Iako je 13. siječnja 1992. Sveta Stolica priznala Hrvatsku, hrvatske vjerodajnice Ivanu Pavlu II. predane su tek 3. srpnja 1992. To je učinio Ive Livljanić, prvi hrvatski diplomat pri Svetoj Stolici. Tom je prilikom Livljanić istaknuo zahvalnost zbog iznimnog doprinosa Svete Stolice rađanju hrvatske države.   

U svom govoru Livljanić se osvrnuo na trinaestoljetnu povezanost Vatikana s Hrvatskom nadodajući u smislu tadašnjih ratnih prilika: „Naša je najdublja želja: povezanost Europe i, koliko je moguće, svih naroda svijeta. Ali u tim pitanjima - koja su nažalost još daleko od pravih rješenja - držimo da je svijest o samostalnosti i autohtonosti maloga naroda, kakav smo mi Hrvati, posve opravdana i samo obogaćuje inicijative međunacionalnih povezivanja, što je opet misao Vama bliska i draga.“

Prvi hrvatski diplomat pri susretu sa Svetim Ocem je istaknuo hrvatsko slaganje sa stavovima Svete Stolice, točnije izrazio je zalaganje hrvatske države za ostvarenje „prava čovjeka i naroda u svjetlu Isusova Evanđelja i u skladu s pozitivnim stajalištima što ih je posebno izrazila Deklaracija o pravima čovjeka.“

Te ratne godine, kada se mir nije nazirao, Livljanić je istaknuo da je Hrvatska na putu za samostalnost i neovisnost bila vođena duhom demokracije i prava naroda na samoopredjeljenje.

„U tom nam je procesu, nažalost, nametnut rat, koji nije rat dvaju 'plemena', kako su se kadikad neodgovorno znali izraziti i veoma odgovorni političari, niti je rat različitih vjera, kako, ne poznavajući bit sukoba, znaju reći drugi. To je brutalni, agresivni rat, većega i jačega - Srbije i komunističke soldateske - protiv manjega i nemoćnijega - Hrvatske i Hrvata. To je nemilosrdan rat u kojem se krše elementarna ljudska prava, nažalost s mnogo ljudskih žrtava, razorenih domova, crkava, škola, spomenika kulture i bolnica. Očekujemo, s pravom, djelotvornije reagiranje demokratskoga svijeta.“

Na kraju je Ive Livljanić Svetom Ocu uputio poziv predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i želju hrvatskog naroda da pohodi Hrvatsku:
„Bijeli Oče iz Bijele Hrvatske - Vaše drage Domovine - dođite nam u Hrvatsku.“

Papa Ivan Pavao II. je prilikom prvog susreta s hrvatskim veleposlanikom istaknuo da sa teški događaji koji su pratili proglašenje i priznanje nezavisnosti Hrvatske zadržali svu pozornost Svete Stolice koja nije prestala dizati glas tražeći da umukne oružje i da se uspostavi dijalog.

„Crkva će uporno isticati da se prava osoba i naroda ne mogu braniti nasiljem već samo čestitim i ustrajnim dijalogom. Primajući Vas danas, ponovo izražavam želju da svi građani Vaše Republike dožive čvrsto uspostavljen mir.“

Sveti Otac je izarzio želju da hrvatski narod „sada gradi svoju budućnost na čvrstim temeljima“. Jer, kako je rekao: „Samo pravna država, u kojoj svaki žitelj uživa poštovanje drugih i priznata su prava svakoj osobi, te svaki građanin ima mogućnost slobodnog izražavanja i djelovanja za zajedničko dobro, može osigurati dostojanstvo i sreću svih.“

Ivan Pavao II. je također smatrao posebno važnim da se dopusti manjinama da pronađu svoje pravo mjesto u zemlji, „a o čemu često svjedoči i bolno iskustvo Vašeg naroda“.

„Kohezija društva ne može se očito postići ni pod cijenom isključivanja, ma kakvi god bili povodi, ni u ime razdraženog nacionalizma. Plemenitost jednog naroda očituje se mirnim suživotom s drugim narodima, ostajući otvoren i gostoljubiv.“

Ivan Pavao II. na kraju svog govora uputio je svoj blagoslov na hrvatski narod:
„Zazivam na sve Hrvate zagovor svetih slavenskih apostola, Ćirila i Metoda, svetog Nikole Tavelića, svetoga Leopolda Bogdana Mandića, i drugih svetaca koji su obilježili duhovnu povijest tog naroda. Neka Gospa, Kraljica Hrvatske, dadne svoju majčinsku pomoć!“

Govor Ive Livljanića

Govor Ivana Pavla II.

Izvor: Laudato