Biskup Mate Uzinić: Najveći plod Godine vjere – promjena slika Crkve

„Vjerujem da smo u Godini vjere postali svjesniji vrijednosti vjere, ali i njezine ugroženosti, a tim i naše zadaće da se svatko od nas zauzme za njezino očuvanje i širenje, počinjući od sebe i svog osobnog odnosa s Isusom Kristom, preko naših manjih zajednica, sve do onih većih, cijele Crkve i sve do krajeva zemlje“, istaknuo je u razgovoru za Laudato.hr dubrovački biskup Mate Uzinić u povodu završetka Godine vjere.
Autor: Marija Pandžić/Laudato Photo: dubrovacki.hr subota, 23. studenog 2013. u 20:40

O rezultatima Građanske inicijative „U ime obitelji“ biskup Uzinić naglasio je kako ona neće dugoročno imati uspjeh u zaštiti braka i obitelji svedemo li je samo na ono „za“ i „protiv“, nego, kako je naglasio, ako zajedno s onim „za“, doprinese produbljenju svijesti stanovnika ove zemlje da je brak, kao zajednica muškarca i žene,  prirodni prostor u kojemu različitost muškarca i žene stvara mogućnost za najpovoljniji čovjekov razvoj i zajednicu koja čovjeku, muškarcu i ženi u ljubavi otvorenim potomstvu, omogućava napredak usklađen s čovjekovom naravi.

Više pročitajte u razgovoru s dubrovačkim biskupom.

1. Prema Vašem mišljenju, koja je važnost uspostavljanja Godine vjere i koji su njezini plodovi?
Kad se uspostavi godina ili dan nečega to ne znači da na to mislimo samo tu godinu ili taj dan, nego da nam ta godinu ili taj dan želi posvijestiti nešto što vrijedno, pogotovo ako je ta vrijednost zaboravljena ili ugrožena. U ovom duhu moramo promatrati i Godinu vjere. Makar završavamo Godinu vjere, vjera je vrijednost o kojoj se ne može promišljati samo jednu godinu, nego sve dane i sve godine. Vjerujem da smo u Godini vjere postali svjesniji vrijednosti vjere, ali i njezine ugroženosti, a tim i naše zadaće da se svatko od nas zauzme za njezino očuvanje i širenje, počinjući od sebe i svog osobnog odnosa s Isusom Kristom, preko naših manjih zajednica, sve do onih većih, cijele Crkve i sve do krajeva zemlje. Plodova je mnogo, ali budimo iskreni moglo se učiniti puno više. Neću govoriti o propustima. O tome me uostalom niste ni pitali. Želio bih ipak izdvojiti nešto što mi se, makar se to na prvi pogled na čini tako, čini najznačajnijim plodom Godine vjere. Riječ je o ostavki pape Benedikta XVI. i izboru pape Franje. Dozvolite mi da objasnim. Godinu vjere smo započeli pismom pape Benedikta XVI. koje počinje riječima da su nam vrata vjere koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek otvorena. Onda se dogodila papina ostavka  koju bismo, polazeći od njegovih riječi da se zbog smanjenih tjelesnih i duševnih snaga ne osjeća sposobnim vršiti povjerenu mu službu u vremenu izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, mogli shvatiti kao njegovo priznanje da on ne uspijeva naći načina kako tim otvorenim vratima ponovo približiti one koji su se od njih udaljili, a svi smo svjedoci da je takvih iz dana u dan sve više. I onda nam je, u toj istoj Godini vjere, izmoljen i darovan papa Franjo koji je svojom neposrednošću i svojim naglascima dao odgovor na pitanje pred kojim se papa Benedikt XVI., makar nam je tijekom svoga pontifikata dao najizvrsniju analizu ključnih problema našeg vremena, našao zatečen. Osnovna tog odgovora pape Franje je da ne smijemo čekati kod otvorenih vrata,  nego da je naša zadaća, a sa svakim od nas i zadaća cijele Crkve koju je prispodobio poljskoj bolnici, krenuti za onima koji su od njih odlutali, sve do njihovih, kako on kaže, periferija, da bismo ih tamo pronašli, zavili im rane i posvjedočili im da je Bog za svakog od njih pun milosrđa i da ih, bez obzira na sve, ljubi. Ovo je, uvjeren sam, najveći plod Godine vjere, onaj u molitvi isprošen, koji je u tako kratkom vremenu pontifikata pape Franje uspio promijeniti sliku Crkve o sebi samoj, ali i sliku mnogih o Crkvi.

