Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen je atentat na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.
 
Uoči odlaska u Narodnu skupštinu, 20. lipnja 1928.godine, Stjepan Radić izjavio je: 'Mogu me ubiti, ali moj duh neće.'

Prvi govor u Skupštini tog dana održao je veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: 'Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!', na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.

Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan te mu je rekao da 'zašuti ili će da ga ubije'.

Nedugo zatim opet je došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića. Lune je Radićevcima prijetio i pozivao ih: 'Priđite k meni, ako smijete!' Na to je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali: 'Oho! Lune prijeti. To je Čaruga!' Predsjednik Skupštine tada je zaprijetio da će prekinuti sjednicu.

Nova je buka nastala kada je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: 'Ja se vas ne plašim. Ja ću vam kazati isto, što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim.'

Predsjednik je Popovića radi ove prijetnje kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju: 'Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva. Ima nekoliko godina, otkad je trebalo, da se naša država konsolidira. Kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao najgore klevete, da smeta sređivanje te izdaje interese našega naroda i ove naše države.'

Tijekom govora prekidao ga je Svetozar Pribičević konstatirajući da Europa mora da zna da se ovdje prijeti oružjem. Tada se u dvorani uskomešalo mnoštvo zastupnika. Kad je pak dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima: 'Opljačkali ste begove!', izašao je Puniša Račić iz svoje klupe na desnici, je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, te se okrenuo prema predsjedniku Ninku Periću i rekao mu: 'Tražim, g. predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti!'

U tom je trenutku Puniša Račić iz džepa izvadio svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani, nastradavši pritom dr. Pernar, koji je pogođen jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naciljao je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrenuo prema Basaričeku, na kojeg je ispalio parabelum. Tada je pogodio Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić je opet ispalio parabelum koji je pogodio Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, naciljao je Račić na Stjepana Radića, kojeg je pogodio u trbuh. Tada je prema Puniši skočio Pavle Radić, koji se nije dao zbuniti te mu je dobacio: 'Ha! Tebe sam i tražio!'

Naciljavši tada parabelum na Pavla Radića, kojeg je metak pogodio jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesvijestio. Tada nakon tolikog krvoprolića Puniša je posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz  ministarsku sobu. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko sekundi, cijeli zločin Puniše Račića dogodio se u jednoj i to nepunoj minuti.

Ova je drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi kolege smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Granđa i dr. Pernar.

Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.

Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.