Rekonstrukcija spolova i naraštaja - dekonstrukcija braka i obitelji

Kako može uspjeti tako nužno potreban mir među spolovima i naraštajima ako razdiremo brak i obitelj? Kako mir može uspjeti ako ga djeca više ne doživljavaju između oca i majke u svakodnevnom životu?

djed.jpg
Autor
Lidija Paris
Fotograf
Arhiva
Objavljeno:
 
02.10.2013 09:39

Dekonstrukcija braka i obitelji

Dr. med. Christl Ruth Vonholdt, 2002.
Christl Ruth Vonholdt je specijalist dječje medicine i medicine mladih, i ravnateljica Njemačkog instituta za mladež i društvo (Deutsches Instutut für Jugend und Gesellschaft).

U otvorenom društvu, tolerancija prema raznim životnim stilovima među odraslim ljudima mora biti nešto, što je samo po sebi razumljivo. No, već odavno više nije riječ o toleranciji, nego o dokidanju veze između braka i obitelji. Način na koji društvo danas vrednuje homoseksualnost treba gledati u kontekstu društvenih i društvenopolitičkih tendencija dekonstrukcije i posve novog definiranja braka i obitelji, kao i dekonstrukcije i rekonstrukcije spolova i naraštaja.

Dekonstrukcija spolova

Posljednjih se godina sve manje govorilo o muškarcu i ženi kao temeljnoj antropološkoj stvarnosti, a sve više o heteroseksualnom i homoseksualnom identitetu, koji bi trebali ravnopravno stajati jedan pored drugoga. No i to je u međuvremenu zastarjelo. Na sveučilištima već odavno postoje ne samo „homoseksualne i lezbijske studije“ nego i „queer studije“. „Queer teorije“ poriču postojanje dvaju spolova[i]. Po njima, umjesto muškog i ženskog spola koji su upućeni jedan na drugoga, postoje raznorazni ravnopravni rodovi: heteroseksualni, homoseksualni, biseksualni, transseksualni, transrodni, interseksualni, crossdresseri (osobe koje nose odjeću suprotnog spola) i drugi.  

Na sveučilištu u Hamburgu još od 1999. drže se predavanja o „queer studijama“. Cilj predavanja je „ponuditi alternativu heteronormativnosti“. Izraz „queer“ karakterizira se ovako: „Kao izraz političke borbe, queer se suprotstavlja heteronormativnosti, podjeli na dva spola i patrijarhalnim strukturama“. Istovremeno, novi rodovi ne bi smjeli biti nikakve krute „ladice“. Dalje se kaže da nije riječ samo o destabiliziranju „društvenog sustava koji ljude dijeli na dva spola“, nego o „stvaranju nejasnoće po pitanju spola i spolnosti“. Traži se da se u okviru „umnažanja spolova“ u pravnim dokumentima (na pr. U osobnoj iskaznici) posve odustane od kategorije zvane spol.

S obzirom na zakon o transseksualnim osobama, vodeći su seksolozi predložili Saveznoj vladi da osobama, koje se osjećaju transseksualno, omogući promjenu osobnih podataka (u osobnoj iskaznici na pr. umjesto „muško“ sada „žensko“) neovisno o tome je li obavljen operativni zahvat promjene spola. Za promjenu osobnih podataka, pored stručnog mišljenja terapeuta, trebalo bi biti dovoljno da osoba koja se osjeća transseksualno izjavi da se njezina „doživljena spolna pripadnost“ ne podudara s njezinim biološkim spolom[ii].

Na razini EU, najvažniji lobi homoseksualnog pokreta je Međunarodna gay i lezbijska udruga ILGA (International Lesbian and Gay Association). Ta udruga već odavno traži posvemašnje pravno i financijsko izjednačavanje homoseksualnih, biseksualnih, transseksualnih i heteroseksualnih oblika života. Mnogi od njezinih zahtjeva već su ispunjeni. Uspjelo joj je u Europsku povelju o temeljnim pravima uvesti „zabranu diskriminacije“ temeljem „spolne orijentacije“. To je doista šokantno, budući da je UN 1994. ILGI odbio dati status „nevladine organizacije“ (NGO), jer su među udrugama koje okuplja bile i tri pedofilske skupine, koje su bile isključene tek pod pritiskom UN-a[iii]. U ILGI su u Njemačkoj sve do 1997. bili i pedofili.

