Priča o romkinji Adriani koja je uz pomoć vjere zakoračila u novi život

Napušten, odbačen i diskriminiran život u romskom kampu. A onda neočekivani dar: sloboda u izboru života kakav je oduvijek željela. Ovo je priča o Adriani.

7.jpg
Autor
vaticannews.va/laudato.hr/D.R.
Fotograf
vaticannews.va
Objavljeno:
 
12.09.2019 15:57

Napušten, odbačen i diskriminiran život u rimskom kampu. A onda neočekivani dar: sloboda u izboru života kakav je oduvijek željela. Ovo je priča o Adriani.

Čim je krenula s razgovorom, u Adriani se mogla primijetiti emocionalnost. Glas joj je 'pukao', oči zasjajile, ruke se stisle jedna uz drugu kao da se ohrabruje. Unatoč tome što ju je novinarka pozvala da se na kratko smiri i udahne, Adriana ju je uvjeravala da su to suze radosnice.

Adriana ima 23 godine. Ima kuću, obitelj, prijatelje i radi u pekari u Rimu. Obožava svoj posao, ali prije svega, voli razgovarati s ljudima iz susjedstva. Za njih Adriana više nije "ciganka" koju treba gledati sumnjičavo, već djevojka poput mnogih drugih koja dijeli velike i male snove svojih vršnjaka.

Adrianin život nije uvijek bio takav. Prolila je mnogo suza, a nijedno od njih nije bila suza radosnica. Ona je Romkinja, rođena u Italiji od strane oca Hrvata i majke Srpkinje. Tetovaža na njenoj koži neizbrisivi je znak njenog podrijetla i patnje.

Kad je 2013. stigla u Dječji centar Don Bosco kako bi započela projekt zapošljavanja, Adriana nije imala ništa osim nekoliko komada odjeće. Njezin dom bio je kamperski kombi kupljen prodajom zemlje u inozemstvu.

- Nikad nisam voljela romski život. On je težak, još teži za tinejdžera - rekla je Adriana.

Priča o Adriani i njezinoj obitelji je o napuštanju i odbijanju, putovanju s jednog mjesta na drugo u nadi da će negdje osjetiti dobrodošlicu. Prvi koji je otišao od kuće bio je njezin otac, zatim baka i djed s jednom od njenih sestara. Njena majka radila je naporno kako bi se pobrinula za svoje šestero djece. Činila je to, kako kaže Adriana, kako to čine svi Romi - prosjačenjem i sitnim krađama.

- Znali smo prati stakla na semaforima i spavati na ulici. Ponekad, koliko god apsurdno zvučalo, ako smo imali sreće spavali smo u policijskoj postaji ili u nekoj bolnici. Bar smo imali krov nad glavom. Živjela sam ovako od 8. do 15. godine. Kad ste Romi, ljudi vas vide kao kriminalce, nasilnike, čak i ako ste drugačiji od drugih - tvrdi Adriana.

Prekretnica u njenom životu dogodila se jednog ljetnog dana s obraćenjem Adrianove majke. Očajna i bolesna, odlučila je ući u evangeličku crkvu. Susret s Kristom, dobrodošlica zajednice, snaga molitve - sve je to probudilo u njoj potrebu radikalnog izbora: zauvijek napustiti romski život i živjeti integrirano sa svijetom.

- Majka nam je dala slobodu da odaberemo život kakav želimo i mi smo izabrali. Međutim, u očima drugih Roma naš se izbor promatrao kao nešto loše te se prema nama postupalo s diskriminacijom. Mnogi su govorili: bavili ste se kriminalom, a sad mi pričaš o Bogu? Mora da se šalite! - prepričava Adriana.

Ali za Adrianu taj je novi život, taj skok u nepoznato, bio najsvjetlija i najnormalnija stvar koja joj se mogla dogoditi. Opisala je pomoć koju je primila od članova ove zajednice i koliko joj je bilo neobično vidjeti odsutnost predrasuda u njihovim očima.

- To vam se može činiti blesavo, ali oni su prema meni postupali i još uvijek se prema meni postupaju s ljubavlju, iako znaju da sam Romkinja. Jednog dana netko mi je rekao: svi smo jednaki u očima Boga, jer smo sva njegova djeca, i kao njegova djeca, i mi smo braća i sestre.

