Domagoj Vida: Molio sam se u sobi svaki dan prije utakmice, prekrižio i to je to

Goal.com/hr prenosi Vidine impresije nakon završetka Mundijala i spektakularnih dočeka diljem Hrvatske.
Autor: goal.com/Laudato/M.P. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL petak, 20. srpnja 2018. u 18:07

I dalje je pod dojmom od količine emocija, ali i velikog broja ljudi koje je dočekao Vatrene nakon povratka iz Rusije.
 
- Još mi je ovo sve nestvarno. Sretan sam da sam to doživio jer ovo rijetki dožive. Nitko od nas igrača nije imao riječi. U Rusiji smo dobivali poruke, pratili videa, no nismo mogli doživjeti tu atmosferu. Tek kad smo došli u Zagreb osjetili smo što smo napravili. Mi nismo osvojili zlato, ali naši navijači jesu. Oni su prvaci svijeta. Tko god je od stranih državljana ili medija stigao u Zagreb na doček, ne može ostati ravnodušan, mora biti ponosan na nas Hrvate. Mislim da bi svatko tko je bio na dočeku, ma otkud stigao, poželio biti Hrvat - prisjeća se Vida.
 
Što se tiče puta od aerodroma do trga, Vida je bio neumoran.
 
- Ja sam pet sati mahao zastavom. Ma da je trajao dva dana, bio bih presretan. I da se nakon tih sedam sati vožnje i pjesme na Trgu trebala igrati utakmica, ja bih bio spreman. Vjerujte, toliko sam bio nabijen emocijama i nekom snagom da bih nakon svega toga mogao igrati 120 minuta za Hrvatsku. Jer kad vidim sve ove ljude… Nismo osvojili zlato, ali sretni smo i ponosni kad vidimo da smo ujedinili ljude, da svi dišu kao jedan. To je naša pobjeda. Piloti, vatrogasci, policajci, vozači, svi smo bili kao jedno. A to je onda najveća pobjeda – naglašava Vida.
 
Zajedništvo koje su Vatreni imali u Rusiji Vida do sad nije doživio.
 
- I zato sam imao osjećaj da ćemo pobijediti. Eto, mislio sam da ćemo biti svjetski prvaci. Jer nikad nisam vidio ovakvo zajedništvo kao u Rusiji. Svih 22 smo bili kao jedan. Pa maseri, fizioterapeuti, doktori… Trebali ste vidjeti to zajedništvo. Mogao si bilo kome od njih u bilo kojem trenutku doći sa smiješkom, nikad im ništa nije bilo teško. I hvala im. Bio sam sa Subašićem kad se rasplakao zbog Hrvoja Ćustića, ali umalo sam se rasplakao i ja, jer sam se pored Sube osjećao kao da je bio i moj prijatelj. Jedan drugom smo čuvali leđa i zato sam mislio da ćemo biti prvaci. Ali, napustila nas je sreća i primili smo tri glupa gola. Trebali smo biti svjetski prvaci… - misli Vida.
 
Za izbornika Zlatka Dalića, Domagoj ima samo riječi hvale.
 
- Dalić nam je kao otac! Imam stvarno super odnos, teško mi je i opisati kakvu smo kemiju imali. Došao je u teškom trenutku i odmah smo kliknuli. Dignuo je reprezentaciju na još jedan viši nivo, čuo se s igračima nakon svake utakmice, zvao nas je, pitao kako smo, vidjelo se da se brine za sve nas… I zato smo došli u finale. Zato jer su dečki na klupi znali da moramo biti kao jedan. I bili smo. Ma uvijek smo davali sve od sebe, ali trebao nam je taj zalet. Ali, ništa ne bismo uspjeli bez naših navijača u domovini. Oni su nas vodili do finala. Španjolska, Brazil, Argentina, Njemačka, svi su bili kući i gledali nas u finalu. E, to je doživljaj – govori Vida.
 
Na pitanje novinara je li imao kakav ritual u Rusiji, uoči utakmica, Vida priznaje.
 
- Nisam. Molio sam se u sobi svaki dan prije utakmice, prekrižio i to je to. Samo molitva, ništa drugo – svjedoči osvajač srebra na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
 
Nakon spektakularnog dočeka na trgu, Vida se sa suigračima, u društvu najbližih uputio na večeru. Bila je to prilika za razmjenu dojmova te konačni rastanak.
 
- Otišli smo da se još jednom podružimo, da još malo prođemo sve one lijepe trenutke iz Rusije, čestitamo još jednom jedan drugom. I znate što? Već danas mi je jako glup osjećaj jer više nismo zajedno. Mi smo 50 dana bili zajedno, od jutra do sutra, bili smo kao braća i sad mi je žao što se rastajemo. Stvarno mi je žao – govori Vida.
 
Na kraju, Vida se još jednom sjetio svih koji su sudjelovali na dočeku i priznao kako mu je poraz u finalu teško pao upravo zbog navijača.
 
- Eh, da, moram pohvaliti vatrogasce, policajce, vozače.. I oni su s nama slavili, mi smo im davali vodu, vidjelo se koliko i njima znači ovaj uspjeh. Bili smo svi kao jedno. Nije bilo razlike, policajac, igrač, navijač. A to je onda to. Svaka im čast. I navijačima koji su nas došli bodriti u Rusiju u situaciji kad je u državi kriza, kad plaće nisu visoke… I zato sam se na kraju finala rasplakao jer tim navijačima nismo uspjeli donijeti zlato – priznaje Vida.

Da biste komentirali, prijavite se.