Dekonstrukcija spolova ne uzmiče ni pred djecom

U mladosti, spolna orijentacija u mnogim slučajevima još nije definitivno određena. Znanstvenici smatraju da se spolna orijentacija stječe preko složenog razvojnog procesa u kojem su u igri mnogi čimbenici, i da ta spolna orijentacija ni u kom slučaju nije nepromjenjiva. Jedno ispitivanje u SAD među više od 34.000 učenika došlo je do zaključka da kod dvanaestogodišnjaka 25,9 % mladih još nije sigurno u svoju spolnost i spolnu orijentaciju[iv]. Reprezentativna proučavanja u SAD pokazuju da među odraslom populacijom 2,8% muškaraca i 1,4% žena sebe smatraju homoseksualnima[v]. Proučavanje provedeno u Njemačkoj 2001. pokazuje da se samo 1,3% muškaraca i 0,6% žena smatra homoseksualnima[vi]. Zato se postavlja pitanje: koji životni stil nudimo mladima kao primjer?  

Iako za to ne postoje nikakvi dokazi, u javnosti se – čak i u vrtićima i školama – sve više govori da je spolna orijentacija nešto definitivno, nepromjenjivo, i da su sve spolne orijentacije jednako vrijedne.

Mjesna vlada u pokrajini Schleswig-Holstein napravila je popis knjiga za djecu i mlade, u kojima se djeci već od treće godine života homoseksualni način života nudi kao primjer. Te knjige se mogu besplatno posuđivati u vrtićima i školama. Vrtićke knjige kao na pr. „Tatin prijatelj“, u kojima se homoseksualni život stavlja rame uz rame s heteroseksualnim brakom i prikazuje kao model, sve se više šire[vii]. U brošuri za mlade iste pokrajine naglašava se jednakovrijednost homoseksualnih, biseksualnih, transseksualnih i heteroseksualnih načina života.

GLEE projekt koji sufinancira EU organizira seminare u kojima odgajatelje i učitelje poučava kako djeci prenijeti jednakovrijednost muško-ženskih odnosa i muških odnosno ženskih homoseksualnih odnosa. „Heteroseksističko“ se odbija kao diskriminirajuće. „Heteroseksizam“ je po GLEE projektu sve što daje prednost heteroseksualnom odnosu, odnosno heteroseksualnom braku u odnosu na druge seksualne odnose.

Ministarstvo za žene, mlade, obitelj i zdravlje pokrajine Nordrhein-Westfalen razvilo je u suradnji s jednom homoseksualnom skupinom seksualno-pedagoški projekt za škole, koji ima za cilj prikazati homoseksualni način života kao nešto primjerno, nešto za čim treba težiti.

Ni na jednom se mjestu ne priznaje da je dokazano da muškarci i žene, ako to žele, svoju homoseksualnu sklonost mogu smanjiti i u mnogim slučajevima pretvoriti u heteroseksualnu[viii]. Prešućuje se da „homoseksualni identitet“ nije prirođen, da je promjena često moguća i da mladi mogu odlučiti kako će postupati sa svojim homoseksualnim osjećajima.  

„Osjećaj da sam drugačiji“ i homoerotske sklonosti tumače se jednostrano kao znak homoseksualnog ili lezbijskog identiteta. Znanost je dokazala da postoje i drugačiji načini tumačenja tih osjećaja, oni koji budućnost ostavljaju otvorenom i daju šansu za daljnji heteroseksualni razvitak[ix].

U brošurama se ne obrađuje ni pitanje brojnih novih istraživanja o izričito povećanoj razini psihičkih bolesti među homoseksualnim muškarcima i ženama u usporedbi s heteroseksualnima. Nedovoljno se upozorava na mnogo veću i rastuću razinu spolno prenosivih bolesti među muškarcima, koji su aktivno homo- ili biseksualni[x].

Može se pozdraviti dobra namjera bezuvjetnog prihvaćanja mladih „koji se osjećaju drugačije“ i imaju homoerotske sklonosti. Pa ipak: Jedna je stvar prihvatiti osobu, a posve druga odobravati homoseksualno ili biseksualno ponašanje. I još nešto: Ne podučava se samo tolerancija raznih životnih stilova, nego se promiče ravnodušnost prema svim seksualnim životnim stilovima.