2. Koja je uloga medija u novoj evangelizaciji?

Mediji utječu na naša razmišljanja i formiraju naše stavove. Ova ih moć čini jednim od najznačajnijih stvaraoca suvremene kulture. Ovisno o tome je li ono što zastupaju dobro ili loše, odnosno je li sadržaj koji nude istina ili laž, imaju pozitivan, odnosno negativan utjecaj i na novu evangelizaciju. Dok nam s jedne strane omogućuju prenošenje evanđeoskog navještaja do neslućenih daljina i daju nam mogućnost da konačno stignemo do krajeva zemlje kako bi svaki čovjek na zemlji mogao čuti Isusovu poruku ljubavi, oni su s druge strane jedna od najvećih prepreka na koju je radosna vijest evanđelja naišla u svojoj dvije tisuće godina dugoj povijesti. Želimo li da mediji budu manje prepreka i više poticaj novoj evangelizaciji, moramo nastojati da u njima prevladava dobro nad lošim i istina nad laži. Zadaća nove evangelizacije se zato ne može zaustaviti na služenjem medijima za evangelizaciju, nego treba nastojati oko „evangelizacije“ medija, tj. potruditi se oko toga da pronađe način kako bi evanđeoska poruka mogla biti ugrađena u kulturu koju stvaraju suvremeni mediji i suvremeno komuniciranje. Ako se to dogodi, moći ćemo reći da mediji doprinose novoj evangelizaciji. U protivnom su joj mediji, makar se mi njima služili da bi proširili poruku evanđelja, najveća prepreka.

3. Građanska inicijativa „U ime obitelji“ pokazala je hrvatskoj javnosti na koji način bi građani trebali djelovati u demokratskom društvu. Koji su, prema Vašem mišljenju, rezultati ove inicijative?

Može se govoriti o kratkoročnim i dugoročnim rezultatima ove inicijative. Kratkoročni rezultati su buđenje građanske odgovornosti poticanjem građana na aktivnije sudjelovanje u političkom životu i aktivno uključivanje oko definiranja određenih bitnih pitanja za život i budućnost društvene zajednice, a nadam se da će to biti i pozitivan ishod predstojećeg referenduma. Dugoročni rezultat ove inicijative bi trebala biti bolja zaštita ustanove braka i obitelji pred napadima kojima će, vidimo da je to svjetski trend, u skoroj budućnosti biti još više izloženi. Istina je da pozitivan ishod ove inicijative problem ne rješava, ali se nadam da ga barem olakšava. Ova inicijativa neće dugoročno imati uspjeh u zaštiti braka i obitelji svedemo li je samo na ono „za“ i „protiv“, a nažalost to se događa, nego ako zajedno s onim „za“, doprinese produbljenju svijesti stanovnika ove zemlje da je brak, kao zajednica muškarca i žene,  prirodni prostor u kojemu različitost muškarca i žene stvara mogućnost za najpovoljniji čovjekov razvoj i zajednicu koja čovjeku, muškarcu i ženi u ljubavi otvorenim potomstvu, omogućava napredak usklađen s čovjekovom naravi. Zato sam, makar je Biskupska konferencija u poruci kojoj sam supotpisnik vjernicima otvoreno preporučila da glasuju „za“, skloniji tome da nikome nije potrebno govoriti što će zaokružiti – izravna sugestija se može shvatiti i kao nepovjerenje u one koji trebaju glasovati – nego da je puno važnije objasniti ispravnu percepciju braka kao zajednice muškarca i žene, pozivajući sve da, odgovorno pred Bogom i svojom savješću, iskoriste dar slobode, iziđu na referendum i donesu ispravnu odluku.

4. U hrvatskoj javnosti se mnogo se raspravljalo o tome da se mogućim uvođenjem definicije brak kao zajednica muškarca i žene ugrožavaju ljudska prava određenim manjinskim grupama. Što Vi kažete na takve zaključke?

