Na taj otok obrastao travom na Uskrs 5. travnja 1722. godine iskrcao se nizozemski adrmiral Jacob Roggevee. Na njemu je tada živjelo od 2 do 3 tisuće stanovnika iako ih je par stoljeća ranije bilo i do 15 tisuća. Naknadno je otkriveno da je uzrok tako drastičnom padu broja stanovnika nekontrolirano uništavanje šuma i prirodnih resursa.

Taj otok dug oko 20, a širok oko 10 kilometara, nastao nizom velikih vulkanskih erupcija, admiral Roggeveen nazvao je Uskršnjim. Ubrzo je otkrio kako se radi o vrlo neobičnom otoku, čak 3600 kilometara udaljenom od južnoameričkog kopna.

Iznenađenje nizozemskog admirala bilo je još veće kada je, prošetavši otokom, naišao na velike kamene glave duga lica i iznimno velikih i dugačkih ušiju. Neke su glave imale ruke, a druge šešire načinjene od crvene lave. Mnogi su pronađeni još nedovršeni, u kamenolomima u kojima su klesani. Ti kipovi zovu se moai i drži se da je njihov nastanak vjerojatno povezan s primitivnim vjerskim obredima i pogrebnim običajima nekadašnjih stanovnika.

Otok je naime u davnoj prošlosti bio prekriven golemim palmama. Doseljenici su ih nemilosrdno rezali i upotrebljavali za gradnju kuća i brodova. Na kraju iza prvih stanovnika ostali su samo veliki, neizbrisivi tragovi, moai.

Zajedno sa svojim najbližim susjedom, sitnim otočićem Sala-y-Gomez 400 kilometara istočnije Uskršnji otok ekolozi smatraju odvojenom ekoregijom, zvanom Rapa Nui podtropske velikolisne šume. Malo kiše na otoku pridonijelo je uništavanju šuma. Prvotne tropske šume na otoku više ne postoje. Velika palma (koja je u rodu sa čileanskom vinskom palmom) Jubaea chilensis, bila je jedno od dominantnih drveća na otoku, zajedno sa toromiro drvetom (Sophora toromiro). Umjesto palmama, otok je većinom prekriven travom.

Ipak, grupe znanstvenika i ekologa iz Kraljevskih botaničkih vrtova u Kewu i Gothenburških botaničkih vrtova trude se ponovo pošumiti toromiro po otoku.