„Ima li nade za nas?“ naslov je novog teksta naše kolumnistice Tanje Popec u kojoj analizira najnovije rasprave povezane sa Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji. Podsjećajući na pravo građana kao nositelja civilnoga društva da sudjeluju u javnoj raspravi, podsjeća na do sada učinjeno što je dovelo do odgode hitne procedure u koju je trebao ući prijedlog novog Zakona o MPO i do njegovog objavljivanja u javnosti. Osvrće se i na izjave udruga koje su u suprotnosti sa stavom Katoličke crkve ukazujući na manipulaciju terminima koje koriste u svojim nastupima.

Primjerice, „diskriminacijom se naziva ranija odredba da se umjetna oplodnja uskraćuje ženama koje nisu u braku. Pitam se (i njih): Zar je diskriminacija željeti da se dijete rodi u obitelji? To čak nazivaju i kršenjem ljudskih prava! A to što uskraćuju djetetu pravo na oca, to nije kršenje prava?! Ako je pitanje umjetne oplodnje svedeno na područje ravnopravnosti spolova, onda mi se čini da se treba stvoriti novo radno mjesto pravobranitelja muškaraca koji imaju pravo znati da su očevi i u stvarnosti biti očevi.“

Popec ulazi i u kratku analizi pojmova: „Medicinski potpomognuta oplodnja za slobodne žene nije odlazak u kozmetički ili frizerski salon, u kupovinu ili na odmor. I nije ničije pravo stečeno rođenjem! I, još nešto vrlo važno. I liječnici to ističu: medicinski potpomognuta oplodnja – već sam izraz to kaže, nije terapija kojom se liječi neplodnost, već je samo pomoć u procesu koji ne može uspjeti prirodnim putem. Dakle, već time što nije lijek, to nije za svakoga, već samo za one s dijagnozom poteškoća u prirodnom procesu koji se, pak, živi u braku. I, zapravo, ako ćemo preciznije medicinski pogledati, medicinski potpomognuta oplodnja uopće nije lijek! To je postupak nakon kojega i dalje, poslije rođenja začetoga djeteta, ostaje neplodnost!“
 
Tanja Popec u novoj kolumni ističe i doprinos crkvenih pastira jasnom govoru u prilog životu povezujući „grijeh struktura“ iz 1997. godine s najnovijim popisom „čovjekovih šest osuda na smrt“ o kojima je na Uskrs govorio kardinal Josip Bozanić.  Podsjeća i na logiku apsurda prisutnu u našoj državi u kojoj je pune 34 godine na snazi Zakon o pobačaju: „U ove 34 godine, koliko je djece ubijeno zahvaljujući tom Zakonu koji je zavarao na tisuće žena da je pobačaj njihovo pravo i pitanje izbora? Ne spomenuti taj krvavi Zakon jednako je kao i ne spomenuti Vukovar! Ne spominjem ovo s ciljem osude niti jedne osobe koja se našla u paklu pobačaja, već je pravi zločin nad vlastitim narodom dopustiti i ozakoniti takav čin. Da drama bude još veća, godinama govorimo kako smo se teškom mukom oslobodili komunizma, a ovu komunističku ostavštinu naša država čuva kao 'relikviju'. Na jednoj strani ubijamo djecu, a na drugoj ih 'kao' želimo? A onda ih opet malo 'zamrznemo'… Tko se tu koga igra?“

Komentirajući uspjeh kampanje protiv hitnog postupka donošenja Zakona o MPO, Popec i za redovitu proceduru donošenja, ukazuje kako to „pretpostavlja i veliko povjerenje u zastupnike da će razborito glasovati i uključiti savjest!“ Ujedno postavlja pitanja: „Hoće li saborski zastupnici imati hrabrosti i toliko slobode zdravog razuma i zaustaviti ovu kampanju manipuliranja ljudskim životom? Hoće li stvarno zaživjeti civilno društvo u kojem će aktivno sudjelovati hrvatski građani, a većina ih je vjernika? Hoćemo li odluku o ovom važnom pitanju prepustiti drugima, glasnoj manjini s čijim se vrednotama ne slažemo? Ili ima nade za nas?!“

Više pročitajte u kolumni Tanje Popec.

Izvor: Laudato