Biserka Petrović: New Jersey Netsi i Chicago Bullsi igraju u čast Draženu

U našoj emisiji Otvori spomenar! gostovala je Biserka Petrović, majka jednog od najvećih hrvatskih sportaša Dražena Petrovića. Najavila je utakmicu, koja se u čast Draženu igra u New Yorku 26.2. između New Jersey Netsa i Chicago Bullsa!
Autor: Laudato/J.B. Photo: screenshot ponedjeljak, 26. veljače 2018. u 12:12

O sjećanjima i uspomenama nije uvijek lako govoriti, osobito onim teškim, no Vi se ipak rado odazivate medijima.  Vjerujemo da najveću snagu pronalazite u ljubavi prema Draženu, ali i ljubavi publike. Je li ljubav ta koja vam daje najviše snage?

Apsolutno! Kažu sve prolazi, ali ljubav ostaje. Ona jedina rješava sve boli, daje energiju za rad. Ljubav je ta koja je vječna.

Recite nam nešto o Draženu dok je još bio dijete!

Dražen je bio poseban bio od rođenja. Od malih nogu u njemu je bilo nešto čudesno. Njega su još kao dijete svi željeli vidjeti, svi ga primiti za ručicu. Dražen je bio, ne kad je postao zvijezda ljudima prihvatljiv, nego od samoga rođenja. To je bilo nešto čudesno.

Vaš sin Aleksandar dosta je rano počeo trenirati košarku. Dražen ga je pratio i možemo reći da je kroz njega zavolio taj sport.

Roditelji su htjeli da djeca budu glazbenici i upisali smo ih u glazbenu školu. Aco je svirao klarinet i to od Arsena Dedića, a Dražen gitaru koja se sada nalazi u muzeju u Šibeniku. Međutim djeca nisu voljela glazbu. Aco je jednom rekao kako ne želi svirati na sprovodima. I onda je jednoga dana krenuo na košarkaško igralište, uzeo košarkašku loptu i počeo se baviti košarkom. Aco je taj koji je zarazio cijeli grad Šibenik, svi su za njim krenuli. Dražen je jednom prilikom kazao: 'Da je moj brat igrao vaterpolo i ja bi bio u vaterpolu ili neki drugi sport i ja bih tako'. On mu je bio idol, krenuo je za njim kada je imao skoro 6 godina.

Dražen je počeo trenirati dosta rano. Kako su izgledali počeci?  

Susjedi su me kritizirali kako mogu tako malo dijete dizati i slati ga u dvoranu. Međutim on je mene budio! Morao je ići prije škole trenirati, jer ne smije zakasniti u školu i onda bi uzeo ključ od dvorane u kojoj je bio sam on i čistačica. Htio je pokazati da bez rada nema ništa. Dražen je jedan putokaz za rad. To su kasnije svi primijetili, a ja sam to znala od njegovih malih nogu.
 
Počeo je igrati za Šibenku. To su bili njegovi počeci.

Ma on nije igrao, on je svirao s tom loptom po parketu.  S 15 godina dobio je prvi pehar, a najmlađi je bio. To se ne može naučiti, to se rodi s čovjekom. To je jednostavno ljubav. Jednom prilikom mi je rekao:  'Ništa to meni nije, to je meni kao oprati zube.  Ja to volim'. I to je bit svega i poruka mladima: ako voliš svoj posao ljubav je ta koja će te odvesti do vrha.

Kad smo već spomenuli Šibenku, moramo se prisjetiti jedne utakmice. Možda naši mladi i ne znaju za tu utakmicu, kada je Šibenka igrala s Bosnom.

To je bilo 1983., na 1984. A 1984. bile su Olimpijske igre u Sarajevu, tako da je Bosna trebala biti prvak. Tu je politika ušla u sport. Međutim, Dražen je s toliko samopouzdanja ubacio ta dva bacanja i Šibenka je pobijedila Bosnu. Međutim utakmica je poništena i medalje su uzete. Ipak Dražen medalju nikada nije vratio, a pehar su bacili u more. Jednom je za ručkom rekao: 'Neka oni oduzimaju, mi smo prvaci i mi smo proslavili, a neka oni rade što god žele'. Tako da tu medalju nikada nije vratio i  najviše ju je volio.

Nakon Šibenke Dražen postao igrač Cibone. No u Zagreb je otišao jer je u to vrijeme upisao studij prava. Kako je to uspijevao? U Ciboni je odmah postigao velike uspjehe, ali bio je i dobar student.

Jako je patio što mora ići iz Šibenika. Međutim u sebi je znao da mora ići dalje, sve je napravio i jednostavno je to morao preboljeti. A bilo mu je jako teško. Volio je svoj grad, kojeg je kasnije u Americi svugdje predstavljao na jedan emotivan način. Dvije godine na pravnom fakultetu dao je redovno, uz sve treninge 7 sati dnevno. To ja i danas djeci pričam kad dođu u muzej. Želim im reći da mogu postići sve u životu, bez obzira kojim poslom se bavili. Moraju organizirati vrijeme i imati ljubavi uz to i mnogo rada. To je Draženov putokaz! Bez rada nema uspjeha, u svim segmentima života.

I sami igrači iznenadili bi se koliko je imao snage ne samo za odigrati utakmicu, nego bi i dalje ostajao u dvorani nakon utakmice i vježbao.

