Najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana - Fran Krsto nakon rane očeve smrti otišao je na školovanje u Zagreb gdje je polazio Isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju. U Italiji, gdje se oženio s rimskom patricijkom Julijanom de Naro, proučavao je talijansku poeziju. Nakon povratka u domovinu krenuo je očevim stopama i postao ogulinski kapetan, a ubrzo je kod Otočca sudjelovao u velikom boju protiv Turaka.

Fran Krsto Frankopan bio je polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog s kojim je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša, poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Uzrokovalo ju je nezadovoljstvo centralizatorskom i kunktatorskom, tj. oklijevajućom politikom bečkog dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara. Posljedice su bile drastične: pod optužbom da je Petar Zrinski htio postati vladarom, a tada 28-ogodišnji Fran Krsto Frankopan da je pozivao na ustanak, obojica su smaknuti 1671. u Bečkomu Novom Mestu. Protiv njihova ubojstva bili su mnogi europski vladari, pa i papa. Jedini koji se nije oglasio bio je francuski kralj Luj XIV.

Tragični velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, Fran Krsto za kratkog života objavio je samo jedan književni rad, spjev „Elegia“.

Zbirku intimne poezije „Gartlic za čas kratiti“ priredio je u posljednjim danima života. U toj su zbirci isprepletene pjesme koje je pisao u  mladosti i one koje su nastale u zatvoru. Gledajući  skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki, nego ih je pomiješao.

Sudbinu pjesnika slijedila je i njegova poezija; prošla su puna dva stoljeća dok ih u bečkoj Dvorskoj knjižnici nije otkrio tadašnji knjižničar Ivan Kostrenčić.