Sveti Grgur III. – čime je zaslužio naziv ''Veliki Papa''?
Bio je posljednji papa rođen izvan Europe, sve do izbora kardinala Jorgea Marija Bergoglija za papu Franju 2013. godine.
Kad je 11. veljače 731. sveti Grgur III. aklamacijom izabran za papu, bio je svećenik u rimskoj crkvi svetog Krizogona. Bio je poznat po svojoj učenosti, pobožnosti i ljudskim vrlinama, a zovu ga Velikim Papom zbog nemjerljiva doprinosa učvršćenju Crkve i širenju kršćanstva među sjevernim poganskim plemenima.
Veliku borbu vodio je s bizantskim carem Leonom III. Izaurijskim, ikonoklastom, protivnikom štovanja svetih slika i kipova. Papa je odmah nakon izbora u studenom 731. sazvao rimsku sinodu, na kojoj je izopćio sve ikonoklaste.
Car Leon također je bio nepopustljiv, pa je loše postupao s Papinim poslanicima. Nakon Papine anateme, poslao je flotu brodova prema Italiji, ali uništila ih je oluja na Jadranskome moru. Nametnuo je zatim velike poreze na crkvena imanja u južnoj Italiji i na Siciliji.
Južna Italija sa Sicilijom, Ilirik i dio Grčke odcijepili su se od Rima i priklonili se jurisdikciji carigradskog patrijarha. Da zlo bude veće, dolazila je i nevolja sa sjevera, osvajački pohod Langobarda. Njihov kralj Liutprand želio je osvojiti Rim i čitav italski poluotok. Grgur III. dao je popraviti rimske zidine i utvrditi tvrđavu Civitavecchia. Langobardi su ipak opustošili Campaniju i u ljetu 739. prodrli sve do Rima. Papa se nadao pomoći od Franačke, pa je otpremio poslanstvo s bogatim darovima franačkom velikašu i vojskovođi Karlu Martelu, koji je 732. potukao Arape kod Poitiersa.
Grgur III. molio ga je za pomoć, ali Karlo Martel nije se htio zamjeriti Langobardima. Tako se Papa našao u teškoj, nezavidnoj političkoj situaciji. Njegova nastojanja ipak su pripremila savez Crkve s franačkim vladarima Pipinom Malim i Kalom Velikim, obnoviteljem Zapadnog Rimskog Carstva.
Velike uspjehe Grgur III. postigao je u crkvenim poslovima. Karlo Martel izišao mu je u susret jer je potpomogao svetog Bonifacija, apostola Njemačke, u organiziranju Crkve u pokrajinama Hessen i Thüringen. Grgur III. imao je veliko povjerenje u svetog Bonifacija, kao i njegov prethodnik Grgur II., koji ga je poslao kao apostola njemačkim plemenima.
Predao je 732. Bonifaciju palij, podijelio mu nadbiskupsko dostojanstvo i imenovao ga je papinskim legatom u Njemačkoj. Na Papin prijedlog i uz pomoć bavarskog vojvode Odila, Bonifacije je ustrojio i Crkvu u Bavarskoj. Osnovane su biskupije u Freisingu, Regensburgu i Passau, s točno određenim granicama. Potpomagao je i misionarski rad svetog Willibalda u Češkoj i dodijelio nadbiskupske palije Egbertu u Yorku i Tatwineu u Canterburyju.
Pod njegovom upravom znatno je uljepšan Rim i obnovljene su rimske crkve. Bio je poznat i kao podupiratelj monaštva i građenja samostana. U osobnom životu Grgur III. bio je blag i milosrdan čovjek.
Umro je 28. studenoga 741. godine, a Crkva ga se spominje 10. prosinca.