Manje je poznato da su salicilnu kiselinu, drevni lijek koji se nalazi u soku vrbina drveta, poznavali još stari Grci i američki Indijanci. Primjenjivali su je za smanjivanje temperature i bolova. Salicilnu kiselinu želudac vrlo teško podnosi pa su mnogi znanstvenici u 19. stoljeću pokušavali pronaći oblik u kojem bi se taj lijek učinio djelotvornijim i podnošljivijim. Na kraju stoljeća to je pošlo za rukom njemačkomu istraživaču Felixu Hoffmanu. On je u Bayerovim laboratorijima u kemijskoj reakciji sjedinio salicilnu s anhidridom octene kiseline.

Novi spoj nazvan je acetilsalicilna kiselina, odnosno aspirin. Patent je prijavljen početkom veljače, a zaštitni znak službeno je odobren 6. ožujka 1899. pa je proizvodnja mogla početi. Prvih petnaest godina aspirin se primjenjivao u prahu da bi se od 1915. počeo proizvoditi u tabletama, – u obliku koji se zadržao do današnjih dana.

Aspirin se najčešće upotrebljava protiv glavobolje i reumatizma, ali su istraživanja pokazala veliku učinkovitost i u liječenju kardiovaskularnih oboljenja te prevenciji raka debelog crijeva. Danas je aspirin jedan od najrasprostanjeniijih lijekova na svijetu sa otprilike 40.000 tona potrošnje svake godine.

Ali, kao i kod svih lijekova, valja biti oprezan kod korištenja!