Na predstavljanju knjige, svoju riječ je uputio i zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić.
Njegov govor donosimo u cijelosti.

Zahvaljujem na pozivu za prisustvovanjem na predstavljanju knjige dr. sc. Mate Arlovića, našeg poznatog i uvaženoga ustavnoga sudca: „HZ(HR)HB-a u postupcima (pre)ustrojavanja BiH do Washingtonskih i Daytonskih sporazuma – ustavnopravni aspekt“.

Posebice zahvaljujem što mi je povjereno uputiti nekoliko riječi u ovoj prigodi. Budući da će o sadržaju, značenju, aktualnosti i poruci ove knjige govoriti uvaženi predstavljači, zadržat ću se samo na nekim uspomenama vezanim uz Haaško sudište i crkvenim načelnim stavovima. Sjećamo se kako je prvih godina rada Haaškoga suda bilo velikih obrata i „političkih lomova“. Imalo se dojam kako se Republiku Hrvatsku „haaškim sudom ucjenjuje“. Kada se k tomu uzme u obzir pritiske i poruke koje su stizale iz nekih europskih i američkih središnjica, razumljivo je  što je tada kardinal Kuharić govorio našim pregovaračima neka se ni pred kim „ne klanjaju i ne daju ucjenjivati: Ni kreditima, ni obećanjima, ni ulaskom u EU“. „Sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago“ davno je uklesano je na tvrđave sv. Lovre. Tamo su nam stari Dubrovčani ostavili trajnu opomenu u kamenu.

Gledom pak na „političko usmjerenje i djelovanje Haaškog suda“ ja sam svojevremeno govorio svećenicima kako nam je tada posebice bila „potrebna sabranost, oprez i mudrost, te jača i usrdnija molitva za Domovinu i mir, i za naše uznike u Haagu. Neka nam Duh Božji pomogne u ovom vremena pružati ljudima duhovnu okrjepu, radost i nadu koju samo Isus darovati može“ (Dan ljudskih prava, 10. 12. 2005.)

Šest godine kasnije, 2011., najavljivana je u medijima višegodišnja presuda hrvatskim generalima. A oni su zaslužni za oslobađanje domovine Hrvatske. Uz te najave oglasila se Komisija HBK „Iustitia et pax“ te upozorila da „mnoga svjedočenja u Haagu daju naslutiti kako se „u optuživanju odlučuje pod političkim pritiscima s ciljem izjednačavanja žrtve i agresora, te se iskrivljuju povijesne činjenice“. Na kraju Izjave „pozvalo se vjernike neka mole i poste za pravednu odluku, a hrvatske građane potaklo neka po objavljivanju presude zadrže mir i dostojanstvo“.
Sjećamo se i komentara vezanih uz tu Izjavu. Jedan od „dežurnih novinara“ zapitao je čitatelje: „Znači li to da hrvatski biskupi misle kako je kršćanske molitve i posta vrijedan samo sudski proces u kojemu se optuženima stavljaju na teret zločini protiv čovječnosti i kršenje ratnih zakona? Ili pak misle da su posebni pozivi na molitvu i post potrebni samo kad se donose presude hrvatskim generalima?“ (Novi list 26. 03. 2011, P. L). A bivši predsjednik Stjepan Mesić iz ureda u Grškovićevoj odmah je izjavio da „pozivom vjernicima neka mole i poste za pravednu presudu hrvatskim generalima.. sugerira se sumnja da presuda neće biti pravedna i dovodi u pitanje sam Haški sud“. To je prema njemu „eminentno politički potez koji s vjerom i s poslanjem Crkve nema nikakve veze“. Tako misli „stručnjak za vezu i slanje dokumenata“ iz svoga ureda, te znalac socijalnog nauka Crkve i njezinoga poslanja.  

