Pobjedničko slavlje antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji imalo je i svoju mračnu stranu. Ona se dogodila posljednjih dana rata, kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga očekujući da će ih zaštititi od partizanske odmazde.

Prema svjedočenju generala Patrica Scotta, prema Bleiburgu se kretalo 200 tisuća vojnika koje je pratilo 500 tisuća izbjeglica u nadi da će ih Britanci uzeti pod zaštitu. No umjesto da ih zaštite, na užas svih zarobljenika Britanci su ih izručili Titovoj vojsci. Hrvatske regularne postrojbe predale su se prema ratnim pravilima očekujući primjenu Ženevskih konvencija. Umjesto spasa, za mnoge je to značilo odlazak u smrt!

Naime, nakon predaje oružanih snaga NDH i mnoštva izbjeglica, na bleiburškom polju u Austriji 15. svibnja 1945. zaredale su krvave odmazde nad razoružanim vojnicima, civilima pa čak ženama i djecom. Sam pokolj započeo je 17. svibnja, a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci.

Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika, iako je manji dio civila i vojnika ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i okolici. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom sljedećih mjeseci. To je u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazvano Križni put, pa je taj izraz u općoj uporabi u Hrvatskoj.

Ni do danas nije utvrđen točan broj žrtava ovog krvavog puta. Neke procjene govore da su partizani u osvetničkom bijesu poubijali između 40 i 70 tisuća Hrvata, dok drugi spominju čak 200 tisuća. Nevjerojatno je koliko se i danas, nakon tolikih godina, manipulira s tragičnom istinom.

Odgovornost za bleiburške pokolje i žrtve na "križnim putovima" seže do vojnog i političkog vrha komunističke Jugoslavije, pa i do samog Josipa Broza Tita. Podsjećamo na njegov govor u Ljubljani.

"Što se tiče izdajnika, to je stvar prošlosti!", rekao je Tito potkraj svibnja. "Ruka pravde, ruka osvetnica dostigla ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje…"

Žrtve, ili kako ih je komunistički diktator Tito nazvao „izdajnici“, ubijani su pojedinačno i u velikim skupinama na raznim mjestima.

Kod Maribora, na Kočevskom rogu, u Maceljskoj šumi te u mnogim "jazovkama" duž zarobljeničkog "križnog puta" ostale su goleme grobnice s desecima tisuća ubijenih Hrvata. Još i danas u Sloveniji otkrivaju kosti pogubljenih. Zaredala su i jednodnevna suđenja državnim i vojnim dužnosnicima NDH koja su redovito završavala smrtnom kaznom.

Tih mučnih dana okrutne odmazde jedino je zagrebački nadbiskup Stepinac otvoreno prosvjedovao zbog krvavih progona.

"Gdje postoji moralno opravdanje za progon stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su u najboljoj vjeri da služe hrvatskom narodu, obavljali svoje vojničke dužnosti", pitao je Stepinac.

Komunistički tisak ismijavao je te riječi tumačeći zgranutoj javnosti da su zarobljenici u logorima kao na kakvom ladanju. Tu laž pod krinkom antifašizma i danas u slobodnoj Hrvatskoj pokušavaju provući ostaci totalitarnog komunističkog režima.

Istina o Bleiburgu, kao simbolu hrvatskog stradanja i podjele, skrivala se desetljećima. O njoj se šutjelo kako ne bi dolazilo do novih odmazda iako su neke obitelji ostale bez više svojih članova.

Tek nakon pada komunističkog režima žrtvama se počela odavati primjerena počast, a središnja je počast na zlokobnom bleiburškom polju. Poznati hrvatski emigrantski pisac Vinko Nikolić, inače svjedok strahota koje su se događale nad hrvatskim narodom, nazvao je svoj dnevnik koji je pisao tih dana Tragedija se dogodila u svibnju.

Vladajuća većina u predsjedništvu Hrvatskog sabora pod predsjedanjem Borisa Šprema 2012. godine odlučila je ukinuti dotadašnju praksu pokroviteljstva hrvatskog parlamenta nad komemoracijom koja se svake godine održava u Bleiburgu. Evo i dijela objašnjenja takve nevjerojatne odluke:

"Budući da se povjesničari u Europi pa i u Hrvatskoj slažu da u potpunosti nisu moguća objektivna tumačenja činjenica te da o povijesti ne odlučuju političke stranke, ni parlamenti, Predsjedništvo Hrvatskog Sabora smatra da ne bi trebalo nametati mišljenja o zbivanjima na Bleiburškom polju i takozvanom Križnom putu, pa stoga Sabor ne bi trebao biti pokrovitelj samo obilježavanja 15. svibnja na Bleiburškom polju, već i žrtava koje su pale za slobodu Hrvatske."

Bez obzira na to, svake godine na tisuće Hrvata odlazi u Bleiburg pokloniti se hrvatskim žrtvama kako se strašni zločini za koji nikada nitko nije odgovarao ne bi zaboravio.

Ovogodišnja 69. komemoracija za sve žrtve Bleiburga i Križnih putova održava se danas,  17. svibnja 2014., na Bleiburškom polju. Program komemoracije počinje u 11 sati molitvom na groblju Unterloibach, nastavlja se procesijom prema Bleiburškom polju, pozdravnim govorima, misom u 12.20 sati, molitvom za žrtve islamske vjeroispovijedi u 13.30 sati i na kraju polaganjem vijenaca.

Misu zadušnicu predvodi dubrovački biskup Mate Uzinić, a pjevanje Katedralni zbor sv. Duje iz Splita pod ravnanjem maestra don Šime Marovića. Kao i prethodnih godina, program komemoracije izravno će prenositi Hrvatska televizija i Hrvatski radio.