Problem je u tome što tko shvaća kao ljudsko pravo. Ima li netko pravo biti ono što nije po svojoj naravi? Nitko nije protiv regulacije imovinsko-pravnih odnosa homoseksualnih zajednica, ali se svatko razuman protivi vrijednosnom i terminološkom izjednačavanju homoseksualnih zajednica i heteroseksualnih bračnih zajednica. Ne mogu razumjeti što je tu diskriminacija? Upravo obrnuto! Protivljenje vrijednosnom i terminološkom izjednačavanju homoseksualnih i heteroseksualnih zajednica je zalaganje za  očuvanje temeljne ljudske zajednice i temeljnih ljudskih prava svih članova te zajednice kojima bi u protivnom ta temeljna ljudska prava bila ugrožena, ma što god netko tvrdio pozivajući se na pojedine slučajeve koji pokazuju da se ponekad može dogoditi i drugačije ili ukazujući na to da ni obiteljska zajednica muškarca i žene nije, nažalost, uvijek najbolje ozračje za rast i razvoj djeteta. Inače, sve ono što sam maločas rekao o medijima i o tome da su oni ne samo sredstvo nego i najveće prepreka evangelizaciji, potvrđuje se na konkretnom primjeru i u odnosu prema ovoj inicijativi. Već duže vrijeme, a osobito ovih posljednjih tjedana, svjedoci smo prave diktature relativizma koja je svojom medijskom dominacijom, u kojoj gotovo da nema prostora za drugačije mišljenje ili ako ga ima daje se na kapaljku, sve okrenula naopačke. Žrtve se proglašavaju agresorom, a agresori žrtvama. Totalitaristi demokratima, a demokrati totalitaristima. Puna su im usta parola jednakosti i različitosti kojima se svima koji drugačije misle niječe pravo na jednakost i na to da budu različiti. Žele biti demokrati, ali samo do određene razine. Svakoga tko se u javnosti usudi reći nešto drugačije od onoga što oni orkestralno tvrde, etiketiraju i osuđuju, a nerijetko i zlonamjerno krivo interpretiraju. Vodeći se navodnom željom da se iz našeg društva uklone tabui, stvaraju se novi i još opasniji tabui. Mogli bismo ovako analizirati u nedogled. Sve ovo dovelo je do toga da su na obje strane uzavrele strasti, što nije dobar ambijent za donošenje ispravnih odluka. Nikome dobronamjernom, bez obzira što o postavljenom pitanju misli, ne može odgovarati to da se o ovako važnoj stvari odlučuje pod pritiskom i bez razmišljanja, a još manje da odluku donese na temelju laži i predrasuda. Zanimljivo je da se za to nerijetko zloupotrebljava i papa Franjo i njegove izjave. Izdvajajući njegovu izjavu kojom se pitao tko sam ja da osuđujem homoseksualce, a koja je u skladu s tradicijom Crkve koja razlikuje grijeh od grješnika, namjerno zaobilaze  činjenicu da se on u više navrata jasno zauzeo za bračnu zajednicu muškarca i žene otvorene potomstvu. Premda postoje slične izjave koje je dao kao papa, čini mi se da se u ovoj našoj situaciji bolje prisjetiti jedne iz onog razdoblja kad se kao nadbiskup Buenos Airesa našao i situaciji sličnoj kao što je ova naša i kad je u pismu karmelićankama Buenos Airesa u kojem ih je pozvao na molitvu za budućnost domovine, zato što se zakonskim prijedlogom braka među osobama istog spola ugrožava identitet i opstanak obitelji koju čine otac, majka i djeca. U tom pismu je, između ostalog, izjavio da su tim prijedlogom u opasnosti djeca koja će biti unaprijed diskriminirana jer će biti lišena ljudskog sazrijevanja uz oca i majku, dodajući kako ne trebamo biti naivni jer se u toj stvari ne radi tek o političkoj borbi, nego o namjeri da se razruši Božji plan i da to nije tek zakonodavni projekt, nego „potez“ oca laži koji želi zbuniti i prevariti Božje sinove.

5.  Kako gledate na uključivanje vjernika laika u politiku?

Na to gledam kao na nužnost. Ne smijemo biti pasivni. Moramo, zajedno s drugim građanima, preuzeti svoj dio odgovornosti za svoje društvo, za njegovu bolju sadašnjost i bolju budućnost. Nažalost, kompromitirali su nas oni koji su se u javnosti predstavljali kao vjernici, a u svom političkom djelovanju se nisu tako ponašali. Te nas pojave ne smiju obeshrabriti nego nas trebaju potaknuti na još veće političko zauzimanje usklađeno s našim vjerskim uvjerenjima. Kod većine se to političko zauzimanje ostvaruje izlaskom na izbore ili, kao u ovom slučaju, referendume, a kod drugih, onih koji osjećaju da su pozvani na više, to političko zauzimanje se treba ostvarivati aktivnim uključivanjem u život političke zajednice s jednim jedinim ciljem, a taj cilj je opće dobro te političke zajednice. Mišljenja sam, međutim, da katolici ne bi trebali stvarati neku svoju političku stranku – ionako smo već raspršeni u tisuću stranaka – već da se trebaju uključiti u one stranke koje već djeluju i njih iznutra preobražavati duhom evanđeoskog služenja i ljubavi. Nije to lako zbog više razloga. Jedan je od njih taj što se treba izboriti za svoje mjesto u svijetu u kojem vlada drugačija logika od one koju nam predlaže Isus Krist, a drugi, još važniji, nužnost da se stranke više demokratiziraju i da u pitanjima vjere i morala poštuju savjest svojih članova. Ovo drugo baš ne ide lako jer je – kako to vidimo u odnosu na spomenu referendumsku inicijativu koje je podijelila političku scenu, ali ne dozvoljava drugačiji glas unutar istih političkih stranaka nego svi moraju „puhati u isti rog“ – duh totalitarizma, a nerijetko i kult ličnosti, ono što dominira u većini naših stranka.   
   
6. Pred nama je Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku. Kako teku pripreme i što očekujete od Susreta?

Pripreme, hvala Bogu, teku dobro. Istina je da sve još nije na svom mjestu, ali ono što je u cijeloj ovoj priči oko Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku i njegove priprave bilo moje najvažnije očekivanje se već dogodilo. Moje očekivanje je bilo i ostaje buđenje mladih katolika Dubrovačke biskupije. To smo već postigli buđenjem svijesti kod mladih Dubrovačke biskupije da su oni pravi domaćini susreta i da se, kao pravi domaćini moraju i ponašati stavljanjem na raspolaganje sebe i svojih sposobnosti njegovoj organizaciji. To je, ta naša probuđena mladost, onaj kapital s kojim računam i nakon što susret prođe i otiđu svi naši gosti. I na njemu planiram graditi budućnost mjesne Crkve koja mi je povjerena.    

Da biste komentirali, prijavite se.