Mladima, od kojih mnogi osjećaju određenu nesigurnost s obzirom na svoj spolni identitet ili se boje susreta s drugim spolom, od djetinjstva se u glavu usađuje neka nova „zemljopisna karta“: Poželjan primjer više nije brak između muškarca i žene i s njim povezana obitelj, nego i drugi oblici seksualnih veza. Ta nova „zemljopisna karta“ može osjetno utjecati na daljnji heteroseksualni razvitak mladih ili ga čak posve blokirati. Ona može u sljedećem naraštaju samo povećati poteškoće s identitetom i samo otežati nalaženje identiteta.

Odvajanje obitelji od braka

Ako strateški promatramo cijeli razvitak, vidimo da se najprije razdvojilo brak od obitelji, da bi se na kraju obitelj i brak počelo promatrati kao dva posve odvojena fenomena. Samo je tako bilo moguće doći do toga, da se danas govori o „homo-braku“. Novi zakon koji je donijela njemačka Savezna vlada ne zove se doduše „zakon o braku“ nego „zakon o životnom partnerstvu“, ali hamburška stručnjakinja za obiteljska pitanja Eva Marie von Münch nije jedina koja je uvjerena da su u tom zakonu homoseksualni političari dobro pazili na to, da točku po točku oponašaju bračni zakon[xi]. I vodeći pravni stručnjaci u Njemačkoj uvjereni su da se taj zakon u skoro svim točkama oslanja na zakon o braku[xii]. Činjenica da brak pretpostavlja zajednicu muškarca i žene sve se više smatra „zabranom braka za homoseksualce“ i „diskriminacijom homoseksualaca“. Osporava se činjenica da u temeljnu strukturu braka spada različitost spolova kao antropološka (a ne samo sociološka) stvarnost. Naš zakon zasada još uvijek nudi kao jedini primjer brak između muškarca i žene, ali zahtjevi su sve brojniji. Kaže se: „Danas ljudi žive kao hetero-, homo- ili biseksualci, kao par, u skupini ili kao samci… Država se mora u pravnom i financijskom smislu jednako odnositi prema svim oblicima zajedničkog života odraslih ljudi“.  

Za sada se vrhuncem politike dekonstrukcije braka i obitelji može smatrati jedan napadaj stranke Savez 90/Zeleni u pokrajini Schleswig-Holstein. Tamo je u ožujku 2002. proveden jedan virtualan stranački sabor i iznesen zahtjev da se promijeni članak 6.1 Ustava. On glasi: „Brak i obitelj su predmet posebne brige državnih organa“. Time bi se odvojilo brak od obitelji i posljedica bi se odrazile na začeće novoga života iz veze između muškarca i žene. Tu se na dosada nečuven način majčinstvo i očinstvo stavlja pod znak pitanja.

Izdvajanje začeća novoga života iz susreta dvaju spolova

Reproduktivna medicina, homoseksualne i lezbijske skupine i drugi zalažu se za banke sperme, za slobodan pristup bankama sperme od strane homoseksualnih parova, za doniranje jajnih stanica i nošenje djeteta za treću osobu.

Udruga lezbijki i homoseksualaca Njemačke u svojoj novoj „Obiteljskoj knjizi“ kaže: „Lezbijski ili homoseksualni parovi s djecom imaju pravo na puno priznanje kao obitelj. Mora prestati diskriminacija lezbijskih i homoseksualnih obitelji. Oni moraju imati jednaka prava u pitanjima poreza i socijalnih prava… U Njemačkoj, žene koje nisu u braku nemaju pristupa bankama sperme. To je diskriminacija. Pravo na osnivanje obitelji mora vrijediti za sve“.

U brošuri pod naslovom „Obitelji duginih boja - kada su roditelji lezbijke, homoseksualci, bi- ili transseksualci“, koju je 2001. izdao berlinski senat, uprava senata traži ista prava za lezbijske, homoseksualne, bi- ili transseksualne roditelje[xiii]. U brošuri piše: „Zajedničko pravo na usvajanje je mjerilo ravnopravnosti lezbijki i homoseksualaca…“

Berlinski senat je još 1996. dao pozitivne preporuke za odrastanje djece kod homoseksualnih parova. Da bi dokazao navodnu ne-štetnost odrastanja djece u homoseksualnim parovima, senat ukazuje na razna istraživanja. Nijedno od tih istraživanja ne uspijeva dokazati da to nije štetno, a prešućuju se ona istraživanja koja ukazuju na negativne posljedice po djecu koja odrastaju u homoseksualnim kućanstvima[xiv]. Ne spominju se ni brojna istraživanja koja dokazuju da je odrastanja bez oca, na primjer, vrlo štetno po djecu[xv].  

