Demografski procvat Šibenika u 14. stoljeću potaknuo je nove oblike privređivanja, a to se, jasno, ogledalo i u jakom zamahu umjetničkog stvaralaštva. Svakako je najvažniji građevinski, a i umjetnički pothvat bio odluka o gradnji šibenske katedrale. Temeljni kamen postavljen je 9. travnja 1431., glavni projektant bio je Francesco di Giacomo iz Veneta, a glavni graditelj Pincino.

Međutim, presudan trenutak je bio onaj kada su Šibenska nadbiskupija i općina odlučile daljnju gradnju povjeriti tada već poznatom majstoru, graditelju i kiparu, Georgiusu quondam Matei de Jaderu, odnosno Jurju Dalmatincu. Stečeno iskustvo iz Venecije majstor je prenio na šibensku katedralu na kojoj je radio kao glavni graditelj od 1441. do svoje smrti godine 1475.

Pod vodstvom Jurja Dalmatinca nastali su poprečni brod, kor, sakristija i osnova za znamenitu kupolu. Njegovo djelo je i friz s više od 70 sjajnih realističkih portreta suvremenika. Tu su i dva puta koja nose razvijeni svitak s natpisom o gradnji, a ispod njih jedini originalni potpis majstora na latinskom. Krstionica, također djelo istog majstora, pravo je remek-djelo u kojemu se spajaju kasna gotika i renesansa.

Nakon smrti Jurja Dalmatinca, katedralu svetog Jakova nastavio je graditi Nikola Firentinac koji je završio bočne brodove i digao kupolu.

Od 16. stoljeća na katedrali su rađeni brojni manji popravci. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843.-1860.). Nakon Drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-1949.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale.

Spomenimo i da je u vrijeme Domovinskog rata katedrala bila oštećena. Naime, tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. godine probile su kupolu katedrale. Kupola je sanirana pet godina kasnije, a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.