Posljednji vojnički ban kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Josip barun Šokčević rođen je 7. ožujka 1811. u Vinkovcima, u poznatoj krajiškoj obitelji. S odličnim je uspjehom završio vojnu akademiju u Bečkome Novome Mjestu i brzo se uspinjao unutar vojne hijerarhije, pa je već s 38 godina postao general. Posebno se istaknuo na talijanskom bojištu. Kada je ban Jelačić početkom ožujka 1858. zbog narušena zdravlja morao otići na liječenje, Šokčević je postao njegovim zamjenikom. Nakon smrti bana Jelačića poslan je za zapovjednika Banatskog generalata čije je sjedište bilo u Temišvaru. Godine 1860. uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, Šokčević je uzdignut u plemićki red dobivši titulu baruna. Već u ljeto te iste godine, na preporuku bosansko-srijemskog biskupa Josipa Jurja Stossmayera, car ga je imenovao hrvatskim banom.

Barun Šokčević bio je na banskoj stolici sedam godina, u burnom vremenu kada se odlučivalo o sudbini hrvatskog kraljevstva. Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počela je gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u Zagrebu je 1864. godine organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba.

Tijekom njegova banovanja hrvatski jezik trajno je vraćen u javnu uporabu, njemački činovnici, takozvani “Bachovi husari”, napustili su Hrvatsku, a oživio je i politički život. U svemu je i ban Šokčević imao važnu ulogu. Nakon dugo vremena 1861. godine počeo je zasjedati Sabor u koji su položeni temelji nove, moderne Hrvatske. Tijekom rasprave o odnosu prema Ugarskoj pojavila su se tri gledišta koja su pridonijela ustroju triju političkih stranaka: Narodne stranke, nekadašnjih Iliraca, Unionističke i Stranke prava. Kad se odlučivalo o novom ustroju Monarhije, Šokčević je podupirao Samostalnu narodnu stranku s Ivanom Mažuranićem na čelu koja je pokušavala sklopiti dogovor s Austrijom prije nego što se ona nagodi s Ugarskom. No, Hrvatska je isključena iz pregovora. Nakon austro-ugarske nagodbe, hrvatski Sabor je u znak prosvjeda odbio poslati izaslanstvo na krunidbu Franje Josipa za ugarskoga kralja. Kako su srušeni temelji Mažuranićeve politike, i Šokčević je dao ostavku na bansku dužnost te otišao u mirovinu.

Povukao se iz političkog i javnog života Hrvatske, i preselio u Graz, a nakon toga u Beč. Tamo je i umro u dubokoj starosti. Pokopan je na tamošnjem središnjem groblju. Potkraj svibnja 2002. posmrtni ostaci bana Šokčevića preneseni su u rodne mu Vinkovce.