Vraćam obitelj iz Australije u Hrvatsku

'Dosta nam je otuđenja i utrke štakora! Znamo da Hrvatska nije Švicarska, ali snaći ćemo se'
Autor: http://croexpress.eu/Ina Vukić/Laudato/T.S. Photo: pixabay petak, 10. veljače 2017. u 14:49

Bez obzira na frustracije koje se neprekidno pojavljuju zbog prilično rasprostranjenog zanemarivanja Hrvatske da tekućim i dosljednim kampanjama održi vezu između Hrvatske i dijaspore vitalnom za domovinski život, hrvatska je dijaspora ipak beskrajan izvor nadahnuća i nade za domovinu. Što se tiče nadahnuća i nade, australska se hrvatska dijaspora baš odlično uklapa u ovu računicu, kao što se uklapaju i ostale. Hrvatska je u posljednjih petnaestak godina zanemarila dijasporu i to osobito drugu i treću generaciju, koje bi lako mogle iskliznuti iz njezina vidika da to nadahnuće i ta nada, čiji su izvor i hrana još uvijek u dijaspori, a ne u Hrvatskoj, ne postoje i ne žive.

Ina Vukić intervjuirala je Eugena Brčića Jonesa, rođenog u Sydneyu, koji se uskoro sa svojom mladom obitelji seli iz Australije u Hrvatsku.  Odogovori na pitanja koje mi je Eugene dao inspirativni su i duhoviti.
 
Eugene, recite nam nešto o sebi?
 
- Rođen sam i školovan u Auburnu, Sydney, 1972. Moji su roditelji iz zaleđa između Šibenika i Zadra, sela Budak i Velim, blizu Stankovaca. Mama i tata su se upoznali u Zagrebu, tamo se vjenčali te otišli u Australiju 1969. godine. Pohađao sam katoličku školu Marist Brothers, položio sam ispite za gimnaziju s visokim ocjenama, a onda sam na Sveučilištu tehnologije u Sydneyu upisao studij biznisa. Moja se obitelj vratila u Hrvatsku 1991. godine, zadnjim komercijalnim zrakoplovom koji je sletio u zračnu luku Pleso prije nego što je buknuo rat. Bilo mi je 18 godina.
 
Kako biste opisali svoju profesiju i rad kojim se bavite?
 
- Kada smo došli u Hrvatsku trebali smo se nastaniti u Zadru i upisati na lokalno sveučilište, ali bombardiranja i rat su nas zaustavili na putu prema jugu. Upisali smo se na Filozofski fakultet u Zagrebu te smo sestra i ja dovršili studije engleskog jezika i književnosti. Učlanio sam se u Mladež HDZ-a, držao više dužnosti za studente i onda sam volontirao za potrebe rata. No, rekli su mi da sam premlad, a nikada prije nisam rukovao oružjem i tako su me poslali u Foreign Press ured raditi sa stranim novinarima. U to sam vrijeme također radio za vladin ured suradnje s UN i EU (Vijeće Europe) kao službenik za veze na prvim linijama rata. To je značilo prevođenje razgovora između službenika i vojnih atašea EU s generalima tzv. 'Krajine’, duboko unutar okupiranih teritorija Hrvatske.
 
Umjesto da sam se vratio u Australiju nakon što sam dovršio studij, zaposlio sam se u Associated Pressu te postao strani dopisnik, pokrivajući tu regiju i šire tijekom narednih petnaest godina. Također sam radio za New York Times i druge globalne izvore vijesti. Bio sam sretan što sam imao prilike pokrivati svakog od glavnih vođa tog vremena, od Thatcherice, Kohla, Mitteranda, Busha do Clintona, Schroedera, Blaira, Gorbacheva, Putina, itd., a i druge osobe visokog profila kao što su Papa Ivan Pavao II (tri puta), princ Charles, kralj Khomeini, Shimon Peres, Dailai Lama, Maradona, Beckham, Ronaldinho, Zidane, Schumacher, Carl Lewis, Ivanišević, Becker, McEnroe, Nadal, Kostelići, Petrović, Kukoč, Radja, Linda Evangelista, Naomi Campbell...
 
2008., kada je udarila globalna financijska kriza, imao sam izbor da ili nastavim s vijestima na vrućim točkama svijeta kao što su Irak ili Afghanistan, ili sebe ponovno izmislim u nekoj novoj karijeri, što sam i učinio, prelazeći u marketing, komunikacije, PR.
 
Prije nego što sam se vratio natrag u Sydney 2010. godine, radio sam za KPMG, Heineken i Red Bull, i u isto vrijeme probao sreću u biznisu s turističkom agencijom i tvrtkom za čišćenje.
 
Imate mladu obitelj ovdje u Australiji i planirate uskoro otići živjeti u Hrvatsku, uzeti ih sa sobom. Zašto ste odlučili odseliti se natrag?
 
- Čini mi se da Hrvatska doživljava jednu vrstu preporoda, a veoma me veseli pokazati svojoj supruzi Michelle, koja je australska Poljakinja, i mojoj djeci, Eden (3), Emerson (2), gdje sam proveo najljepše dane svoje mladosti.
 
Pored toga, umorni smo od ove tzv. utrke štakora na Zapadu, otuđenja i lošeg društvenog tkiva. Uvjerio sam suprugu (te joj pokazao tijekom odmora koje smo tamo proveli) da je život u Hrvatskoj na toliko mnogo načina puno sadržajniji. Naše duše imaju sklonost mediteranskom životu, jednostavan, ali visoko interaktivan s prijateljima.
 
Što mislite, koje će za Vas biti najbolje stvari tijekom života u Hrvatskoj?
 
- Biti okružen kulturom koja je živa i vitalna. Plus, Europa vam je na pragu. Mi volimo kavu i dim, buljiti i buniti se, razmišljati i razmatrati filozofiju života. To je puno bolje od sjedanja oko stola, prčkati po smartphoneu, uslikavanja hrane koju jedeš te glume kako uživaš u svom izlasku u kameno-hladnoj tišini.
 
Što mislite da će Vam od života u Australiji najviše nedostajati?
 
- Obitelj, Michelleini roditelji, braća i nećakinje; moja sestra i dvije nećakinje i naša novo renovirana kuća.
 
Postoje li kakve poteškoće na koje mislite da biste Vi i Vaša obitelj mogli naići prilikom useljavanja u Hrvatsku i, ako da, koje?
 
- Hrvatska može biti veoma teško mjesto ako ste nepripremljeni za njezin mentalitet. Može biti surova i cinična. Također, postoji i socijalističko nasljeđe koje ometa svakodnevne poslove.
 
Potrebna je dobra financijska sigurnosna mreža jer se do poslova koji se dobro plaćaju ne dolazi lako, bez obzira što je cijena života tamo niža od ove u Australiji.
 
Imate li koji savjet za ljude koji razmišljaju seliti se u Hrvatsku iz Australije? Koja bi bila Vaša top tri savjeta?
 
- Prvo, otiđi i doživi ono što misliš da bi bio tvoj stil života, tj. rituali izvan odmora ili praznika. Ignoriraj prosječno; istraži kako u Hrvatskoj živi tvoj suprotni broj, netko tko živi u sličnoj situaciji kao i ti.
 
Drugo, odaberi veliki grad. Vrlo je teško aklimatizirati se malom okolišu s ograničenim mogućnostima i suosjećaja za tvoje potrebe i htijenja. Puno je tražiti od nekog da živi bilo gdje osim u Zagrebu, jer nostalgija te katkad zahvati ako shvatiš da si sebe jeftino prodao području ograničenih mogućnosti. Svakako, ovi se moji osjećaji odnose na mlade ljude koji su tijekom cijele godine u potražnji za karijerom i društvenim događajima, a ne na umirovljenike.
 
Treće, opusti se i prihvati da je Hrvatska drugačija zemlja, da nije potencijalno mala Švicarska, Amerika ili Australija. Ona je ono što jest, 'bradavice i sve’. Ima dosta neugodnih aspekata u zemlji koja prelazi iz komunizma pa tako budi strpljiv, nek ti sve 'klizi kao voda kao niz pačja leđa' i zaljubit ćeš se ludo, duboko, istinski u svoju nesavršenu novu domovinu.
 
'Između Hrvatske i iseljeništva postoji praznina koju pogoršavaju i Markov trg i hrvatski klubovi koji vješaju simbole ustaša'
 
Jeste li ikada razmišljali o stvarima kao što su život u dijaspori daleko od domovine i koji bi po Vama bili najbolji načini održavanja veze s domovinom dok se živi izvan nje? Što mislite da bi domovinske zemlje mogle najbolje ponuditi svojim ljudima koji žive izvan njih, a kako bi im zadržale interes u poslovanju s domovinom ili za povratak u domovinu?
 
- Mnogo sam puta u životu razmišljao o ovim pitanjima, i to je razmišljanje bilo veliki izvor frustracije. Kao da ti udaljenost od domovine čini srce tvrdim, tvoje osjećaje, čini ljude ekstremnijim. Idealizam se pretvara u nacionalizam i patriotizam mutira u neki oblik rasizma. Ljudi bi trebali izići iz vremenskih petlji. Hrvatska se mijenja i promijenila od kada su ju naši roditelji napustili, toliko se mnogo događa da je nastala praznina između ta dva tabora, koju prazninu pogoršava politika s Markovog trga i onih hrvatskih klubova izvan Hrvatske čije zidove krase slike Pavelića i simbola i znakovlja ustaša.
 
Hrvatskoj trebaju mladi urbani profesionalci iz dijaspore koji su zdravi za tu zemlju, kako bi služili kao neka vrsta motora znanja, iskustva i dalekovidnosti. Ako oni nisu u mogućnosti doseliti i mozaiku dodati svoj kamen, onda bi trebali služiti kao most između dva napredna modela koja oblikuju budućnost, a ne odvojeni jarboli zaglavljeni u 1945.

 



 
Da biste komentirali, prijavite se.