Novosadski dogovor, u kojem se hrvatski jezik nazivao hrvatskosprskim, nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca, pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno suprostaviti, stavili na njega potpis.

Okupljeni prije svega oko Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske hrvatski su intelektualci u sklopu ustavne rasprave sastavili „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“. Tekst deklaracije napisan je u povjerenstvu Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ju je sedam članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja.

Deklaracija je objavljena u zagrebačkom tjedniku "Telegram" 17. ožujka 1967. kao predložak za ustavni amandman. Sadržaj Deklaracije vrlo je jezgrovit i precizan. U njoj autori bez okolišanja, kratko i jasno izriču da je hrvatski jezik poseban i da se oni protive njegovu zatiranju i svođenju na lokalno narječje. Taj dokument potpisalo je 18 znanstvenih i kulturnih institucija

Reakcija protuhrvatske javnosti bila je burna i iznimno neprijateljska. Vlasti su Deklaraciju ocijenile tendencioznom i politički štetnim udarom na bratstvo i jedinstvo. Hajku je predvodio unitarist dr. Miloš Žanko. Predsjednik Centralnog komiteta dr. Vladimir Bakarić povezivao je potpisnike s ustaškom emigracijom što je pokrenulo val čistki i izbacivanja iz partijskih redova.

U nepunih mjesec dana od objavljivanja na Deklaraciju i one koji su je podupirali bačena je anatema i o njoj se više nije smjelo raspravljati. Događaji koji su bili njezina izravna posljedica razvili su se poslije u Hrvatsko proljeće, a suzbijeni su 1971. sličnim represivnim komunističkim metodama.

Tek 1990., pobjedom demokracije, hrvatski je jezik dobio mjesto koje mu i pripada.