U povodu 'Tjedna solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini', ravnatelj Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenko Aničić u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu osvrnuo se na rad Caritasa na tome području, predstavio projekte koji se provode te pojasnio s kojim se izazovima tamošnje stanovništvo suočava-

Mons. Aničić na samom je početku istaknuo kako je Caritas banjalučke biskupije osnovan davne 1986. godine, na čijem čelu je od 1990. godine do danas. U svojih 30 godina rada na funkciji ravnatelja biskupijskog Caritasa naglasio je težinu početka rada, osobito u vrijeme Domovinskog rata.

- Počeli smo ni od čega i morali smo provoditi programe koje smo tada mogli organizirati. U početku su to bili programi za preživljavanje, a sjećam se da smo 1991. bili u jednoj župi u Slavoniji gdje smo dobili tri tone brašna. To je bila prva donacija i već se u to vrijeme osjećala nestašica. Zemlja je bila sve više izolirana i ljudi su osjetili da nemaju mogućnost normalno živjeti i raditi, a dolazilo je i do prvih progona. U to smo vrijeme imali veliki broj volontera. Stotine volontera su prošle kroz Caritas i to pogotovo u prvo vrijeme kada nismo imali ni iskustva ni sredstva za rad. Sve se odvijalo spontano, pomoć je spontano dolazila i ljudi su se spontano odazivali - kazao je Aničić.

Istaknuo je kako je najveći dio energije, vremena i sredstava bilo utrošeno za nabavu i dostavu pomoći ljudima u obliku hrane, odjeće, obuće i lijekova. To je bio njihov prvi i osnovni projekt.

- Drugi projekt koji nam je, zbog izoliranosti zemlje, bio vrlo važan je poštanski ured. Morali smo nekako omogućiti povezanost između ljudi ovdje i u svijetu. Jedan smo u ured imali u Banjoj Luci, a drugi u Zagrebu na Kaptolu. Još smo jedan ured u Zagrebu za prijem pošte i paketa imali u Ratkajevom prolazu koji je kasnije premješten u Vukovarsku ulicu. Iako je to bio mali ured, odigrao je jako veliku ulogu jer su stotine tisuća pošiljki došle u Banja Luku i od tu preko Zagreba otišle u svijet - prisjetio se.

Potom je uslijedio projekt specijalističke ambulante u kojoj je do 1995. godine radilo 40 liječnika i medicinskih sestara. Mnogi od njih radili su na tom mjestu jer su bili otpušteni s dotadašnjeg radnog mjesta. Nakon 1995. godine ta se brojka prepolovila zbog progona.

- Mi smo nastavili s radom ambulante sve do 2008. Nakon toga s radom je započelo pravno savjetovalište preko kojeg se odvijao povrat imovine. Uspjeli smo vratiti preko 3.700 nekretnina.

Banjalučki Caritas bio je ključan u obnovi kuća i stanova u ratom razrušenom gradu, njih preko 2400!

- Projekt kućne njege financira se sredstvima iz Tjedna solidarnosti. Danas pokrivamo šire banjolučko područje i veliki je broj starijih osoba koje obilazimo. Daljnji projekti su bili osnivanje Centra za život i obitelj te Savjetovališta za brak i obitelj. Dugo smo godina provodili edukaciju trudnica te organizirali kumstva na daljinu za siromašnu djecu. Projekt edukacije trudnica je završen jer je, zbog masovnih odlazaka, sve manje žena u toj dobi na ovome području. Projekt kumstava provodimo i danas, a u njega je uključeno oko 120 djece.

Uz mnoštvo drugih projekata vrijedi istaknuti tri europska projekta. Jedan je bio u suradnji s trapistima, drugi se bavio starijim osobama, a treći pitanjem odnosa u obitelji, nasilja i prava žena.

- Provodimo otprilike 40 neformalnih programa kojima pružamo obuke. Voljeli bismo kroz tu instituciju provoditi i obuke obrtničkog karaktera, no nažalost sve je manje ljudi koji su sposobni raditi. Imamo veliki broj stariji i bolesnih osoba te onih koji dugo nisu radili. Odlaskom ljudi, otišao je onaj vitalniji dio stanovništva tako da nam to stvara probleme i  u našim projektima. Teško je pronaći ljude, a osobito volontere, koji mogu sami doprinijeti u Caritasovim projektima - kazao je Aničić.

Zatim je kazao kako je gorući problem iseljavanje pretežito katoličkog stanovništva.

- Na ovome području ne živi ni desetina katolika u odnosu na vrijeme prije rata. U cijeloj biskupiji imamo oko 30 tisuća katolika, od nekadašnji 120 tisuća katolika. Većina tih katolika živi u južnom dijelu biskupije u Federaciji Bosne i Hercegovine - na području Jajca, Bihaća, Sanskog Mosta, Drvara i Livanjskog dekanata. Najveći dio katolika živi upravo u Livanjskom dekanatu, iako je u novije vrijeme i on pogođen iseljavanjem mlađih osoba. Ipak, život tamo još uvijek pulsira, još se može normalno živjeti i raditi. U sjevernom dijelu biskupije, koji spada entitet Republike Srpske, živi otprilike pet tisuća katolika što nije ni desetina od nekadašnjih nešto više od 70 tisuća katolika.

Daljni izazovi biskupije je nezaposlenost koja dovodi do socijalnih slučajeva, a sam Aničić boji se da budućnost i nije previše svijetla.

- Prema podacima iznesenim u medijima, u zadnjih šest godina Bosna i Hercegovina je izgubila oko 800 tisuća stanovnika, dakle s 3,5 milijuna je pala na 2,7 milijuna stanovnika. Ako ode još ljudi, bit će vrlo teška situacija za one koji su tu. Postavlja se pitanje umirovljenika i mirovina. Mirovine su niske i velik dio ljudi prima najnižu mirovinu pri čemu je mali broj onih s viskom mirovinama. Bosna i Hercegovina po siromaštvu je pri samom dnu među europskim zemljama, mislim da smo pretposljednji prema najnovijim istraživanjima. 

Upravo zbog toga Tjedan solidarnosti na godišnjoj razini od velike je pomoći biskupijskim Caritasima.

- Uz velik zahvalnost Hrvatskom Caritasu i svima koji preko njega pomažu, poručio bih da se ne umore činiti dobro. Vjerujem da potreba ima i u Hrvatskoj. Kršćanska ljubav gleda preko granice, a mi smo prvi susjedi i sunarodnjaci te braća po vjeri. Siguran sam da je i u Hrvatskoj puno ljudi iz Bosne i Hercegovine te po toj osnovi bi oni trebali pomagati svojim sunarodnjacima i mjestima iz kojih su potekli. Neka Bog umnoži ovo što  čine bez obzira na to tko koliko može pridonijeti.  Možda to izgleda malo, ali kako je Isus čudesno umnožio kruh, tako neka umnoži i djela ljubavi koja će, vjerujem, doteći i nama i ljudima u Hrvatskoj - zaključio je Aničić.