koje skriva zapuštena bračka pustinja. Kamp je pripreman s više radnih akcija tijekom godine u kojima su sudjelovali župljani župe sv. Jeronima iz Pučišća i mladi iz spomenutih udruga. Za vrijeme kampa nastavilo se sa započetim čišćenjem te su se popravili puteve i urušeni suhozidi.

Uz radni dio, kamp ima svoju kulturnu, edukativnu i duhovnu dimenziju. Sudionici iz cijele Hrvatske imaju priliku upoznati i povijest otoka, ostale bračke eremitaže, te druge kulturne i povijesne znamenitosti Brača. Sudjelovanje u ovome kampu prilika je mladom čovjeku da upozna vrijednosti kojima su se nadahnjivali drevni pustinjaci: suživot s prirodom, zajedništvo i nadasve duhovnost.

Jedna od sudionica kampa, mlada Matea Zlomislić, ispričala nam je svoj doživljaj pustinje.

Gorim od silne želje da na svoje bližnje prenesem ono što je u meni, ono što ne znam imenovati, ono što ne znam definirati niti znam opisati. Je li to zahvalnost za nove prijatelje? Je li to sreća koja je posljedica svih zabavnih trenutaka i dobrih fora? Možda je ponos jer sam preživjela i kramp i lopatu i jer sam uspjela čak ponekad i 10 litara vode prenijeti uz strminu, a možda i zadovoljstvo jer sam uvelike proširila svoj vokabular, sada znam i što je šugaman i kariola i još mnoge.

Je li to mir koji sam primila po svetoj misi ili pak nemir zbog raznih pitanja koja su se otvorila kroz razgovor i kateheze? Možda je to tišina koju ti na pladnju daje Dračeva luka ili možda čak i buka smjeha i pjesme koja je ondje odzvanjala zidinama? Možda je to umor koji je uzrokovao rad ili odmor koji ti donosi plaža, sunce i more? Možda je i miks svega toga i još mnogo više. Sada mi je jasno da je to nešto što svima silno želim prepričati, skriveno i nedokučivo, upravo onako kako su i zidine u Dračevoj luci bile skrivene od očiju javnosti prije našeg dolaska.

Nedokučivo, upravo onako kako je nedokučiv pogled koji se proteže ispred zidina i gubi tamo negdje gdje se pretaču nebo i more, ali ne raspoznaješ točno gdje. Takva ti je Dračeva luka, ona te zove tišinom, daje ti se na pladnju, zadivi te i pokaže ti tvog Stvoritelja u pogledu, prirodi, zajedništvu i osmijehu. Ona udahne u tebe to nešto nedokučivo što te potiče da Ga tražiš i moliš da ti do kraja otkrije i završi ono što je u pustinji Dračeve luke posijano.