U državi Colorado u SAD jedan je sud čak presudio da u rodnom listu djeteta, koje odrasta s dvije lezbijke, imena obiju „majki“ smiju biti uvedena kao „roditelji“.

Daleko od očiju javnosti, danas se provodi reinterpretacija jezika. Društvo koje kaže da je brak nešto što nije brak i obitelj nešto što ne može biti obitelj, djecu opterećuje dodatnim teretom i oduzima im pravo na vlastite korijene i na oca i majku.

Pod izlikom da se želi graditi obitelj zapravo se uništava obitelj i rodoslovno stablo[xvi].

Dekonstrukcija naraštaja

Jedno opširno istraživanje u SAD tvrdi da su djeca koja žive s homoseksualnim roditeljima mnogo više od druge djece izložena opasnosti od spolnog uznemirivanja unutar obitelji[xvii]. To istraživanje doduše nije reprezentativno, ali se njegove tvrdnje ne mogu samo tako zanemariti, napose zato što neki predstavnici ravnopravnosti raznih seksualnih orijentacija iz te ravnopravnosti posve svjesno ne isključuju ni pedofiliju. Dr. Helmut Graupner, vodeći predstavnik austrijskog homoseksualnog pokreta, pred Europskim sudom za ljudska prava bori se za to, da u Austriji granična dob za homoseksualne odnose između odraslih i dječaka bude spuštena na 14 godina. U jednom međunarodno priznatom časopisu, Graupner ne traži samo da seks s dječacima od 14 godina naviše mora biti homoseksualno pravo, nego čak i to, da u određenim slučajevima seks s djecom mlađom od 14 godina ne bude kažnjiv[xviii].

Volker Beck iz stranke Bündnis 90/Die Grünen već je 1988. izjavio: „Samo mobilizacija homoseksualnog pokreta za pravno posve neproblematično izjednačavanja homo- i heteroseksualnosti… moći će spriječiti cementiranje seksualno represivne klime. To je preduvjet da bi se jednoga dana mogla započeti borba za barem djelomičnu dekriminalizaciju pedofilske seksualnosti“[xix]. Danas smo suočeni s činjenicom da se uništava ne samo pripadnost nekom spolu, nego i razlika među naraštajima, a time i nužno potreban zaštićeni prostor za djecu.

Savez za brak i obitelj

Imamo li još dovoljno hrabrosti i uvjerenja da bismo našoj djeci i mladima predočili muškost i ženskost, muškarca i ženu kao komplementarne, upućene jedne na druge i međusobno povezane, kao dvojaku strukturu čovjeka koja izgrađuje budućnost i koja u okviru braka nalazi svoj vidljivi izraz?

Kako može uspjeti tako nužno potreban mir među spolovima i naraštajima ako razdiremo brak i obitelj? Kako mir može uspjeti ako ga djeca više ne doživljavaju između oca i majke u svakodnevnom životu? Uspio on ili ne uspio – to će obilježiti svjetonazor naše djece.

U cijeloj povijesti čovječanstva, u svim kulturama i svim religijama, pod pojmom braka podrazumijevalo se samo i isključivo vezu između muškarca i žene, koji su otvoreni za rađanje djece.

Ako je danas „brak“ svuda gdje heteroseksualni ili homoseksualni par živi zajedno i ako je „obitelj“ svuda gdje odrasli žive zajedno s djecom, uzdrman je jedan bitan stup temeljnog uređenja države. Ukidanje razlike među spolovima i spolna napetost između muškarca i žene kao i poricanje rodoslovlja i razlike među naraštajima znači odbacivanje jednog temeljnog antropološkog konsenzusa i u krajnjoj liniji uništavanje kulture.

Trebamo jedan novi „Savez za brak“ – zbog naraštaja koji dolazi. Vidi "Bündnis für Ehe und Familie".

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: