Mirovnim ugovorom, u povijesti poznatim kao 'Zadarski mir', sklopljenim između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog i Mletačke Republike završen je, barem privremeno, sukob za istočnu jadransku obalu koji je trajao stoljećima. Mirom, koji je potpisan 18. veljače 1358. u sakristiji crkve samostana sv. Frane u Zadru, Mlečani su se odrekli cijele Dalmacije i to od polovine Kvarnera do granica Drača, a njihovi duždevi naslova dux Dalmatiae et Croatiae. Kralj Ludovik I., pak, vratio je Mlečanima područja koja je zauzeo ratovanjem u Istri i Venetu. Zadarski mir značio je vraćanje Dalmacije u sustav vlasti hrvatsko-ugarskih vladara, a privremeno je ostvarena i cjelovitost hrvatskih zemalja.
 

Naime, do dolaska Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje (početak 14. stoljeća) vladajuća dinastija Arpadovića bila je više kopneno orijentirana i borbu za jadransku obalu prepuštala je hrvatskom plemstvu. Za razliku od njih Anžuvinci su potjecali iz Napuljskog Kraljevstva i bili orijentirani na more te su krenuli u snažan obračun s Mlečanima. Sam Ludovik imao je ideju sjedinjenja Hrvatsko-Ugarskog i Napuljskoga Kraljevstva, što je namjeravao ostvariti osvajanjem dijela Kvarnera i cijele Dalmacije. Već 1345. neuspješno je pokušao osvojiti Zadar, a nakon tri godine borbi sklopljeno je osmogodišnje primirje. To vrijeme Ludovik je iskoristio da ojača vojsku i svoju poziciju u susjedstvu oženivši kćer bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
 

Osjetivši se dovoljno jakim Ludovik sklapa savez s Genovom 1356., koja je tada u ratu s Venecijom, i odlučuje napasti Mlečane na njihovom teritoriju. Objavivši da skuplja vojsku za križarski rat protiv Srbije (koja je progonila katolike), i pritom dobivši novčanu pomoć od pape i drugih europskih vladara, u kolovozu 1356. Ludovik oformljenu vojsku iznenada šalje u drugom smjeru, na zapad, gdje je provaljuje u Istru i Furlaniju zaprijetivši samoj Veneciji, nakon čega su Mlečani tražili novo primirje.
 

Ludovik je potom uredio odnose u Bosni i Usori te poslao banske vojske pod zidine dalmatinskih gradova. Potaknuti njihovim dolaskom, Splićani i Trogirani istjerali su u srpnju 1357. mletačke knezove, u prosincu iste godine to su učinili Šibenčani, Zadrani, a potom i Bračani, Hvarani te u svibnju 1358. Dubrovčani i Korčulani. Dodatni poticaj dalmatinskim gradovima da pristanu uz Ludovika bio je u potvrđivanju autonomije gradskih komuna kraljevskim povlasticama.
 

Poraženi Mlečani tada pristaju na, za njih ponižavajući, Zadarski mir. Nakon potpisivanja mira dalmatinski su gradovi, zahvaljujući čvršćoj povezanosti s prirodnim hrvatskim, bosanskim i dalekim ugarskim zaleđem, u sljedećih pola stoljeća doživjeli opći gospodarski, politički i kulturni procvat. No taj je razvoj bio naglo prekinut 1409. kada je Ladislav Napuljski Dalmaciju prodao Mlečanima.