Istina, ne spada na vjerske službenike „izricati presude, voditi kampanje, uplitati se i udruživati u sindikalne i političke grupacije“. Ali, nije im zabranjeno kao slobodnim građanima države koju su s vjernicima stvarali, izreći svoju prosudbu i zauzeti određene stavove. Kako gledom na sudište u Haagu, tako i gledom na naše generale. Razumjet ćete stoga što sam nakon vijesti o oslobađajućoj presudi Anti Gotovini i Mladenu Markaču, u petak 16. studenog 2012. uskliknuo punim plućima: „Raduj se, zemljo Hrvatska, jer ovom oslobađajućom presudom završava tvoja dugogodišnja muka u ratu i teškom poratnom vremenu. Ovim činom konačno je završen obrambeni rat u Hrvatskoj”. No bitka za istinu, pravdu i slobodu na Haaškom tribunalu nije završena.

Već više godine priprema se optužnica za Hrvate iz Bosne i Hercegovine koji su se udružili u „Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu“ kako bi obranili svoja mjesta i ognjišta pred srpskom agresijom. U toj borbi za istinu, čast i dostojanstvo hrvatskoga naroda u BiH ubraja se i knjiga dr. sc. Mate Arlovića kao izvrstan priručnik, ne samo za pravne stručnjake, već i za javne djelatnike u politici i sudstvu, kulturi i obrazovanju. Stoga je s pravom već rečeno i napisano kako knjiga zaslužuje najveću znanstvenu ocjenu.

Gledom pak na objavljene prvostupanjske presude uznicima Hrvatima iz BiH ova Arlovićeva znanstvena studija može biti korisna pomoć u pravnoj zavrzlami i borbi za dokazivanje istine na više razina. Spomenimo barem dvije:

a. Najprije, knjiga na dokumentiran i znanstven način dokazuje da Hrvatska Zajednica  Herceg Bosna „nije bila država u državi“. Nema, naime, nijednoga pravnoga akta iz kojega bi proizlazilo „da HZ HB negira vlast Bosne i Hercegovine“. A sudi ih se da su se htjeli dio BiH odcijepiti i priključiti „Velikoj Hrvatskoj“. Osnivanje HZ(HR)HB k tomu bilo je zasnovano na člancima Ustava SRBiH radi samoobrane i pružanja otpora moćno naoružanom agresoru.

b. Drugo, kao najvažnije, čini mi se dobro razrađena pravna analiza kojom autor otklanja i pobija optužbu kako se Republika Hrvatska povezala „s vodstvom Hrvata iz BiH u udruženi zločinački poduhvat radi podjele i pripajanja dijela BiH Hrvatskoj“. Dr. Arlović, dakle, na znanstvenoj razini ekskulpira službenu politiku Republike Hrvatske i predsjednika dr. Franju Tuđmana, te obara i dokazuje neutemeljenom tezu da je s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine. To je teza koju trajno ponavljaju nositelji velikosrpske politike, kao i bošnjački fundamentalisti. A nerijetko joj nasjedaju i neki hrvatski javni djelatnici, novinari i anarhisti koji hrvatsku državu nisu ni željeli, ni sanjali; a kamo li branili.

Uz ove dvije pravne premise obrane od neistina i predrasuda, čemu izvrsno može poslužiti ova znanstveno sročena knjiga, potkrijepljena pravnim dokumentima i argumentima, čini mi na koncu interesantnim istaknuti i njezin „inspirativni vid“ koji je možda autor imao u vidu kad je knjigu slagao. Naime, kad se zatečemo u konkretnim okvirima gdje vlada dihotomija „podijeljenoga društva“, posebice ako se radi o poznavatelju i promicatelju pravnoga poretka, u čovjeku se javi želja potražiti ljude koji nisu opterećeni takvim podjelama, već su voljni i spremni promišljati i tražiti odgovarajući kolorit „ustavnoga dizajna za društvo i državu koja je podijeljena“.

Nadati se kako bi ova pravna studija mogla pomoći ljudima od struke konstruktivno sudjelovati u transformaciji „podijeljene zemlje“, koja vapi za preobrazbom socijalnih struktura i međuljudskih odnosa. Čini mi se da ova pravna studija može dati pozitivan obol i intonaciju u tom vidu, te biti dobar čimbenik pri stvaranju harmoničnoga ustava u kompleksnom ozemlju Bosne i Hercegovine.

Autoru čestitam na ovom djelu, a vama zahvaljujem na pozornosti.