Imao je disciplinu, bilo koji posao da je radio. Jednostavno je to nešto što se rodi s čovjekom, ne može se naučiti ni na bilo kakvom fakultetu. Njegov životni put i odnos prema poslu i čovjeku treba ući u udžbenike kako se to radilo u to vrijeme. Djeca moraju imati nekog idola, moraju znati da se sve može ostvariti. Ja na tome radim kroz ovaj muzej, a radila sam u Šibenskoj biblioteci na dječjem odjelu 20 godina i znam da sve nosimo iz djetinjstva i da djetetu, ako u djetinjstvu ne dobije pravi putokaz, neće uspjeti u životu. Sve ide iz djetinjstva, jer ako kuća ima dobre temelje ona se neće nikada srušit,i a tako vam je i kod djeteta. Ako ono dobije u svom domu veliku podršku svojih roditelja, ono samostalno ide kroz životni put .   

No nakon Cibone, Dražen je otišao dalje, u Real Madrid. Kako se osjećao kada je prvi put otišao izvan svoje domovine u Španjolsku?

Možda ga nisu odmah svi prihvatili, ali kad su oni vidjeli koliko Dražen radi, koliko on uživa u tome onda su ga prihvatili. On je za godinu dana što je odigrao u Real Madridu postao ljubimac svih uzrasta. Smatrao je da bi se u Španjolsku jednog dana i vratio, uvijek mi je govorio, zato što je to zemlja koja najviše radi za djecu. On je to vidio da se o djeci vodi računa i to je bio njegov životni put, uvijek pomoći djetetu ako je nesretno. Jedan psiholog mi je jednom rekao: 'Vi nemate pojma koga ste rodili, jer Dražen vuče mase za sobom'.

Sve se nekako to jako brzo odvijalo, iz Šibenke u Cibonu, zatim Real Madrid. Vi ste rekli da je on u tako malo vremena, kao da je to negdje u srcu osjećao i znao, htio biti prisutan svugdje i velika mu je želja bila zaigrati, kao i svakom igraču, u NBA ligi. To se i dogodilo, prešao je u Portland.

Ja sam upravo tako razmišljala kroz sve ove godine, kao da je njegov život fizički tu kratak i da on mora sve iskoristit, sve pokazat, ono kao zvijezda repatica možemo reći. Mora preletjeti cijeli svijet. Pitala sam ga zašto ide dalje, kad ga u Madridu svi vole. On je kralj bio dolje. Međutim on je rekao: 'Ja ti to ne mogu objasniti mene nešto tjera dalje!' I tako je on preko noći otišao u NBA. Bogati Real Madrid je zaradio 500 000 dolara na Draženu kad je prešao, jer je imao ugovor na 4 godine, a samo je godinu dana odigrao. Ali njega novac nije zanimao, njemu je novac bio negdje sa strane, njemu je bila važna jedino ljubav prema poslu.

Tamo su bili veliki košarkaši, no jednom europskom košarkašu nije se dala prilika. Znali su koliko je jak, koliko vrijedi.

U to vrijeme tamo se cijenilo da europljani moraju biti na sveučilištu  u Americi kako bi postali profesionalci. Dražen je došao kao najbolji europljanin, a morao je malo odsjediti, dobivao je mrvice za igru. Zaigrao bi na kraju, kad bi bilo riješeno i njega to nije zanimalo. Tražio je od svog menadžera da mu nađe novi klub. Taj gospodin ni danas ne može pričati o Draženu a da ne zaplače. Zatim je otišao u New Jersey Netse gdje je procvjetao. Dražen je tada probijao betonski zid za sve buduće europske igrače.

Dok je igrao u New Jersey Netsima, Hrvatsku je zahvatio rat. Dražen je sigurno bio u mislima u domovini i Šibeniku i vjerujemo da mu je bilo jako teško dok je njegov narod patio.

Jako je patio zbog toga. On je od prvog dana stao uz svoju zemlju i novčano i na druge načine. Jednom mi je rekao: 'Mama, za istinu se gine'. Nije on samo bio sportaš, on je bio čovjek o kojem morate razmišljati, čovjek istine, pravde i rada. On je čovjek putokaz u svakom poslu. Evo 25 godina ga fizički nema i ja moram reći da ćemo mi skoro u New York, gdje se održava utakmica u čast Draženu 26.2., kada će igrati New Jersey Netsi i Chicago Bullsi.

Imao je veliko srce, pomagao je mnogim ljudima u nevolji, a tako i jednom čovjeku u Švicarskoj.

Taj čovjek je rekao je Draženu da bi otišao vani, raditi, jer tu nema posla, ali da nema za put. Dražen mu je dao novac za put i taj čovjek je i otišao za Švicarsku. Završio je medicinu i postao uspješan i kada se dogodila tragedija, mene je jednoga dana pronašao na Mirogoju i htio mi vratiti taj novac. Ja sam rekla da meni taj novac ne treba.  Rekla sam mu da se možete pokloniti Draženu i zapaliti svijeću. Meni je više značila njegova pažnja, a novac nije bitan. I to vam je bio Dražen i takvih je slučajeva jako puno. Tako treba živjeti.

 

Da biste komentirali, prijavite se.