Florence Nightingale bila je kći bogatog engleskog veleposjednika koji se s obitelji 1921. godine vratio u Englesku. Školovala se u Cambridgeu, govorila tri jezika i pokazivala iznimnu bistrinu za matematiku. Takozvano „crno doba“ u engleskim bolnicama potaknulo je mladu Florence da se posveti medicinskom pozivu. U samostanu časnih sestara u Düsseldorfu završila je tečaj, a školovala se i u Parizu i Londonu.

Florence Nightingale najviše se iskazala u Krimskom ratu kada je neumorno radila na reformi sanitetske službe britanske vojske. Zajedno s 38 sestara volonterki, među kojima je bila i njezina teta Mai Smith, u listopadu 1854. godine Florence Nightingale stigla je u Tursku, a zatim 545 kilometara preko Crnoga mora do Krima, gdje je bila stacionirana većina britanskih trupa.

Sestre su zatekle mnoštvo ranjenika u teškim higijenskim i medicinskim uvjetima, bez lijekova i hrane. Tifus, kolera i dizenterija ubijali su više od metka. Iako nije odmah naišla na dobrodošlicu, hrabra Engleskinja Florence Nightingale besprimjernom se hrabrošću borila protiv smrtonosnih bolesti i organizirala bolničku službu u najtežim ratnim uvjetima. Povisila je standarde liječenja i znatno utjecala na osnivanje buduće organizacije Crvenog križa. Sa svjetiljkom u ruci noću je obilazila ranjenike i bolesne, zato su je vojnici nazvali 'dama sa svjetiljkom'. Zbog njezina doprinosa u Velikoj Britaniji je proglašena nacionalnom heroinom, a od 45 tisuća funta nagrade osnovala je prvu školu za izobrazbu medicinskih sestara u Engleskoj. Zato se smatra utemeljiteljicom poziva medicinskih sestara koji je postao vrlo cijenjen među ženama diljem svijeta.

Kraljica Viktorija odlikovala je Florence Nightingale ordenom Crvenoga križa, a prva je žena koja je dobila Orden časti, samo tri godine prije smrti 1910. godine.

Njezin rođendan 12. svibnja danas se sobilježava i kao Međunarodni dan sestrinstva. To je jedinstven dan u godini kada se skreće pozornost na rad medicinskih sestara i njihovu ulogu u njezi bolesnih i zaštiti zdravih ljudi.

Ovdje podsjećamo i na prve hrvatske liječnice koje su utirale put današnjim liječnicama. Naime, u vrijeme kada su one počinjale raditi, taj je poziv isključivo bio određen muškarcima. Prve hrvatske liječnice diplomirale su na njemačkim medicinskim fakultetima: najprije Milica Šviglin Čavov 1893., a zatim i Karola Maier-Milobar. Doktorica Čavov praksu je obavljala u Dresdenu i Sofiji. Tek 1903. godine Banskom uredbom, odobrena je liječnička praksa ženama u Hrvatskoj. Ohrabrena time, 10. veljače 1906. doktorica Karola Maier–Milobar otvorila je prvu ordinaciju za ženske bolesti u Zagrebu i tako postala prva liječnica s praksom u domovini. Svoja vrata ženama je odmah otvorio i novoosnovani Medicinski fakultet u Zagrebu. Prva je na njemu promovirana Kornelija Sertić 1923. godine. Od tada, a posebice poslije Drugog svjetskog rata sve je više žena odabiralo liječnički poziv. Tako je danas u Hrvatskoj liječništvo sve manje „muški posao“. U nekoliko posljednjih godina, između 10 tisuća liječnika i liječnica registriranih pri Hrvatskom liječničkom zboru, više od 50 posto su žene.