Govor koji je mladi plemić Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. održao u Saboru na hrvatskom jeziku, u kojem je predlagao da se hrvatski jezik uvede kao diplomatski umjesto latinskog, označio je punoljetnost hrvatskog jezika i društvene svijesti. To je bilo prvi put da jedan zastupnik Hrvatskog sabora govori hrvatski, unatoč činjenici da je službeni jezik tada bio latinski. Kukuljevićevi zahtjevi nisu odmah ispunjeni, ali se nije ni dugo čekalo.

Na povijesnoj sjednici posljednjeg staleškog zasjedanja Hrvatskog sabora 23. listopada 1847. godine, nakon temeljitog razmatranja Kukuljevićeva prijedloga, Sabor je hrvatski jezik proglasio službenim u javnoj uporabi.

Doduše, to nije bilo prvi put da se hrvatski jezik razlijegao saborskom dvoranom. Malo je poznato da je general Vincent Knežević još 1806., postavši potkapetanom kraljevstva, svoju zahvalu izrazio, protivno svim običajima, na hrvatskom jeziku, a isto je ponovio 1832. i Juraj Rukavina.

Polet uporabe hrvatskog jezika prepoznavao se i na sveučilištu. Profesor filozofije na Zagrebačkom sveučilištu Matija Smodek gorljivo je radio na uvođenju materinskog jezika na sveučilište, kako bi budio svijest studenata o Hvatskom narodnom preporodu. Uskoro mu je odobreno da može besplatno predavati ''materinji jezik'' kao neobvezatan predmet za one slušače Akademije koji to žele. Njegovo uvodno predavanje iz 1832. smatra se i početkom uporabe hrvatskog jezika na najvišem učilištu u Hrvatskoj. Uvođenje hrvatskog jezika kao službenog označilo je uspjeh preporoda, a hrvatski nacionalni pokret postao je realna politička snaga u Habsburškoj Monarhiji.