Dakle, razmišljam nešto.
Provela sam dosta godina vani.
Možda najvažnije sto sam ponijela natrag je način razmišljanja.
Pa gledam i uspoređujem.

Amer o sebi misli na ponosni način.
Od malena ga se hvali za svaki uspjeh.
Plješće za napor.
I radi na njegovu samopouzdanju.
I kada ta djela nisu savršena.
Nešto ih ne zanima vanjski svijet.
Ali svojoj povijesti posvećuju dugo i iscrpno učenje.

Sjetim se onih 70-ih.
I rata u Vijetnamu.
I Lovca na jelene.
I Misije.
I Apokalipse.
I Voda.
I legendarnih zelenih jakna Vijetnamki po koje se išlo u Italiju.
Zvali smo ih i Tedike.
Po Teddyju … koji je predstavljao američkog vojnika.
Koji se borio daleko od kuće.
Za neke nepoznate ljude i njihovu politiku.

No borba za cilj postala je Brend.

Protiv svega što potencijalno može ugroziti interese i sigurnost njihovih temeljnih vrijednosti.

Njihov vojnik od tada postao je Brend.

Ja nikada nisam baš nešto bila u trendu.
Radila sam suprotno od većine.
Kada su u modi bile neke stvari, baš sam radila suprotno.
Po svom.
I svih ovih godina od kada sam u Hrvatskoj ne mogu doći sebi kako se ta zemlja i jedan dio naroda odnosi prema svojim herojima iz Domovinskog rata.

Halo, nacijo!!!

Rata ne na drugom kontinentu.
Rata za svoju samostalnost.
Ne mogu doći sebi od zgražavanja da se to podnosi i tolerira.

I da,
hrvatski branitelj je barem meni
Brand.

I zato hoću žute ZENGE iz Borova.
Zaboravljene.
Cipele koje su podijeljene herojima koji su ostali u hrvatskom Alamu.
Na uspomenu na njih.
One koje su ih koštale života kada su ih četničke i jugo zvjeri po njima prepoznavale i kada su obukli civilno odijelo nakon pada grada.

Nije ovo Predsjedničin trend.
Niti Brend.
Ona nas je samo tiho i obzirno podsjetila što smo zaboravili.

Na Brend hrvatskih heroja.
I baš zato ih hoću.

Nije to obuća za noge

To je obuća za ozeblu Dušu…