Papa Benedikt XVI. tijekom audijencije u četvrtak, u kojoj je primio pročelnika Kongregacije za proglašenje svetaca kardinala Angela Amata, odobrio je dekrete o proglašenju čuda, mučeništva i herojskih kreposti više slugu Božjih. Jedan od njih je i svećenik Porečke i pulske biskupije Miroslav Bulešić kojemu se priznaje mučeništvo, jer je  ubijen, kako se navodi u dekretu, in "odium fidei" odnosno iz mržnje prema vjeri.

Miroslav Bulešić, rođen je od oca Mihe i majke Lucije rođ. Butković u selu Čabrunići kraj Svetvinčenta u Istri, 13. svibnja 1920. godine. Osnovno obrazovanje stekao je u Juršićima, a srednjoškolsko u sjemeništima u Gorici i Kopru. Studirao je filozofiju i teologiju u Rimu na sveučilištu “Gregoriana”. Za njegovo školovanje zauzeo se bl. Alojzije Stepinac.

Za vrijeme II. svjetskog rata, 1943. postao je svećenik. Bio je upravitelj župe u Baderni do 1945. U Istri su tada bile tri vojske - partizanska, njemačka i talijanska. Osobitu pozornost posvetio je odgoju djece i mladih, pomagao je svima koji su bili u potrebi. Izjavio je: “ Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji to traže – i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.” Primao je prijetnje s raznih strana pa je u svom dnevniku zapisao: “Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado… Želim umrijeti za Slavu Božju i spasenje duše svoje i duša svojih vjernika.” Usprkos nazočnosti talijanske i njemačke vojske, počeo je matične knjige (krštenih, umrlih, vjenčanih) voditi na hrvatskom jeziku.

U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru. Predavao je vjeronauk u školi, okupljao mladež, obnovio crkveno pjevanje, uveo pobožnost Srcu Isusovu i Marijinu, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Protivnici vjere su ga napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru.”

U jesen 1946. postao je nastavnik i odgojitelj u Sjemeništu i Gimnaziji u Pazinu. Posvetio se odgoju i obrazovanju sjemeništaraca. Imenovan je tajnikom “Svećeničkog zbora sv. Pavla”, koji je okupljao svećenike Hrvate, zalagao se za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve, a pridonio je i međunarodnom priznanju pripojenja Istre "Hrvatskoj u Jugoslaviji". U proljeće 1947. komunističke vlasti predstavile su “petogodišnji plan”, kojim su tražili radne akcije nedjeljom, zabranu vjeronauka u školama te udaljavanje Crkve iz javnog života. Miroslav Bulešić se tome odlučno usprotivio, zajedno s drugim svećenicima iz "Svećeničkog zbora sv. Pavla".

24. kolovoza 1947. pratio je dr. Jakoba Ukmara, delegata Svete stolice, koji je u Istri dijelio svetu krizmu. Dan ranije gomila je htjela spriječiti misu i krizmu u Buzetu, ali nisu uspjeli. Nije to uspjelo ni u Lanišću: dr. Ukmar je djevojčice i dječake krizmao, ali je potom u župnoj kući pretučen, a don Miro ubijen nožem.

Tadašnji papinski nuncij Joseph Harley je rekao: ”Vi ste više dobili smrću toga mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili sveca i mučenika.”

Komunističke vlasti nisu dopustile da don Miro bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčenatu, nego je pokopan u Lanišću. Tek je 1958. godine njegovo tijelo preneseno na groblje u Svetvinčenatu, odakle je 2003. preneseno u župnu crkvu Marijina Uznesenja.

Biskup dr. Dragutin Nežić počeo je 1956. službeni postupak za proglašenje Miroslava Bulešića blaženim, ali su komunističke vlasti to zabranile. Postupak je godinu dana kasnije ipak otvoren u Rimu, a 2000. porečki i pulski biskup Ivan Milovan prebacio ga je u Hrvatsku. Biskupijski postupak je zaključen 2004., te je sva dokumentacija u vezi s tzv. kauzom poslana Kongregaciji za proglašenje svetih u Rimu.

1997., na obljetnicu njegove smrti, župljani laniške župe postavili su spomen-ploču na zgradi doma gdje je Bulešić ubijen te spomen-ploču na zidu ispred same crkve, s tekstom: "24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu".

Izvor: Laudato/vatican.va