Ne čudi da ga mnogi smatraju najljepšim vremenom u godini i zbog brojnih običaja i tradicionalnih jela koja se vezuju upravo uz Božić.

Uz jednostavnost i mir slavimo Isusovo rođenje, a običaji proslave Božića, kao i diljem svijeta, raznoliki su i u različitim dijelovima Hrvatske. Sva ta tradicija dio je bogatstva Lijepe Naše.

Što je još dio badnjačke tradicije, osim božićnog drvca?

Ime 'Badnjak' povezano je s riječju 'bdjeti' (stsl. bad) jer se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog samog običaja bdjenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo je nužno osvijetliti prostorije svijećama koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom.

Na Badnjak postoje brojni običaji kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Od Badnjaka do Svetih triju kraljeva na stolu je stajao božićni kolač – božićnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi. Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božićnjaka, stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća.

Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva. U okolici Sinja, u jugozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare. U Slavoniji i Srijemu pekle su se lepinje za domaće životinje. Mijesile su se i lepinje koje bi se jele, da grlo ne boli, a poslije se pila rakija od meda.

Na Badnjak su na stolu poslagani: orasi, lješnjaci, rogači, bademi, smokve, jabuke, kako u kojem kraju što uspijeva. Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med, npr. med s češnjakom, riba na razne načine, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača (vrsta kruha). Prije Badnje večere upalila se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila bez mesa, masti te posna.
U nekim krajevima na stol se stavi posuda s raznovrsnim žitaricama, u koju se utakne božićna svijeća te jabuke božićnice i blagoslovljena voda. Neki na stol stavljaju i alate i oruđe: lemeš, crtalo, jaram, konjski ham, bič, torbu, lance, vile i sl.

Kuća se u Podravini nije mela do Nove godine, a jako se pazilo da se na Badnjak ne ugasi vatra u ognjištu.

U Crnome Dabru na Velebitu, na Badnjak su se okupljali mještani tog i susjednih sela, koji su bili i po šest mjeseci odsječeni od ostatka svijeta, zbog dubokog snijega. Zajedno su pričali priče o svojim precima, jeli bakalar i salatu od graha, pili vino s otoka Paga te pucali iz pušaka i kubura. Nakon 1976. godine u selu više nitko ne živi, preselili se u druge krajeve.

Kada je božićno drvce došlo u hrvatske domove?

Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća. Kod nas stiže uglavnom utjecajem njemačke tradicije te prostorno-političkih dodira. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo običaj, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, a posebno zelenilom, što su najčešće činila djeca.

Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije zimzelena – voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lancima te raznim nitima. Pozlaćeni orasi i lješnjaci bili su nakit kojima se kitilo drvce, a često su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira, koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali.

Poslije večere na Badnjak, okupljeni bi još sjedili i razgovarali, pjevali ili molili, a zatim su se okupljali na ulicama zbog odlaska na sv. Misu polnoćku (ponoćka, ponoćnica ili polnoćnica). Sveta Misa polnoćka jedna je od najsvečanijih Misa u godini i jedina koja se slavi u pola noći. Prije polnoćke obično je prigodan uvodni program u kojem se izvode božićni igrokazi i recitacije.

Na polnoćki se prvi put pjevaju božićne pjesme koje su sastavni dio bogoslužja.
Uobičajen je ovaj redoslijed božićnih pjesama: 'Kyrie Eleison', 'Svim na zemlji mir veselje', 'Dvorani neba', 'U to vrijeme godišta' (u Dalmaciji: 'U se vrime godišća'), 'Radujte se narodi'. Postoje i drugi redoslijedi i druge božićne pjesme, nije svugdje isto.
Obično se na kraju izvodi 'Tiha noć'.

Nakon polnoćke, okupljeni vjernici jedni drugima čestitaju 'Sretan Božić' i vraćaju se svojim kućama. Poslije polnoćke često je obilato jelo s mesom, božićnim kolačima i pićima.

Božićna tradicija

Nakon čestitanja Božića, u mnogim hrvatskim domovima za doručak se jede pečenica s hrenom, hladetina, domaće kobasice, kulen, slanina, pršut sa sirom i maslinama.

Na Božić se često odlazilo na tri Mise, za početak na polnoćku, na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju Misu zornicu, tzv. malu Misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu, danju ili velu Misu odlazilo se po danu.

Na Mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama i svečanim narodnim nošnjama.

Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj.

Božićni ručak uključivao je juhu, meso – razne pečenke s povrćem, hladetinu, sarmu, pirjani kiseli kupus, kiselu repu, krumpir, razne vrste kruha (božićna pogača, česnica, krsnica, božićnjak, križnica), peciva, voće i brojna druga jela.

Od slastica se jedu: torte, orehnjače, makovnjače, kolači od oraha, rogača, sira, suhi sitni kolači, paprenjaci, smokvenjaci, medenjaci, muškaconi, prace i sl.

Na prvi dan Božića obično se ostajalo kod kuće, a drugi dan Božića ide se u posjet rođacima i susjedima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo.

Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku.

Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo, što bi domu donijelo sreću, a često su se unaprijed domovi dogovarali o 'slučajnom' posjetitelju, da se ne bi izazvalo nesreću.

Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopava motikom.

Neki od običaja zadržali su se do danas, a neki su postali dio bogate kulturne baštine Hrvatske, kojom se valja dičiti.