Obraćenje njezine majke dogodilo se za vrijeme kad je Adrianin otac bio u zatvoru. No, čim je bio pušten obitelj se preselila najprije u Napulj, a potom u Španjolsku gdje su živjeli osam mjeseci. Tamo su djeca prvi put u životu mogla pohađati školu. Život u Španjolskoj ubrzo je završio zbog novih problema i svađa između njenih roditelja. Vratili su se u Italiju, a zatim otišli u Francusku.

Novcemo od osiguranja koji su dobili nakon što je Adriana preživjela jednu nesreću, obitelj je kupila zemljište za izgradnju kuće. Međutim, njihovi problemi bili su daleko od kraja. Djeca su krenula u školu, a tamo su doživjavali poniženja zbog njihova podrijetla. Nisu znali jezik, nisu imali prijatelje, čak su ih i nastavnici različito tretirali. Adrianina najstarija sestra odbila je prihvatiti ovu promjenu načina života pa je u tajnosti pobjegla s jednim Romom.

Kad su odlučili otići lokalnim vlastima kako bi legalizirali svoj boravak u zemlji, iste vlasti su razdvojile obitelj. Naredili su njezinoj majci da se vrati u Srbiju ili će cijela obitelj biti deportirana. Adrianani roditelji odlučili su se vratiti u Italiju te su zbog neimaštine morali prodati zemlju.

Čim su došli u Italiju Adrianin je otac ponovno napustio obitelj. Spavali su u automobilu sve dok njezina majka nije uspjela kupiti sumnjivi kamper koji je nakon toga zaplijenila policija.

Obitelj je provela tjedan dana u jednom odjelu jedne rimske bolnice. Tada ih je baka pozvala da se presele u romski kamp. Pozivnica je došla s jednim uvjetom: trebali su se odreći slobode i prihvatiti pravila i način života kampa. Ta su pravila uključivala dogovorene brakove za djevojčice te slanje druge djece u krađu. Adrianina je majka odbila.

Tada se, neočekivano, Don Boscov centar pretvorio u "Božju ruku", nevidljivu ruku koja je omogućila Adriani da učini konačni skok u životu. Djelatnici centra pronašli su im privremeni smještaj za obitelj. Čak su se pobrinuli za financijsku potporu, barem za najosnovnije potrebe.

Adriana je u to vrijeme imala 17 godina. Pronašli su joj posao putem stažiranja, a Adriana je izrazila želju da postane kuharica. Voljela je stavljati ruke u brašno; voljela je pripremati jelo za nekog drugog.

U lipnju 2014. stekla je srednjoškolsku diplomu te dobila prvi pravi posao u rimskom kafiću . Tamo je naučila kako voditi malu kuhinju i kako se nositi sa svijetom sačinjenim od pravila, propisa i odgovornosti.

- Osjećala sam se kao u snu! Na kraju mjeseca ushićeno sam govorila kako imam plaću. Bilo je istovremeno lijepo i apsurdno.

Nakon toga Adriana je odlučila zauvijek promijeniti svoju sudbinu.

- Bilo je dana kada sam se htjela odreći svega. Za Talijane sam još uvijek bila Romkinja, a situacija kod kuće nije bila dobra. Ali nisam bila sama. Bog je bio sa mnom! - tvrdi Adriana.

U svibnju 2015. obitelji je konačno ponuđen stan u malom gradu blizu Rima. Adriana je napokon imala pravi krevet, kuhinju, kupaonicu. U međuvremenu joj je jedan svećenik pomogao da pronađe stalno zaposlenje u pekari gdje radi i danas danas.

- Jako volim ovaj posao. Obožavam razgovarati s ljudima, a ljudi koji dolaze ovdje da kupuju kruh i peciva pričaju mi ​​svoje priče. Ponekad im kažem svoju priču. Kažem im da me je Bog spasio, da se osjećam voljenom od njega i da je to najljepše što postoji na svijetu. 

 

Jeste li ovaj mjesec uplatili za Laudato TV? Znate li da naš rad ovisi gotovo isključivo od donacija dobrih ljudi? Pridružite nam se u Klubu prijatelja!

Još iz rubrike: Istinito, lijepo i dobro

Još iz rubrike: