Ive Livljanić na susretu ''Večer u knjižari'' govori o svojim diplomatskim danima

'Prvi put u povijesti mog naroda, ja kao hrvatski veleposlanik predajem vjerodajnice rimskom prvosvećeniku'.

livljanic.JPG
Autor
Ines Grbić/Laudato/D.T.
Fotograf
Ines Grbić
Objavljeno:
 
09.06.2017 11:48
Ive Livljanić, prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici (1992.-1998.) gostovao je na susretu ''Večer u knjižari'' u knjižari Verbum u Zadru u srijedu 7. lipnja, kad se ujedno obilježava i Dan hrvatske diplomacije. Ujedno uz spomen 14. godišnjice trećeg pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj, Livljanić je opisao i sadržaj osobnih susreta s papom. Podsjetivši na papine riječi da uspostava diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Hrvatske ''predstavlja povijesnu odrednicu''.

- Prvi put u povijesti mog naroda, ja kao hrvatski veleposlanik predajem vjerodajnice rimskom prvosvećeniku – rekao je Livljanić svjestan važnosti tog trenutka.
 
Diplomatski odnosi između Hrvatske i Svete Stolice uspostavljeni su 8. veljače 1992. g., a on je imenovan veleposlanikom već 11. ožujka. Prvi razgovor s papom u četiri oka imao je nakon predaje vjerodajnica, 3. srpnja 1992. g. Taj razgovor je trajao dvadeset minuta, duže od uobičajenih takvih susreta s drugima.

 - Papa je pokazao toliko razumijevanje i suosjećanje. Njega je sve zanimalo, kakva je situacija. Rekao sam: Sveti Oče, nosim Vam bol svog grada, Škabrnje, kao predstavnik Hrvatske nosim Vam bol Vukovara i svih ostalih dijelova. Napadnuti smo. Ubijaju nas u našoj kući. Papa je s toliko razumijevanja i strpljenja slušao. Kao čovjek koji je i sam trpio od jednopartijskog totalitarizma kao i mi. Rekao je da kažem političarima, od predsjednika nadalje, biskupima i svima s kim dođem u susret, da naša srca ne budu  ispunjena mržnjom – prisjeća se Livljanić.

Prvi veleposlanik RH pri Svetoj Stolici poručio je papi da je lako to reći, ali teško je ostvariti.

- Srce ispunjeno mržnjom razara sve oko sebe i stvara nove mržnje i podjele. Sveti Oče, bolne su istine za mnoge mlade, kod mene je bio dječak od 15 godina kojem su ubili oca, srušili kuću, teško je njemu govoriti o opraštanju. Ali papa je inzistirao i rekao da je to jedini put. Drugog puta nema. Treba isprazniti srce od mržnje. Onda ćete moći dalje raditi. Teško će ići, svjesni smo toga. S toliko topline je govorio i slušao. Za sve se zanimao - rekao je Livljanić.

Livljanić je istaknuo kako se uvijek prisjeća što su mu prenijeli najbliži suradnici Svetoga Oca.

 - Kad je bila oslobodilačka akcija Oluja, papa je molio da mu se na zemljopisnoj karti sve pokazuje kako ide ta akcija i dokle se došlo. To je nevjerojatno. Papa! Ne ministar vanjskih poslova, nego papa, suveren u moralnom pogledu najvažnije države svijeta. Toliko nas je pratio. Isto kad je bila akcija Bljesak. Sjećam se da mi je tajnik Svete Stolice za odnose s državama Jean Louis Tauran, s kojim sam često razgovarao, prenosio da se Sveti Otac zanima za sve. I državni tajnik kardinal Angelo Sodano je puno učinio. Ne oduzimajući nijednome s kojima sam surađivao, imali su puno razumijevanja, odavajući im priznanje za sve što su činili, da nije bilo Ivana Pavla II., nisam siguran da bi i s njihove strane bilo toliko zanimanje i tolika ljubav prema Hrvatskoj. Papa je bio neprikosnoveni šef. Prenoseći im i svoje nevolje koje je doživljavao u Poljskoj, vjerujem da je prenio na njih tu potrebu da nas razumiju i shvate da smo konačno htjeli živjeti kao slobodni ljudi, da imamo svoju državu na koju smo imali pravo i po međunarodnim kriterijima -  dodao je Livljanić

Istaknuo je da je papa Hrvatsku prvi put posjetio dok je trećina zemlje bila okupirana, 1994. godine.

 - To je slučaj bez presedana. Nikad u svojoj praksi vatikanska diplomacija nije priznala nijednu državu prije nego je rat završio, čak prije nego je bila organizirana mirovna konferencija na kojoj su se definirale granice države i dok je druge države, ako ne sve, priznaju. Poslije sam imao uvid u dokumente Državnog tajništva Svete Stolice, u njima sam vidio, to su naglašavali, dva temeljna razloga zbog kojih su priznali Hrvatsku: prvo, jer su smatrali da je to naše neotuđivo pravo po svim najstrožim međunarodno pravnim kriterijima. A drugi, jer su smatrali da će se time postupno zaustavljati rat. Tada to nije više građanski rat, nego napad jedne države na drugu koja je međunarodno priznata u svojim granicama. To su često isticali. I treći razlog, simpatija, prijateljstvo, razumijevanje Svetog Oca Ivana Pavla II. - rekao je Livljanić.

Prema riječima Ive Livljanića mnogi talijanski novinari vatikanisti često su spominjali i spočitavali ''prerano priznanje'' Hrvatske. Čak je i talijanski ministar Gianni de Michelis naglašavao da je Vatikan prerano priznao Hrvatsku, smatrao je da je time izvršen pritisak na javno mnijenje.

Livljanić je obilazio različite kongregacije i papinska vijeća i susretao se s  njihovim prefektima i predsjednicima. Svugdje je nailazio na razumijevanje, shvaćanje, a vatikanska kurija je kao nikad prije bila internacionalizirana. To je djelo Ivana Pavla II.

- Osjetio sam potrebu govoriti o naravi i uzrocima rata jer sam vidio da ljudi štošta ne znaju. Bilo je onih koji nisu bili informirani. Zato sam osjetio svojom imperativnom dužnošću da se ljudima mora govoriti, da treba ići gdje god i dao sam doprinos u tom smislu. Papa je rekao da je moralni zadatak svakog čovjeka da brani i oslobađa područja koja su nasilno oružjem zauzeta -  kazao je Livljanić.

Kad je Livljanić odlazio na službu veleposlanika u Čile, na njegovom oproštajnom susretu s papom 4. rujna 1998. g. u Castelgandolfu, papa mu je rekao da Hrvati imaju u Čileu vrlo značajnu zajednicu.

- Bože, pa taj sve zna o nama. Tako me to dirnulo. Pratio nas je i puno znao. Konačno, morao je i pred svijetom opravdati, kako su prvi put u povijesti priznali jednu državu u ratu. Ponosno sam kročio hodnicima Državnog tajništva nakon Oluje. Dva puta dnevno je obavještavao svog redovitog suradnika zaduženog za Hrvatsku. Taj je dobio materijala od mene. Stalno sam išao. Na tim razgovorima i ministri vanjskih poslova su govorili da ne učinim nešto što će okaljati akciju koja je apsolutno opravdana. Kad su bili pojedinačni slučajevi, rekao sam da iza toga ne stojimo i to ne odobravamo. Ali sam i rekao da me čudi da je svjetska javnost koncetrirana na pojedine izgrede, npr. sedam ubijenih u jednom selu, a kad su stotine tisuće izbjeglica morale napustiti ognjišta i više tisuća ubijenih, nisu reagirali – prisjeća se hrvatski poslanik u miru.

Zastupao je i Hrvate u BiH, jer oni nisu imali predstavnika. U Italiji je održao petnaest predavanja u različitim institucijama o naravi i uzrocima rata u bivšoj Jugoslaviji.

- Nije to bio moj posao. Ali ako netko ne govori, ja ću govoriti. Smatrao sam da je u tom trenutku potrebno govoriti. Svaki svoj govor kao gradonačelnik Zadra u vrijeme rata, i poslije svaki apel završavao sam s ''Priznajte nas, priznajte nas''. S priznanjem dobivamo diplomatsku zaštitu. Zemlja postaje međunarodno-pravni subjekt -  istaknuo je Livljanić.

Običaj je da veleposlanik zemlje koju je papa posjetio, na povratku putuje s papom u zrakoplovu. Nakon prvog posjeta Hrvatskoj, Livljanića su pred slijetanje u Rim pozvali da mu papa još jednom zahvali.

- Papa je tada preko razglasa svima rekao da je to dan za pamćenje jer mu je davna želja bila posjetiti Hrvatsku, a dolaskom se uvjerio da je to bila želja i hrvatskog naroda. A jednom novinaru je rekao da se osjeća kao kod kuće – rekao je Ive Livljanić.

Na susretu kojeg je vodila Ines Grbić, Livljanić je rekao da ga je za veleposlanika RH pri Svetoj Stolici predložio blagopokojni zagrebački kardinal Franjo Kuharić. To mu je prije par godina rekao Milan Ramljak, potpredsjednik Vlade RH u ratu. Dana 13. siječnja 1992. g. Sveta Stolica je priznala Hrvatsku, na čestitanju kod predsjednika Franje Tuđmana bio je i kardinal Kuharić. Tuđman mu je rekao da predloži kandidata za veleposlanika. Kuharić je odmah rekao da smatra da bi za to prava osoba bio prof. Ive Livljanić. Ramljak kaže da Tuđman nije 'ni okom trepnuo', odmah je prihvatio i pokrenuo je postupak.

 - Valjda je kardinal Kuharić tada uočio nešto što mu se učinilo da vrijedi. Bio sam iznenađen i u nevjerici kad su me pozvali iz Ureda u Rimu i rekli da imaju za mene traženje agremana. Mišljenje kardinala je očito bilo odlučujće. On je procijenio da bih to mogao učiniti. Trudio sam se ne iznevjeriti ga. Kad sam išao po vjerodajnice 19. ožujka 1992. kod dr. Tuđmana, rekao sam mu da nemam nikakvog diplomatskog iskustva. Šaljete me u najbolju diplomatsku školu i vjerujem da ću naučiti i opravdati Vaše povjerenje. Toliko sam se trudio i radio sam to s puno ljubavi. I trenutak je nalagao da se moram silno angažirati. Profesionalizam je potreban i silno ga poštujem - rekao je Livljanić.

Livljanić je bio i hrvatski uznik (1959.-1961.) zatočen u logoru na otoku sv. Grgur u blizini Golog otoka. O svom je životu napisao knjigu memoara 'Od sv. Grgura do sv. Petra' koja će biti predstavljena ove jeseni.

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Aktualno

Još iz rubrike: